Ауторски текст Економија Финансије

Бесплатан ручак за странце

Годинама уназад, кад год се отвара неко инострано привредно друштво у Србији, држава даје директне или индиректне субвенције – подстицаје том привредном друштву.

Зашто су субвенције отров за ПРИВРЕДУ ДРУШТВА!?

Подстицаји који се дају иностраним привредним друштвима биле оне директне, давање новца, или индиректне, разне пореске олакшице, потичу из државне касе – буџета Србије.

euro-novacFoto: www.balkanizam.com

Државну касу пуне порески обвезници, физичка и правна лица. Међутим, државна каса је у минусу – дефициту, што значи да се недостатак новца у државној каси пуни кроз узимање кредита на који се обрачунава камата.

Другим речима, Србија се задужује да би покрила недостатак новца у државној каси, док из исте иностраним привредним друштвима даје неповратно новац. Подсећања ради, према јавно доступним подацима Министарства финансија, на дан 31.12.2015. године јавни дуг Србије износио је 24,8 милијарди евра или 75,5% БДП-а.

Напустимо за тренутак, економију и јавне финансије. У народу се, када неко нешто добије, а други не, назива просто НЕПРАВДА или НЕЈЕДНАКОСТ.

Цитираћу Милтона Фридмана: ”Не постоји бесплатан ручак”, односно не постоји бесплатан новац. Сав новац који се кроз подстицаје поклања иностраним привредним друштвима је новац пореских обвезника Србије. С обзиром да је државна каса у минусу, порески обвезници се суочавају са непрестаним повећањем фискалних и парафискалних намета, што је цена коју порески обвезници плаћају за поклањање новца иностраним привредним друштвима.

Давање новчаних подстицаја, били они директни или индиректни, иностраним привредним друштвима обезбеђује истим ниже трошкове пословања, услед чега производе јефтиније призводе или пружају јефтиније услуге на тржишту и тиме остварују већу пословну добит. Управо нижи трошкови пословања, узроковани неправедном расподелом, позитивно делују на развој иностране, а не домаће привреде.

Овако вештачко развијање привреде, зидање куле од карата, у веома кратком року ће се урушити када Србија више не буде имала могућност да се задужује и када порески обвезници више не буду у могућности да финансирају „перпетуум мобиле“ економију.

Александар Глумац,
члан покрета “Доста је било – Саша Радуловић”, Врачар

Коментари

Кликни овде да поставиш коментар

  • Pa molio bih da nasim ekonomskim strucnjacima i zadriglim ekonomskim magovima uz svesrdnu pomoc Cice Jorgovanke Tabakovic , Mladjena Dinkica , gospodina Vujovica i slicnih magova ekonomskog cudovista u ovom delu Balkana prenesete moje svekolike pozdrave..Evo iskreno ispovracah se…Zaista mi nije dobro..

  • Odličan tekst. Ponoviću neke ideje iz svojih ranijih komentara‚. Potpuno se slažem sa stavovima nekih ekonomista (Slobodan Komazec, Nebojša Katić,Jovan Dušanić, Branko Dragaš…) da ekonomski razvoj ne može da se zasniva na stranom kapitalu. Ako je to put ekonomskog razvoja setimo se da su se kolonije “razvijale” isključivo na bazi stranog kapitala. Kapital ima logiku profita i ako profita nema – on se povlači, naravno, tamo odakle je došao. U međuvremenu, i profit koji je stvorio izašao je iz zemlje i plasiran na drugim ekonomskim destinacijama. Ako tome dodamo i subvencije koje se daju iz državne kase koja je napunjena iz zaduživanja dobijamo višestruku štetu. MMF i Svetska banka su, takođe, eksponenti krupnog kapitala i ne služe, kako to neki nedovoljno informisani misle, da pomognu zemljama u ekonomskoj krizi, već da se njihov kapital oplodi i zaradi svoj profit (kamatu). Ako zadužena država ne moža kredit da vrati, pre ili kasnije, preuzimaju se resursi države (zemljište, vode, energetski izvori, telefonija, elektroprivreda….) To je put u potpuno pretvaranje države u modernu koloniju a njenog stanovništva u moderno roblje.
    Potreban nam je potpuni zaokret u ekonomskoj politici – oslonac na sopstvene resurse, autonomne poluge razvoja, koncept razvoja (koji sada nemamo – ne znamo šta hoćemo, već mislimo da će tržište samo sve da reguliše), podsticaj za domaću privredu, smanjenje budžetskog deficita kroz demontažu partijskog parazitsko sistema i ukidanje subvencija za strane investitore, definisanje i sprovođenje novih modela podsticaja za privredu (smanjenje poreza… i, možda, još neke mere) i što hitniji prestanak daljeg zaduživanja. Mnoge (ako ne sve) od ovih stavova prepoznajemo u pokretu DOSTA JE BILO.
    Pravi test da li su neka ideja, stav, učenje ili koncept ispravni ili ne jeste iskustvo, odnosno praksa. Da li treba da se posebno analizira pa da shvatimo da je poslednjih deceniju i po na pogrešnom putu i da iz godine u godinu ulazimo u sve dublju krizu. Ako mislimo da treba da nastavimo ovim putem i da očekujemo da će ipak da nam krene nabolje, onda smo totalno ludi. Kasno je, ali se nadam da nije i prekasno, za novi početak. Podignimo se i otreznimo se, jer jako malo vremena imamo da nešto učinimo.

  • Vrhunac sarkazma, kad mi se digne želudac svaki put je kad pored svega još ponosno izjavljuju da je sve ovo što oni čine “uspeh”, koji je “dobar” za narod. I eto kao, u čudu: samo u zemlji niko to “ne vidi”, a ceo svet “vidi”, i svi mu se dive, “koliko je uspešno” uradio “dobre, prave stvari za svoju zemlju”, svi ga tapšu po ramenu, čestitaju mu….A koliko su tek srećni i zadovoljni ti “investitori”! Pa, ljudski izrodi, ne samo da vidimo, nego jako dobro osećamo, i zato DOSTA JE BILO!

  • “…da ekonomski razvoj ne može da se zasniva na stranom kapitalu”.
    Imao bih ovde jednu zadršku u vidu pitanja – ko vam uopšte garantuje da je ovde u pitanju strani kapital. Pre bih rekao da se radi o kapitalu koji je volšebnim putevima izašao iz zemlje (51 mrd. u periodu 1990-2000) pa se sličnim putevima vraća u zemlju. Pa kad se vrati u zemlju u kojoj se ne ispituje njegovo kriminogeno poreklo, treba ga u ubrzanim procesima oploditi i na vreme izneti iz zemlje zbog sigurnosti i neprikosnovenosti privatnog vlasništva koje je oprano od svog kriminogenog porekla. Na taj način ranije opljačkana sredstva mogu se koristiti za ubrzano novo pljačkanje stanovništva u zemlji. Sve bi to u inostranstvo moglo pobuđivati sumnju i dovoditi u pitanje sigurnost ovakvih kapitala i rizik za njihove vlasnike.
    Uzgred budi rečeno, komunistički režimi u svetu tokom dvadesetog stoleća nastajali su na opravdanoj “eksproprijaciji eksproprijatora”, oduzimanju kapitala stečenih na kriminogenim osnovama u bližoj i daljoj prošlosti. Postavlja se pitanje da li sadašnji eksproprijatori imaju pravo na slobodno uživanje u eksproprisanim kapitalima

  • Ja sam filmski radnik, izradjujem vizuelne efekte za filmove.

    U filmskoj industriji postoji nesto sto se zove tax subsidies. To znaci povracaj poreza.
    Primer smo imali u komsiluku, u Dubrovniku je snimana prva sezona serije the game of thrones, sto je donelo prihode i
    jos vecu popularnost gradu i drzavi. Drugu sezonu su rekli da im je jeftinije da izgrade kulise Dubrovnika u Luksemburgu ili
    Madjarskoj ako se ne uvede tax subsidies. Preko noci je HS doneo odluku da se uvede povracaj poreza.

    imaju ga i Canada, i UK, i zemlje evropske unije, Ceska, Madjarska, Hrvatska, itd itd… vrti se oko 22%

    kako bi to konkretno funkcionisalo?

    ako projekat kosta 10 miliona evra da se izradi, oni dodju u srbiju, uplate studiu sa kojim prave ugovor, od tih 10 M
    drzava im vraca 2M
    ostaje 8 M od toga.

    Oko 1M na racunare i softverske licence koje se ne proizvode kod nas – taj novac izlazi iz zemlje. oko 1M je amortizacija, struja voda, internet, prostor, oprema i sve ostalo sto se trosi i dotrajava.

    Preostali novac oko 6M je radno vreme za 100 zaposlenih.za period od 2 godine.to je oko 30 000 eura godisnje po radniku, sto je pola plate nego sto uzimaju u UK ili u US.

    odatle otpada oko 1M na poreze i doprinose, jer to nije stalan posao u jednoj firmi nego radi kao tzv “artist” od projekta do projekta, kojih nema cele godine.

    preostali novac oko 5 miliona ostaje u zemlji. Od toga deo odlazi za stanovanje koje nije oporezovano to je oko 0.5M i 0.5M za racune to ide drzavi.

    4 M se trosi…. cime se podstice mala privreda. Od pekare prekoputa, preko garderobe, do automobila i kojecega. Drzava uzima sebi 20% na PDV koji ne vraca nikome.

    Zauzvrat drzava nije ostecena ni za kamencic, ni gram sirovine nije iznet iz zemlje, sto je potroseno placeno je, ne placa nikoga na birou i gotovo nema troskove. ali ima direktan ulaz novca u zemlju.

    ovo sve je uprosceno, ali otprilike tako funkcionise.

    dakle, pre koju godinu su dolazili veliki producenti, da izradjujemo velike holivudske filmove, gde su pitali imate li tax subsidies ?
    – nemamo… – koliko nam je efikasno pravosudje? – ceka se do nekoliko godina da dodje predmet na red – da li internet provajder i IT strucnjacfi mogu da obezbede standarde ? – nikad nismo culi za to – dovidnjenja – dovidnjenja
    dakle, imamo individualno pilicarenje prakticno mrvice i otpatke posla, Nemci grabe sebi sav veliki posao koji promakne pored UK i postavljaju idiotske standarde kvaliteta koji nemaju veze sa pamecu da bi drzali tu poziciju i u tome im pomaze ministarstvo kulture i velike firme koje zaradjuju visak novca jer pronalaze interes u tome.

    bez obzira da li cemo imati posla za narednu godinu, drzava uzima PDV unapred od ugovaraca, pri cemu nema nikakav novac u opticaju u startu, nego ako angazuje artistu mora da se ceka period oko 6 meseci. Ili Artista kreditira ugovaraca tako sto pozajmi novac da bi ziveo, a ugovor drzi kao garanciju, pri cemu gubi deo interesa od onog od koga je pozajmio.

    Jedini funkcionise studio Pink – ne znam kako, ali placa ljude oko 10% vrednosti za uradjeno.

    svako ko izuci zanat odlazi napolje prosecno u roku od 5 godina, od Vancuvera do Novog Zelanda, i najcesce se ne vracaju.

    • Ne znam kakav je stav DJB o “tax subsidies” (pretpostavljam da nisu za to) ali moje misljenje je da ne treba da postoji tako nesto. Tj. ne u toj formi, ako treba drzava da “pomogne” (bolja rec je da smanji zahvatanja), to je u onoj formi kao recimo u USA sto ima “income tax credit”, recimo ako neko kupi Teslu, imas kredit od $7500 (ako ga imas) i drzava u stvari nista ne vraca nazada – nego ne uzima unapred. Bilo koji sistem gde drzava nesto isplacuje ne valja – to je sistem koji po dizajnu los (da upotrebim IT izraz “security through obscurity”), ne treba drzava nikad da isplacuje nesto (mislim u vidu nekih podsticaja, mora da placa recimo osnovne troskove, kao recimo plate radnika) jer to onda je jako podlozno zloupotrebama, ma koliko je dobra kontrola uvek ima prostora za muljanje, pa tako kao u tvom primeru, moze se desiti da neko na papiru ima 10 miliona pa mu drzava isplati 2M, u tom slucaju to je 2M ukradenih od budzeta, dok recimo u slucaju da imas sistem gde nekom dozvolis da plati manje (recmo kao sto smo mi imali PDV na racunarsku opermu od 10%), onda cak i da neko i zloupotrebi taj sistem (recimo prijavi namestaj da je racunarska oprema, posto jelte i stolovi se koriste u kancelarijama za racunare) to ce znaciti da je drzava ostala bez svog dela (sto nije dobro) ali pare nisu uzete od nekog da bi bile date nekom, drugim recima od dva zla biras ono manje, a manje je u pravo ovo drugo, jer taj neko iako ima prednost u vidu manje cene i dalje mora da radi nesto, dok u prvom slucaju samo su fiktivni ugovori dovoljni a da ne mora da ima nikakvu privrednu aktivnost.

  • Perpetum mobile prve vrste nije moguć, materija i energija je neuništiva, nema besplatnog ručka nama-članovima i simpatizerima DJB je poznata činjenica i program DJB shodno tome ne sadrži takve nebuloze.
    Ipak činjenica da postoji conservaion law nije poznata Vučiću i kompaniji ili im je poznata ali se iz određenih razloga prave da im nije poznata. Iz pristojnosti neću izreći razloge.
    Perpetuum mobile 1. vrste su kroz istoriju pokušavali da naprave:
    1. Ludaci
    2. Neobrazovani ili nedovoljno obrazovani
    3. Pokvarenjaci i hohštapleri koji su propagirajući prodaju budalastih stvari hvatali i varali i pljačkali naivne ljude.

    Pošto Vučić propagira da je napravio perpetuum mpobile Srpske privrede, a znamo da je to nemoguće – onda neka se nađe u jednoj od pomenutih grupa.
    U protivnom neka kaže da nije izumeo „perpetuum mobile“ ekonomiju. I da neko to njegovo igranje i mudrost mora da plati.
    Poželjno i neka kaže ko treba da plati.
    On ili mi?

  • Pokret DJB treba da govori istinu I samo istinu. Ako se subvencije daju firmama koje su iskljucivo izvoznici onda se ne podstice nelojalna konkurencija na domacem trzistu.Koji je udeo ovih firmi (izvozno orijentisanih) od ukupnog broja subvencionisanih? Naravno, pitanje da li treba ‘uloziti’ 9000 eura u jedno radno mesto koje donosi bruto mesecni prihod od recimo 300e mesecno je nesto sasvim drugo. Drzava kroz doprinose pod pretpostavkom da ti zaposleni ne bi pronasli posao drugde isplacuje investiciju za recimo 9000 / 100e (doprinosi) = 90 meseci ili 7.5 godina. To mozda ima smisla I logike za nerazvijene delove zemlje gde ljudi zele da rade za 200e.
    Naravno, nekontrolisano davanje subvencija je potpuno druga prica I kriminalna delatnost.

    • subvencije služe da nadomeste lošu infrastrukturu! lošu pravnu sigurnost! ogromnu korupciju! komplikovanu birokratiju! burazersku ekonomiju! nepotizam i lošu selekciju! možda sam još nešto izostavio. ali stranci vrlo dobro znaju kakva je poslovna klima u srbiji. njima nije potreban vučić da na konferenciji za štampu prodaje bajke kao što prodaje uglavnom nepismenom i polupismenom stanovništvu koje je uzgred vrlo disciplinovano kad je glasanje u pitanju. oni su toliko uvereni da za svoju decu i unuke rade veliku stvar , a u stvari prave ogromnu štetu koja se decenijama neće moći da ispravi. ali kao što duško radović kaže kad je neko glup ne može mu se to ni dokazati. politikanti na vlasti već 25 godina koriste to i zato se suštinski ništa ne menja. oni se nikad ne obraćaju intelektualcima oni se uvek obraćaju tom najnižem sloju stanovništva od slobodana miloševića pa do aleksandra vučića.

    • Preporucujem Vam da ponovo procitate tekst, jer u tekstu govorim o stranim firmama!
      Inace, cak i subvencionisanje izvoza uvodi nelojalnu konkurenciju. Nisu svi firme u stanju robu da izvezu, a od onih koji nisu uzima da bi se davalo izvoznicima. Time se prakticno dobija, da jedna firma drugoj pokriva gubitke usled izvoza, a prihode od izvoza zadrzava izvoznik.
      Takodje, ako jednom drzava da subvenciju, pitanje je vremena kada ce i drugi traziti isto pravo.