Политика Преносимо

Како од Србије направити земљу у којој се лепо и радо живи?

Питање из наслова је суштинско и централно питање којим би политика требало да се бави. Па и у Србији. То би морала бити мисија политичара. Сва остала питања и одлуке су изведене из тог централног питања.

marko-somborac-sasa-radulovic

Наслов за собом повлачи и наредно питање: како дефинишемо леп живот? Леп живот пре свега подразумева слободу. Слободу кретања, говора, мишљења. Слободу избора. Леп живот подразумева и једнакост и заштиту свих основних људских права. Заштиту од насиља сваке врсте. Заштиту од дискриминације. Леп живот подразумева и једнака правила за све. Да иста правила важе за вас, као и за све друге без обзира на то ко су.

Сигурност је основна људска потреба. Претпоставка за леп живот је елиминисање егзистенцијалних страхова грађана. Човек, жена или мушкарац, чија егзистенција је угрожена, није слободан човек. Човек који не зна шта ће му дете јести сутра, ако нема кров над главом, ако не зна шта ће се десити ако се неко из породице разболи, који нема обезбеђену пензију за старост, није слободан човек. Без обзира на слободу говора или једнака правила за све. Мора и једно и друго.

Живот породица чија деца немају приступ квалитетном образовању, спорту, култури, није леп. Деца чија је будућност ограничена економском снагом њихових родитеља нису слободна. Деца заслужују једнаку шансу. Сва деца.

Ово су све претпоставке за леп живот. Испуњење тих претпоставки је посао државе. Посао политичара је да поставе систем који испуњава ове претпоставке. Тек у том и таквом систему сваки појединац, заиста има слободан избор да за себе изгради леп живот, да се оствари. Нагласак је на: сваки појединац. Не неки појединац упркос систему, већ сваки појединац уз помоћ система.

Да ли је могуће у Србији, у којој је велика већина грађана бомбардована искривљеним информацијама преко медија, постићи ове претпоставке за 20 година? Да ли је могуће направити систем? Или смо ми заиста (како каже један од нас) друштво лењих људи (додуше сви осим тог једног), људи без радних навика (осим једног), људи који гласају за најгоре, чији је менталитет потпуно погрешан, чији су политички лидери најгори (осим једног), у којој сви краду (осим једног).

Сви који кажу да грађани Србије имају погрешан менталитет немају одговор на питање: како је онда могуће да сви наши грађани, када оду у Немачку, живе и раде без проблема? Значи проблем није у људима, већ у систему. Када би Немачка имала хаос и неодговорне политичке елите као што их има Србија, грађани Немачке би се понашали баш овако како се понашају грађани Србије.

Да ли Србија може да плати универзалну социјалну заштиту, квалитетно образовање, здравство? Јер свакодневно се грађани бомбардују информацијама о томе како смо сиромашни, задужени до гуше, како држава нема пара, као нам је привреда уништена, како смо потпуно опљачкани.

Одговор је недвосмислено ДА. Србија може да плати и универзалну социјалну заштиту и квалитетно образовање и квалитетно здравство. Али то не може да плати са огромним партијским паразитом на својим леђма. Паразитом који нас годишње кошта најмање 2 милијарде евра. Паразитом којим управљају политичари који су активно били у политици у последњих 25 година и који су директно или индиректно одговорни за стање у коме смо. Још горе од тога, директно су одговорни што се то стање наставља.

Да ли сте приметили како, чим се неко нов појави у политици, крене невероватно блаћење, да се сваки човек запита: како је могуће да нам само овакви улазе у политику? Већина се не запита: како је могуће да је човек живео цео живот до сада и био у реду, а онда одједном, након што је одлучио да се бави политиком, испада најгори од свих. И да ли се заиста ради о лошим људима, или се ради о нечем другом. Да се можда тако партократија брани од промена.

Колико једно друштво и грађани могу да ураде за 20 година? Колико могу да поруше и разграде? Да ли смо градили или разграђивали у последњих 20 година? Да ли ћемо наставити да радимо исто и у наредних 20 година? Од кога зависи?

Србија је богата земља. Препуна пристојних, паметних и вредних људи. Баш као и свака друга земља на свету. Наши људи нису ни бољи ни гори, ни паметнији ни глупљи од других. И као у свакој земљи на свету, и међу нама има изузетних људи у свим областима. И у спорту и у културу и у образовању и у привреди. Само за разлику од успешних друштава у свету, нас не воде најбољи, већ најгори, партијски подобни, који без партијске књижице ништа у животу и не би могли да постигну. Лјуди који морају да купују дипломе и плагирају докторате.

За 20 година, пристојни људи ће од Србије направити земљу у којој се лепо и радо живи. То није питање, већ констатација. Јер алтернатива не постоји. Србија не може опстати као Фарма. Србију морају да воде најбољи. Јер ће нас сва деца напустити и тражити спас од ове каљуге коју смо за њих оставили.

Србији није потребан вођа. Србији је потребан систем. Једнака правила за све. И одговорни лидери који ово разумеју, који граде, а не баве се промоцијом себе. А њих бирате ви на изборима. Одговорност је, дакле, на вама, зар не?

Саша Радуловић
народни посланик
председник покрета “Доста је било”

Извор: Блиц

Ознаке

Саша Радуловић

Рођен 1965. године. Одрастао у Сарајеву где завршио основну и средњу школу и Електротехнички факултет 1989. године, смер аутоматика и електроника. Након дипломирања добио је посао у Сименсу у Немачкој где је радио на нуклеарним електранама. Каријеру је 1993. наставио у Канади и САД где је био је активни учесник бума Силицијумске долине. У Србију се вратио 2005. године.

Са Верицом Бараћ и Мирославом Миленовић борио се против корупције и радио на случајевима 24 пљачкашке приватизације. Био је финансијски експерт тужилаштва за стечај и берзу, држао тренинге за тужиоце и полицијске инспекторе за привредни криминал. Пет месеци био је министар привреде у Влади Србије и за то време спречио пљачку браћеВучић, Синише Малог, Млађана Динкића, који су наставили тамо где је Тадићева власт стала.

Уверио се да је Александар Вучић центар корупције, изашао из Владе и са сарадницима основао покрет “Доста је било” чији је циљ да победи и уведе систем, правну државу јаких институција и слободних медија, заустави партијско запошљавање, уведе транспарентност и чисте рачуне.

Саша Радуловић је доказано највећи борац против режима Александра Вучића и партократије која убија Србију. Ако Александар Вучић некога не сме да погледа у очи, онда је то Саша Радуловић. Спречио га је у пљачки тада, спречиће га у пљачки и сада.

Коментари

Кликни овде да поставиш коментар

  • Одлично! Управо ТО нам треба. Систем који омогућава пристојан живот а не тровање мозга помоћу телевизије.Као резултат претходних режима, почев од Титовог – наши најквалитетнији људи су отишли из земље и налазе се на цењеним положајима у САД, Канади, Француској, Немачкој, Швајцарској, Холандији, Енглеској, Аустралији…

    • Borislave, u ovoj maloj rečci-zamenici ‘vi’ (gde se Saša obraća lično svakom pojedincu per-si) a nikako ne ‘vi’ u smislu nama (tj.grupi kako vi mislite da treba da se obraća) sadržana je SVA RAZLIKA SVETOVA… Racionalni, civilizovani i prosvećeni individualizam koji ističe i voli čoveka pojedinca i potstiče ga bude slobodan čovek i da menja svoj svet.

    • Poštovana Negra,
      Slažem se sa vama oko zamenice vi. Da, ona treba da bude u jednini. Ali onda kada nešto predlažem da treba da se uradi uvek stavljam “Vi i ja” a nikako samo “Vi”. Poštenije zvuči i svi smo na neki način uključeni.

  • Slusam Vas i pratim sve Vase aktivnosti, g-ne Radulovicu, od samog Vaseg pojavljivanja. Ovaj tekst je sustina Vase borbe sa bolju Srbiju, za bolji zivot u njoj i tako bih voleo da dobijete priliku da to ostvarite. Ja Vam iskreno verujem i verujem da ce prilika doci, mozda i pre nego svi mi ocekujemo. Dace Bog.
    Samo Vas molim, nemojte skrenuti s’ovog puta nikada i ni pod kojim uslovima, to bi verovatno, bilo za mnoge od nas poslednje razocarenje i ko zna da li bi “preziveli” to i takav poraz posternja i cestitosti.
    Na dobrom ste putu, nemojte skrenuti sa njega ni za pedalj, jer, nema vece satisfakcije nego urediti ovakvo ruinirano drustvo. Buduca pokoljenja ce Vas slaviti do neba.
    (izvinjavam se sto nisam pisao cirilicom)

  • Звучи веома идеалистички. Недостаје како стићи до тога циља. Ако се то постиже
    гласовима онда морате много да водите рачуна о томе како просечан гласач у Србији
    размишља. Ако поштујете сваку особу онда им не намећите ваше ставове.
    Примери:
    1. Изједначавање САД и Русије као великих сила вам ту неће донети гласове. Боље без
    емоција наведите од којих смо имали више штете а од којих мање. То да смо ми мала
    земља знамо врло добро.
    2. Директан позив на Параду поноса свим члановима и симпазитерима покрета сматрам
    великим политичким промашајем. То сте онда требали да ставите у ваш програм.
    То тако нисте смели без ширих консултација поштујући слободу СВАКЕ особе. И оне која
    се са тим слаже и она која се не слаже. По томе брат и сестра могу да ступе у брак јер је
    то њихов слободан избор и нико им то не може забранити. Проучите како су то Хрвати решили.
    Истополне особе треба да могу да ступе у заједницу али то не може бити брак.
    3. Помињете неких 20 година потребног времена. Чак ни наш врли премијер није ишао толико
    далеко. Ако је нешто добро осмишљено оно брзо даје резултат. И обрнуто.
    4. Особине пристојан, поштен, моралан, вредан су пожељне али главно је да се у што
    краћем времену постигне мерљив резултат. Све остало је списак лепих жеља.

    • После оваквих примедби, готово да немам шта да додам, ОСИМ…
      Осим да су људи преморени и раздражљиви од свега током последњих 30 година. Када неко овако излаже, мора да рачуна на сасвим природно интересовање бирача за низ детаља, којих иначе нема у овој и низ других објава ДЈБ. Ако се критикује партократија, КО чини чланство ДЈБ у смислу ранијих припадања странкама? Ако се критикује живот политичара без рада, а на рачун пореских обвезника, шта ради и од чега живи било ко од оних који то наводе (у овом случају господин Радуловић). Саша, Ваши наступи предобро звуче, али морате рачунати на то да смо ПРЕОСЕТЉИВИ на било шта што слути на демагогију. Проблем је и то што бирачко тело практично НЕ ВЕРУЈЕ да се ишта гласањем мења и да ће бити што мора да буде, а то се одлучује ван земље. Према томе, ако апелујете на мозак бирача, ове рупе треба попунити.

  • Поверење грађана се стиче тешко и дуго а губи лако и брзо. Исказана политичка воља да се успостави систем по мери и у интересу већине грађана охрабрује и заслужује пуну пажњу. Али то је тек први, важан, али лакши услов. Други, важнији и тежи услов је придобијање поверења грађана на изборима за спровођење исказане политичке воље. То су пре свих они грађани, гласачи који углавном не излазе на изборе и који људе цене по томе шта и како раде а не по томе шта и како причају. То је шанса али до ње се не стиже пречицом и спринтом већ стрпљивим и напорним радом.

    • Највећи проблем је у маси и комунистичком наслеђу! Дакле друштво, од државе је дужна чекам да ми да, а не да ја захтевам од државе да ради свој посао којим ће ми то омогућити!!! Државни апарат мора да буде у служби грађана јер их ми плаћамо кроз порезе и акцизе а не да чекамо њихову милостињу и да их не мењамо јер ће доћи гори и гладнији власти и привилегија. Промена свести ће се десити када се пупак залепи за кичму и када нејач заједно са родитељима почне да завија од глади!!! Нисмо далеко од те позиције, а онда нека нам је драги Бог у помоћи….

  • Podrzavam Sasu Radulovica ali se apsolutno ne slazem da smo mi isti kao i Nemci, Svedjani, itd. a samo nam fali sistem. Nas covek kad ode u nemacku funkcionise jer mora, nema mu druge. A gomila mladih, obrazovanih ljudi koja je pobegla iz srbije (u takve ubrajam i sebe) se bolje snalazi van srbije nego u srbiji. Narodi nisu isti. Mi spadamo u primitivnije i siromasnije. Ima i mnogo gorih. Iracani se razlikuju od svedjana, libijci nisu isti kao norvezani. Razlika je u stepenu politicke kulture, u civilizacijskom stepenu na kome se jedan narod nalazi, u mentalitetu. Govoriti da smo mi isti kao nemacki narod, samo nam fali sistem, je velika zabluda. Nama naravno fali sistem, ali mi ni sa tim sistemom necemo biti kao Nemci, ni priblizno.

    • Čak i ako prihvatim Vašu procenu da nismo isti kao nemački narod još uvek stoji činjenica da nemamo sistem a da bez njega ništa ne može funkcionisati kako treba. Interesantna je i Vaša konstatacija da naš čovek, kada ode u nemačku, funkcioniše jer mora, nema mu druge. A zašto mora i zašto mu nema druge? Pa prosto zbog toga što tamo postoji sistem, sistem uređene države, koji ne dozvoljava da se drugačije ponašate. Zbog čega ne bi takav sistem uveli i u Srbiji? Ako već danas i nismo kao nemački ili neki drugi njima sličan narod možda bi to mogli da postanemo mnogo pre nego ako nastavimo ovako. O jednakosti ili nejednakosti te poređenju različitih naroda se mnogo toga može napisati. Za to, međutim, ovde nema dovoljno mesta ali smatram da se u najkraćem može reći da to kao i kod dece zavisi donekle od genetike a veoma mnogo od okruženja u kome živi i vaspitanja koje dobije.

    • Marko, vi ste potpuno u pravu. Stanje sa je realno još daleko problematičnije, razmere civilizacijske regresije na Balkanu su epskih razmera. Ali, ukoliko želite da motivišete ljude na akciju da se svi spasavamo iz ove močvare, onda je neophodno da tim istim ulijete nadu i ohrabrenje. Za vredjanje, ponižavanje i teror već imaju onog postojećeg..

    • Ja ne razumem zasto bacate sve ljude jedne nacije u isti kos Marko. To ne ide. Ne postoje sve isti Nemci, Srbi, Amerikanci. Sto to nama fali sem sistema?
      Ja sam za vise od 40y radnog veka u Nemackoj ucestvovao na tri tendera za rukovodece radno mesto, odnosno managment. I dobio sam sva tri u firmama sa preko 220 zaposlenih. A na tender se bilo prijavljivalo i po 80 ljudi – daleko najvise Nemaca. Zasto sam ja uzet, a ne Nemac, ako mi ne mozemo da se nosimo sa njima?

      Ja se potpuno i u svemu slazem sto Radulovic kaze. I on je ziveo u razlicitim drzavama sveta i on sigurno zna, da drzavljanstvo ne sprecava nikoga da zivi i radi uspesno. Znam mnogo uspesnih ljudi koji zive u Nemackoj sa Balkana. Oni su uspesni jer im sistem to dozvoljava. Ako takav sistem napravite u bilo kojoj drzavi sveta, ljudi ce ga prihvatiti, jer je svaki covek pre svega razuman i racionalan.

      Sistem o kojem govori Radulovic, sam regulise, odbacuje lose ili manje dobro i hrli ka vecem dobru.
      Ako nam univerziteti nisu dobri kao u Nemackoj, onda cemo to menjati. Isto tako skolstvo, zdravstvo, socijalu, radnu naviku. Jer ce se napraviti sistem u kojem ce ljudi koji su nesto videli ili nesto naucili, pa znaju bolje od ostalih biti na vrhu neke piramide koja odlucuje, a ne na dnu kao danas. Osim toga ce se voditi javne rasprave i sa politickim protivnicima. Ako i oni imaju koju dobru ideju, onda ce se ona prihvatiti zbog opsteg dobra, a ne permanentno odbacivati kao danas.
      Ja sam ubedjen da je Radulovic u pravu u svakoj reci koju je napisao.

  • Tačno je da je sigurnost ljudska potreba. Želja da se bude bezbedan je veliki motivator ljudskog delovanja. Ali taj motivator ne može da deluje ako ne postoji, odnosno ako je eliminisan egzistencijalni strah. Čovek čija egzistencija ne može da bude ugrožena njegovim pogrešnim izborima nema dovoljnu motivaciju da pravi racionalne izbore. Ako je država tu da nahrani decu, da sagradi krov nad glavom, da isplati penziju – ko je lud da rizikuje i bavi se preduzetništvom!? Manjina sa jakom motivacijom da, ali ogromna većina će da naruči još jedno pivo. I na čiji račun onda država obezbeđuje egzistencijalnu sigurnost? Na račun malobrojnih preduzetnika koji će vrlo brzo prozreti ko je tu magarac i prestati da se bave preduzetništvom ili otići odavde.

    Lep život nije ljudsko pravo. Život i jednakost pred zakonom su ljudska prava. Kvalitetno obrazovanje, sport, kulturu svako mora da zaradi za sebe i svoju decu. Sva deca zaslužuju da se roditelji potrude da ih kvalitetno obrazuju i omoguće bavljenje sportom i postanu kulturna. Ali to ne znači da država treba da otima od produktivnih građana i da zbrinjava decu neproduktivnih. Jer čemu onda trud i rad – ako su ishodi nasilno izjednačeni? Država nije vlasnik šansi, da ih velikodušno i pravedno deli. Šanse su privatna svojina, stečena produktivnim radom.

    Ovaj Sašin tekst je kolektivistička demagogija. Za pokret koji tvrdi da je ideološki centar previše je tu države-dadilje i uravnilovke. Previše državnog obrazovanja, državne medicine, državnih penzija. Saša, imate saradnike koji o ovome sasvim sigurno mogu da Vas savetuju i obrazuju, Stevanovića i Pavlovića. Zašto ih ne slušate?

    • Bez uvrede, ali čini mi se da niste baš najbolje razumeli članak ili da ne primećujete u čemu živimo desetinama godina. Lepo ste konstatovali da je sigurnost ljudska potreba a onda ste nastavili o egzistencijalnom strahu i.t.d. Da Vas podsetim da živimo u zemlji gde se jako teško dolazi do posla, kada do njega dođete non stop ste na ugovorima i u velikoj većini na platama od cca 25000 dinara, nedovoljnih za preživljavanje a kamoli obezbeđivanja pristojnog obrazovanja, bavljenja sportom ili bilo kakvu drugu nadgradnju. Sada još zamislite da Vam ni ta plata nije redovna (što je prilično čest slučaj) nego je dobijate sa kašnjenjem od par meseci! Ilustracije radi moja ćerka master građevine sa veoma dobrim poznavanjem onoga što je studirala radi već godinama kao pomoćnik menadžera maloprodajnog objekta u jednoj velikoj firmi, nikada nije uspela da dobije posao u struci, radi na ugovorima od po 6 meseci a poslednji ugovor koji je potpisala je na 3 meseca. Toliko o sigurnosti, planiranju života, obrazovanju, sportu i ostalim stvarima. Manite se priče o kolektivističkoj demagogiji i okrenite se malo oko sebe.

    • Moderna država pripada svim građanima i njena uloga i treba da bude da izjednačava ljude, a ne da, kao do sada, bude uzurpirana od strane moćne i bogate manjine koja nemoralno upotrebljava njene institucije da prigrabi i sebično koristi prirodne i stvorene resurse koji pripadaju svima.
      Sebična manjina tako prisvaja i proizvod rada većine, a posledica toga je da ljudi misle jedni o drugima sa podozrenjem-da je naš bližnji taj koji nas ugrožava i lenčari dok mi radimo, a dok se dvoje svađaju treći se koristi, što važi i za narode. Pošto niko ne bira gde će da se rodi, sva deca imaju pravo na sve i zaslužuju da se SVI mi potrudimo da SVA deca žive u blagostanju. Kroz bogatu istoriju čovečanstvo je ipak pronelo baklju ljubavi i pravednosti-makar jedva tinjajuću kao što nam se čini danas, kada treba uložiti napor da se održi vera u iskušenjima ovog turbulentnog vremena kraja jedne ere, koje zaoštrava sukobe i razlike donoseći sveopštu katarzu, možda i uništenje. Sve je u našim rukama-da ih širimo za druge s poverenjem ili svijamo oko sebe u strahu. Ima li uopšte dileme?

    • Slažem se sa svime, osim sa konstatacijom da je “Šansa privatna svojina, stečena produktivnim radom”, ono jeste šansa privatna svojina, ali koja se kroz istoriju sticala uglavnom pljačkama, prevarama, iskorišćavanjem tuđih teških materijalnih stanja, mada Vaša ideologija i to gleda kao na nužnost(egzistencijalni strah) i verovatno “produktivni rad”. Po tom principu su i deca radila po 12 sati u rudnicima, jer roditelji nisu bili dovoljno produktivni itd. itd. Tako da je najbolje da se ne rađamo i da polako odumremo, ako ćemo posle više hiljada godina razvitka civilizacije da živimo po principu socijalnog darvinizma.

  • Cuo sam da su pootimali poslovne prostore,koji zvrje prazni jer su digli kirije za duplo,a i ako udjes u to,moras preko njihovih dobavljaca sa kojima imaju ugovore tako da si u startu ucenjen i odran.Najbolja je fora, stari radikalski obicaj ,zakupa na 99 godina.Sediste SRS u Zemunu ,zgrada Magistrata,pod zastitom drzave,je tako oteta.Nadam se da ce takvi zakoni biti ukinuti,

  • Hajde da vidimo Petre šta “nisam razumeo.”

    U pravu ste, živimo u zemlji politikom razorene privrede, kasnije ću napisati par reči o tome kako je politika ovde razorila privredu. Veliki broj ljudi (da li velika većina?) živi od plate 25.000 dinara. Zamislimo da na izborima dobijemo mogućnost da u delo sprovedemo ideje iz Sašinog teksta. Između ostalog i Univerzalnu socijalnu pomoć. Imamo jednu četvoročlanu porodicu nezaposlenih roditelja. Prema tekstu “Humano i odgovorno društvo” u delu “Program”, ta porodica bi od države dobila 30.000 dinara socijalne pomoći mesečno. Plus besplatno školovanje dece, plus besplatne medicinske usluge – ali sve to stvarno besplatno, jer nijedan roditelj ne radi, dakle ne plaća doprinose ič. Da li bi iko, pri zdravoj pameti, u toj situaciji pokušavao da nađe posao u Srbiji? Da sa mukom, kako ste lepo opisali, zarađuje 25.000 dinara mesečno, pošto prethodno plati doprinose? Ljudi nisu budale i računica nije teška. U takvim uslovima svi koji zarađuju ispod 30.000 dali bi otkaz i pristali da budu “socijalni slučajevi” pre nego magarci. Situacija bi postala još teža za one koji ostanu zaposleni. Kao i sada, oni bi gledali kako da se što pre isele odavde.

    Upravo mehanizam koji Saša zagovara uništio je privredu Srbije. To je mehanizam koji obesmišljava produktivan rad. Sveobuhvatna nametnuta državna medicina, državno obrazovanje, državna penziona šema, sveobuhvatna državna socijalna briga – sve su to ideje stare 200 godina i zovu se socijalizam. Sirotinji se obećava da će lagodno da živi na grbači inventivnih i produktivnih – i gle čuda! – primaju se k’o saučešće. Izanđala, milion puta ponovljena priča o mangupima među nama. Avaj, socijalizam bez korupcije je nemoguć i Saša mora da revidira stav.

    • Pa po nesto ste krivo razumeli Andrej. Otidjite na sajt DJB i videti cete da, SR ni u kojem slucaju ne zastupa ideje socijalizma, vec ideje slobodnog trzista. Preduzetnistvo i to privatno je jedna od glavnih tema pokretanja ekonomije, a time i viseg standarda gradjana.

      Humana drustva se brinu o svojim najslabijim karikama, na nacin sto im omogucava socijalu koliko toliko dostojnu za zivot. Humano drustvo ce preko poreske uprave naci mogucnost da familije koje ne zloupotrebljavaju pomoc kako ste je vi opisali, mogu da prezive dok se posao ne pronadje. To tako funktionise u najkapitalistckijim drustvima u Evropi, Kanadi ili Australiji.

      Ako bite ukinuli partokratiju i sve ono sto sputava gradjana Srbije da otvori sam svoj mali biznis, znaci svu nepotrebnu administraciju, sulude propise, smanjili poreze i dali privatniku prostora da dise i da zaposli radnika na belo, onda bi brzo nestale armije nezaposlenih na ulici, a vec to bi podiglo cenu radne snage, tako da za 25000 niko vise nebi radio. Bar ne onaj ko je zavrsio neku skolu ili nesto zna.

      Produktivan rad se dobija uvek kada se drzava ne mesa u ekonomiju. Drzava samo treba da postavi okvir, koji ce biti za sve isti. I za domaceg i za stranog investitora. Posao drzave nije da ima drzavna preduzeca u vecinskom vlasnistvu niti da se mesa u njihovo poslovanje.
      Medjutim posao drzave upravo jeste ono sta vi kritikujete, a to je skolstvo, zdravstvo, socijala i.o.. Sta od toga treba da bude bezplatno, to treba da sracunaju pametni ljudi. U principu nista nije bezplatno jer svako placa neki porez ili uplacuje u neke fondove. Skolstvo do srednje skole bi moglo biti bezplatno, to postoji u mnogim Zapadnim demokratijama. Koliko zdravstvo moze da bude bezplatno, to mi je tesko reci, jer nisam bas siguran da je Radulovic negde rekao da je ono bezplatno. Mozda je mislio, da kada neki radnik uplacuje u zdravstveni fond, da kod bolesti on vise ne treba da ista placa doktoru. Isto vazi i za penzionere i socijalce, za njih drzava treba da preuzme zdravstvenu zastitu. I to je tako reseno u svim Zapadnim demokratijama. Socijalna briga za svoje gradjane je odraz humanog drustva, a ne socijalizma. Budite sigurni da DJB ne podrzava socijalizam. Takodje niko ne obecava da ce se ziveti lagodno na grbaci onog ko radi. Mi moramo shvatiti da se lopovluk jednom zauvek u Srbiji mora suzbiti. Ali to ne znaci, da neko kome je potrebna socijalna pomoc mora da ispise 100 zahteva, vec samo jedan. U njemu kaze – ja nemam nista, pa ni posao i potrebna mi je pomoc drzave. On to kaze pod punom krivicnom odgovornoscu. Ako je slagao drzavu i uzeo novac koji mu ne pripada, zato ce krivicno odgovarati. I zato ce dobiti i masnu kaznu, biti cemu oduzeto nepravno prisvojeno, a i kazna zatvorom bi mogla biti moguca.
      Medjutim kada imate jasna pravila, onda ce se ljudi velikom vecinom njih i drzati. A onaj ko ne, taj ce snositi odgovornost. Tako da oni koji su produktivni i inovativni nece trpeti nikakvu stetu.

  • Do sada svaki ali svaki politicar koji je bio ili jeste u opoziciji tacno je znao sta treba ovoj zemlji a cim se dokopa vlasti sve radi drugacije. Bojim se da ne bude opet tako. A nadam se da ce se stvarno desiti jednom prave promene. Ja sam sa svojom porodicom pre dve godine napustio zemlju u svojoj 48 god. Stavio ceo zivot u kofer od 32 kg. Jer bi tamo sada gladovao a ovde pristojno zivimo dostojno coveku u jednom uredjenom tradicionalnom drustvu. Nadam se da ce ljudi jednom i u toj zemlji ziveti normalno

  • КАКО ОД СРБИЈЕ НАПРАВИТИ ЗЕМЉУ У КОЈОЈ СЕ ЛЕПО И РАДО ЖИВИ?

    Можда ако се плати порез? 🙂

    Шалу на страну…овакав текстић имају све партије у својим програмима и политичким памфлетима. Можда неки зарез или тачка на другом месту али у суштини све исто. Оно што им је такође заједничко је да нико не нуди поступак како доћи до тог фамозног система благостања. Наравно, има ДЈБ неки списак лепих жеља у виду програма али сам ја до сад од вас видео само понашање које примењују деца кад им се узме играчка. Стално нешто кукате, жалите се, тужакате и сл. А што се тиче једнакости, слободе говора и сличних заврзлама…и ту сте веома интересантни. Рецимо, мене је госн Радуловић блокирао на Твитеру. Никакве увреде, ружне речи и слично. Само сам констатовао да озбиљан политичар не слика рачуне из ресторана и не качи их по интернету. Озбиљан политичар се не понаша као дериште кад му није по вољи. Озбиљан политичар не доводи у питање кредибилитет новинара (без обзира шта он или било ко други мисли о њима). Ако се све узме у обзир, изгледа да ни госн Радуловић не трпи различито мишљење…исто као и онај кога помиње сваки дан по 147 пута.

    • Pa nije ni čudo što te je bokirao, evo ja čim sam pročitao “ima spisak lepih želja u vidu programa” sam prepoznao zlonamernost u tvojim rečima. Očigledno je da ti se program DJB ne sviđa, misliš da nije realan i da su to lepe želje, pa dobro, što se onda baviš likom i delom Saše Radulovića? Možda nisu uvrede ali ako se prepozna nečija zlonamernost, koja se ogleda u tome da i pored toga što ti se ne sviđa nečiji program (sa lepim željama) ti se i dalje baviš tom osobom i navodiš jednu po jednu osobinu koja ti se ne sviđa: nije ozbiljan zbog ovoga, nije ozbiljan zbog onoga, nije ozbiljan jer je uradio ovo, nije ozbiljan jer je uradio ono…. Pa dobro, jasno je da po tebi SR nije ozbiljan političar, da njegov pokret ima program koji je spisak lepih želja, da si duboko razočaran nekvalitetom svega u DJB pokretu, da si posisao svu pamet sveta i da bi ti sve to uradio bolje i ne propuštaš priliku da o tome pričaš MILION puta. Pa mislim, ako se to ne zove zlonamernost onda šta drugo. Lepo ti treba da ideš na svoju stranu, prestani da se baviš Sašom i pokretom DJB, oni rade onako kako ONI misle da treba a ne kako TI misliš da oni trebaju da rade, slobodno se politički aktiviraj i pokaži kako može bolje. Niko te ne sprečava niti je Saša i DJB zauzeo sva slobodna mesta da drugi od njega ne mogu da dođu do izražaja.

  • Lepo za pročitati ali da li je ostvarivo? Da ne bude kao ko zna koliko puta do sada: pojeo vuk magarca? Glasača ima raznih, pismenih-nepismenih, školovanih-neškolovanih… stiče se utisak da u DJB ima mesta samo za mlade i školovane sa fakultetima i doktoratima a za nas koji smo zašli u šestu deceniju i koji smo kv ili sss nema mesta. Tako se stiče utisak, poradite na tome pa da pričamo.
    Srdačan pozdrav.

  • Avarele (i ostali Daltoni 🙂 ),

    niko više eksplicitno ne zagovara socijalizam – čak ni socijalisti. Svi su za slobodno tržište, za preduzetništvo, za viši standard, ama baš svi. I svi su za “jaku socijalnu državu” – e, tu sam te ček’o!

    Naravno da pomoć hendikepiranima ne dolazi u pitanje i toliko o tome. Međutim, Saša i DJB, zagovaraju nivo “socijalne pomoći” iznad nivoa evidentno niskih plata u Srbiji. Uostalom, i Vi potvrđujete ovaj paradoks kad kažete: “…to bi podiglo cenu radne snage, tako da za 25000 niko vise nebi radio. Bar ne onaj ko je zavrsio neku skolu ili nesto zna.” Znači, i u najboljim uslovima oživljavanja privrede, ipak bi još uvek bilo slabo školovanih koji bi radili za male pare – to jest morali bi da rade dok ih DJB ne bi od toga odvratio velikodušnom redistribucijom dohotka većom od plate. Subvencionisani nerad. Time bi svi poslovi (jobs) koji se plaćaju ispod 30000 ostali upražnjeni, a pošto se ne isplati plaćati za te poslove više od njihove tržišne vrednosti – firme bi bile zatvorene. Ista patologija kao i kod tzv. minimalne cene rada – rad se ne isplati. Socijalizam at its best.

    Pravilno primećujete: “Produktivan rad se dobija uvek kada se drzava ne meša u ekonomiju,” ali Vam je promaklo da je socijala kakvu Saša i DJB predlažu i te kako mešanje u ekonomiju. Isto tako je mešanje u ekonomiju i nasilno državno poslovanje u oblasti usluga obrazovanja, medicinskih usluga, osiguranja i (penzione) štednje, što su takođe predlozi/planovi Saše i DJB iz već pomenutog teksta “Humano društvo i odgovorna država” na sajtu DJB, a što je socijalističko nasleđe Srbije. Jasna je linija koja razdvaja humanost od socijalizma – dobrovoljnost sa jedne i prisila sa druge strane. Prema pomenutom dokumentu DJB je na toj drugoj strani. A lepo kažete: “Posao drzave nije da ima drzavna preduzeca u većinskom vlasnistvu, niti da se meša u njihovo poslovanje.” Samo Vam to nije jasno kad je posao obrazovanje, medicina, penziona štednja.

    • Uvaženi g.Andrej,

      Jedna mala sugestija: porodica sa četiri člana, koja bi dobijala socijalnu pomoć od države, kako predlaže Program DJB, bi primala 30.000 dinara mesečno, što iznosi 7.500 dinara po članu porodice! Živo me zanima ko bi mogao da ŽIVI sa tolikom sumom novca?
      Drugo, u uređenom društvu, nezaposleni dobija poziv od strane lokalne službe za zapošljavanje i ako odbije posao koji mu se nudi, gubi pravo na socijalnu pomoć! To tako treba i mora da bude i u Srbiji…