Autorski tekst

Humana kontrola populacije pasa na lokalnom nivou

Humana i efikasna kontrola populacije pasa je jedan od velikih izazova sa kojima se trenutno suočavaju opštine i gradovi u Srbiji. Postoji više razloga zašto je važno rešavati ovo pitanje, a najvažniji su zdravlje ljudi, zatim zdravlje, zaštita i dobrobit životinja, komunalna uređenost i higijena, zaštita životne sredine, takođe socijalni i ekonomski razlozi. Za problem su zainteresovane javne službe, ali i veliki broj građana i udruženja. Među ovim stranama često je nerazumevanje kako i na koji način pristupiti rešavanju.

Zoohigijena je komunalna delatnost u nadležnosti lokalne samouprave. Opštine i gradovi dužni su da na svojoj teritoriji organizuju zoohigijensku službu(1) koja obavlja hvatanje, zbrinjavanje, veterinarsku negu i smeštaj napuštenih i izgubljenih životinja, kontrolu, kao i smanjenje populacije napuštenih pasa.(2) U tom cilju, dužni su da sačine i sprovode program kontrole i smanjenja populacije napuštenih pasa i mačaka.(3)

Kao i u mnogim drugim oblastima, primena zakona nije zaživela na potrebnom nivou. Izostalo je „uvođenje reda“, a posledica je povećanje broja napuštenih pasa na ulicama naših gradova, sa pratećim rizicima i problemima.

Postoje različite definicije i preporuke o kategorijama pasa, ali se sve, na kraju, svode na dve – psi poznatih vlasnika i psi bez vlasnika. Zato je prvi i najvažniji korak u kontroli populacije pasa – prepoznati vlasništvo!

Vlasništvo se prepoznaje trajnim obeležavanjem i registracijom, što je osnovna i ključna mera. Obeležavaju se i registruju svi novorođeni psi i mačke najkasnije 90 dana od rođenja(4) i to mikročipom.(5) Svaki mikročip ima jedinstven broj koji prati životinju do uginuća, a koji se očitava pomoću elektronskog čitača. Preko ovog broja, mogu se u centralnoj bazi dobiti podaci o životinji i njenom vlasniku. Troškove obeležavanja i registrovanja snosi vlasnik životinje.(6) Troškovi na teret vlasnika, nedovoljna državna kontrola,(7) nerazvijena svest, neki su od razloga zašto je u Srbiji broj neregistrovanih pasa značajno veći od registrovanih.

Nakon prepoznavanja vlasništva, podsticanjeodgovornog vlasništva je drugi važan korak. Glavni razlog pojave pasa na ulicama su neobeleženi psi koje vlasnici napuste, ili puštaju da se slobodno i bez nadzora kreću. Građanin koga povredi napušten ili neobeležen pas bez nadzora, može tužiti opštinu/grad za naknadu štete.(8) Poslednjih godina raste broj sudskih postupaka i vansudskih poravnanja, što budžet prosečne opštine godišnje košta više miliona dinara,(9) a veće gradove i desetine miliona dinara.

Treći neophodan korak je – razvoj svesti vlasnika pasa i najšire javnosti o važnosti svih koraka i mera.

Opštine i gradovi ne čine dovoljno na rešavanju problema, ili češće to čine pogrešno. Nemaju obeležene životinje, ne unapređuju svest građana, nemaju azile, ili grade prevelike objekte.

U opštinama i gradovima u kojima vlast budu vodili ili činili članovi Pokreta „Dosta je bilo“, odlučno će se uvesti red i uspostaviti trajno, sistemsko rešenje humane kontrole populacije pasa, kroz ove konkretne mere:

1) Dotirano obeležavanje i registracija pasa – Obeležavanje pasa je obaveza vlasnika, ali kada vlasnici to nedovoljno čine, ili izbegavaju da čine, a nadležni organi to ne kažnjavaju, razumna je svaka mera koja podstiče prepoznavanje vlasništva. Racionalna opština pre će pomoći vlasnicima da obeleže pse, nego što će plaćati odštete za ujede i graditi velike azile. Treba sprovesti brzu i opštu akciju obeležavanja u celoj opštini/gradu, “od kuće do kuće“, istovremeno sa vakcinacijom protiv besnila, u kojoj lokalna samouprava preuzima 70–80% troškova, a vlasnici 20–30%.(10) Akcija bi se nastavila jednom godišnje, čipovanjem i registracijom u međuvremenu rođenih pasa. Opštine/gradovi ne treba da preuzmu sve troškove, jer se tako ne podstiče odgovornost vlasnika.

2) Dotirana sterilizacija pasa poznatih vlasnika – To je najefikasnija mera kontrole populacije, kojom se smanjuje priliv novorođenih pasa na ulice i podstiče odgovorno vlasništvo. Uprkos toj činjenici, vlasnici nemaju svesti, ali ni informacije, ni volje, tako da su veoma retki oni koji se odlučuju na ovu meru. Zato je važno podstaći vlasnike da sterilišu pse, ukoliko ne žele njihovo potomstvo. Jedan od načina je dotiranje, gde bi 75–90% troškova bilo na teretu lokalne samouprave, a 10–25% obaveza vlasnika.(11) Sterilizaciju kao meru i razloge njenog sprovođenja treba javno promovisati u svakoj prilici.

3) Unapređenje komunalne delatnosti i službe zoohigijene – Služba zoohigijene biće opremljena za humano hvatanje pasa. Iskustva ukazuju da većinu na ulicama čine psi poznatih, a neodgovornih vlasnika, a ne psi bez vlasnika. Uhvaćeni obeleženi psi biće vraćeni vlasnicima uz naplatu naknade za troškove hvatanja, prevoza i smeštaja, što je mera odvraćanja od nepropisnog ponašanja. Povećaće se nivo komunalne higijene i efikasnost upravljanja otpadom, kako bi se uklonili mogući izvori hrane za životinje bez nadzora (redovno odnošenje smeća, čišćenje divljih smetlišta, uređenje i ograđivanje deponije). Napuštene životinje hraniće se na uređen način.

4) Obrazovanje i informisanje – Velika većina ljudi prihvata obaveze i mere kad im se razumno objasne razlozi za njihovo uvođenje. Tako se od građana stvaraju saveznici, a ne protivnici koji se opiru rešenju. Građani mogu pomoći na mnogo načina – volontiranjem, negovanjem, udomljavanjem, doniranjem hrane i lekova. Mudra opština otvoriće se za saradnju. U cilju informisanja i povećanja svesti, koristiće se medijski i drugi pristupi, za različite ciljne grupe.

5) Izgradnja prihvatilišta (azila) – Tek kada se sprovedu sve navedene mere, očekivano je da će se zaustaviti priliv novih pasa na ulice. Tada ima smisla izgradnja prihvatilišta za pse bez vlasnika. Preporuka je da se na svakih 80 registrovanih pasa obezbedi jedno mesto u azilu.(12) Opštine koje su izgradile azile bez ovih mera, suočavaju se sa stalnim prilivom novih pasa, pretrpanošću i neuspehom drugih programa.(13) Tada grade još veće prihvatilište i troše sve veća budžetska sredstva.(14) Azil treba otvoriti za zainteresovanu javnost, kako po pitanju kontrole zakonitosti rada i posvećenosti dobrobiti životinja, tako i za zanimljive sadržaje i posete.


Napomene:

  1. Zakon o veterinarstvu („Službeni glasnik RS“ broj 91/2005 i 30/2010), član 46.
  2. Zakon o komunalnim delatnostima („Službeni glasnik RS“ 88/2011), član 3, tačka 14.
  3. Zakon o dobrobiti životinja (41/2009), član 54.
  4. Pravilnik o načinu obeležavanja i registracije pasa i mačaka (23/2012), član 2.
  5. Isto kao pod 4, član 9.
  6. Zakon o veterinarstvu (30/2010), član 92.
  7. Član 160. i 158, tačka 3, Zakona o veterinarstvu –  vlasnik plaća kaznu 5.000 do 50.000 dinara ako ne obeleži psa. U praksi, kažnjavanje se ne primenjuje.
  8. Zakon o obligacionim odnosima (31/93), član 184.
  9. Opština Vršac je na ime obeštećenja isplatila građanima 22 miliona dinara u periodu 2012 – 2015.
  10. Čipovanje i vakcinacija sa uračunatim svim troškovima, staju oko 1.500 dinara.
  11. Sterilizacija ženki najčešće košta oko 5.000 dinara, a mužjaka oko 4.000 dinara.
  12. „Psi lutalice – humana i efikasna kontrola“, ORCA, Beograd, 2005. godine, str. 49
  13. Npr. program  „Uhvati, steriliši, pusti“ (CNR)
  14. Opština Vršac od 2009. g. ima azil za 50 pasa, a 2015. g. izgradila je novi azil za 600 pasa.

Dosta je bilo

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Poštovani,

    da li postoje razrađeni mehanizmi u drugim zemljama za praćenje mladunaca? Ukoliko čipovanje bude do 90 dana, šta se u tom slučaju dešava sa mladuncima koje često ostave u kutiji na ulici, pored reke, u šumi ili nekom drugom mestu?

    • Glavni cilj istovremenog sprovođenja mera broj 1, 2 i 4, upravo je smanjenje broja neženjenih mladunaca, koji se ostavljaju na način kako ste opisali. Ukoliko se te mere sprovedu dosledno i kako treba, prestaće priliv neželjenih mladunaca.

  • Jedno konkretno pitanje. Kada je DS bio na vlasti u Beogradu uveli su takozvanu “taksu za opasne pse” koja je nalagala vlasnicima staforda i pit bulova da plaćaju 30000 rsd godišnje. Kakav je stav pokreta Dosta je bilo po ovom pitanju?

    • Smatram da svaki pas može postati opasan, ukoliko ga vlasnik takvim napravi. Pas nije za svakog, a takođe, postoje rase pasa koje nisu za svakog. Verovatno je mera plaćanja takse uvedena kako bi se od držanja odvratili oni koji bi “opasne” rase držali iz pogrešnih pobuda. Moj lični stav je da navedena taksa treba da se ukine, a informisanjem i osvešćivanjem vlasnika da se utiče na odgovornije držanje svih pasa, pa i tih “opasnih”.

  • Pohvaljujem ozbiljan i studiozan pristup rešavanju ovog zaista velikog problema, posebno velikih urbanih sredina.
    Mislim da je pogođena suština problema, prepoznavanje vlasništva i odgovornost.!
    Ono sa čim se ne slažem je finansiranje svih predloženih mera. Sve mere moraju biti isključivo na teret države, opštine ili republike, svejedno. Ne sme se ostaviti mogućnost, nesavesnim ili siromašnim vlasnicima, da imaju opravdanje u nemanju finansijskih sredstava za sprovođenje svih ovih mera. Država mora sve da plati, ali zato zaista mora da ima i nultu toleranciju prema onima koji se ogluše o propisane mere. Kazne moraju biti rigorozne za sve prekršioce i moraju se neizostavno izricati, a naplaćena sredstva treba da se slivaju u poseban namenski fond za popularisanje i sprovođenje svih ovih mera. Takođe, mislim da je rok za prijavljivanje od 90 dana predug, jer za to vreme štenci već mogu da se nađu na ulici ili kod novog vlasnika.

    • Onaj ko ne može da ispunjava obaveze koje donosi vlasništvo životinja, ko nema mogućnosti da drži životinje, uključujući tu i materijalne uslove, ne bi trebalo ni da ih drži. U odgovornim društvima sa razvijenom svešću, svako plaća i ispunjava svoje obaveze. Mi nismo takvo društvo, ali težimo da to postanemo. Zato je poželjno kod nas da sve strane podele odgovornosti, uključujući i troškove. Zbog toga nije dobro da bilo koja strana preuzme 100% obaveza i troškova. Postoji za to još jedan razlog, a tiče se, nažalost, moralnog stanja društva i (ne)sposobnosti naše države. Evo šta se dešava kada država sve plati umesto vlasnika – http://www.ikragujevac.com/vesti/3892-virtuelne-ovce-u-kragujevcu-ojadile-drzavu-za-milion-evra.html

    • Slažem se sa Vama, da ne bi trebalo da drže životinje oni koji nemaju materijalne uslove za potpunu negu i zaštitu, jer je to tako u ogovornim društvima sa razvijenom svešću. Ja lično držim 2 lovačka psa i četiri ovčarska pulina. Svi su vakcinisani, tretirani protiv svih i spoljašnjih i unutrašnjih parazita, primereno zbrinuti. To sve dosta košta. A šta ćemo sa svim onim vlasnicima koji ni sami tačno ne znaju koliko “čuvaju” pasa, koji su više gladni nego siti, a o nekoj drugoj negi nema ni govora. Nema tog propisa koji će ih naterati da o njihovom trošku još i čipuju, sterilišu ili sprovode još neke druge mere za svoje pse. Naše društvo je još jako daleko od nekog odgovornog društvima sa razvijeno svešću. Stoga se moramo pomiriti sa realnošću i početi polako “korak po korak”. Sve što država uloži u ove mere, vratiće se kroz naplate propisanih kazni, odnosno kroz smanjenje odštetnih zahteva ozleđenih građana od pasa lutalica. Isto tako, veliki protivnik sam pomodarstva, koje je na žalost i ozvaničeno pod pritiskom “dušebrižnih ljubitelja životinja”, a to je da se psi bez vlasnika (narodskim jezikom psi-lutalice), posle vakcinacije i sterilizacije, ponovo vraćaju na ulice gde, opet bez nadzora, plaše a vrlo često i napadaju građane i ruže okolinu. O psima se treba istinski i lično brinuti, a ne samo deklarativno, a da to neko drugi radi i snosi odgovornost za eventualne posledice.

  • Sedam godina sam radio u azilu za pse,i po meni velika odgovornost pada i na uzgajivace,ozbiljne i neozbiljne,i na lovce.Imali smo veci broj pasa rase namenjen za lov,bez cipa!Mlade i matore jedinke…kako moze lovac da nosi psa u lov bez vakcine protiv besnila???Jer ako pas nema cip,nema ni vakcinu,jer to se daje zajedno,ili ako je pas mlad,prvo cip,pa malo kasnije(posle kombi vakcine) se daje vakcina-bar kod nas su veterinari tako radili.Koliko ima ljudi,koji su uzeli rasnog psa samo da bi zaradili prodajuci njihove potomke? I kad shvati da ne moze prodati,poklanja stence,koji su umiljati…dok malo ne porastu,i posle idu na ulicu. Pored mera napisanih u tekstu,ja bi uveo i taksu na pse koji nisu sterilisani,jer su potencionalni psi “lutalice” usled nagona za produzetka vrste.U vreme kad sam predlozio ovu meru “nadleznima”,imali smo podrsku iz inonstransta u vidu besplatne sterilizacije. Pravom odgajivacu nije problem da izdvoji za taksu,jer zaradjuje na psima,i sad imam pitanje-kakve obaveze imaju prijavljeni,registrovani odgajivaci prema drzavi?

  • Prosto mi nije jasno ako je CNR strategija koja ima za cilj da se zivotinja uhvati, sterilise i vrati na staniste odakle je uzeta kako je to moguce kada je zakon o dobrobiti clan7 stav 2 jasno kaze da je napustanje zabranjeno a da je lokalna samouprava duzna da izgradi prihvatiliste i zbrine napustene zivotinje. Tako da po zakonu ni lokalna vlast kao i svaka zoo-higijena ne bi smela da napusta zivotinje vec o njima brine i pruza im medicinsku pomoc.
    Po meni bi trebalo da vlast koja trosi ogromna sredstva na angazovanje raznih zoo-higijena kao i na isplatu sudskih i vansudskih poravnanja od tog novca krene u besplatnu kastraciju i sterilizaciju,kao i besplatnu vakcinaciju protiv besnila jer je ova bolest prenosiva sa smrtnim ishodom za sve toplokrvne zivotinje pa i nas ljude. Takodje bih gradjanima pruzio besplatno obelezavanje jer samo besplatnim akcijama mozemo uvesti gradjane u red a da oni prihvate da im zivotinje uvedete u registar kao i da ih stavimo po kontrolom.
    Naravno treba sprovesti i edukaciju jer bez edukacije razultati bi bili veoma loseg uspeha jer gradjani ne zele da budu odgovorni ali ih neko mora uvesti u red.
    Na kraju krajeva mozda je i resenje da se u strategiji lokalne vlasti donese stav da svi psi koji su mesanci moraju da budu kastrirani ili sterilisani u koliko je u pitanju zenka a ukoliko ne zele da prihvate besplatnu sterilizaciju i kastraciju da se obavezu da placaju porez na nesterilisanu zivotinju. Inace ovde ima jos jedan problem a to su rasni psi koji idu na takmicenja i predsrtavljaju nasu zemlju u svetu, kada su oni u pitanju oni bi trebali da se vladaju po pravilniku koji bi bio uredjen po modelu Ceske, Finske jer su oni to uredili u skladu sa zakonima EU.

  • Ada li radnici zoohigijene imaju pravo da pokupe cipovanog psa i odvedu ga? Zasto oni nemaju obavezu da nose elektronske citace i da na licu mesta ocitaju ime vlasnika. U vecini slucajeva na tednerima dobijaju posao one firme koje su po sto i cak 400 kilometara udaljene od opstine u kojoj skupljaju pse. Prikolice su male i neadekvatne za prevoz, a tzv azili najcesci izvor zaraze gde se psi razbole. Zar zakon iz 2005 ne obavezuje svaku opstinu da formira svoju sluzbu za hvatanje pasa i azil?