Pitanje nacionalnih manjina često se pominje kao posledica nastojanja Srbije da pred evropskim zvaničnicima ostavi utisak uređene i slobodne države koja brine o svim svojim građanima. Moglo bi se reći da je ovo jedna od plodnih oblasti života u ovoj državi. Naime, potezanjem nacionalnog pitanja uspešno se mogu odbaciti optužbe za nezakonite radnje, ali se isto tako mogu zapušiti usta potencijalnim neprijateljima, pa u pokupiti glasovi na izborima. Ipak, stvarni odnos političkih elita i državnog aparata prema nacionalnim manjinama jasno se ogleda i u višedecenijskim pokušajima da se sačini valjan program po kojem bi nacionalne manjine učile jezik države, tj. srpski jezik.
Nacionalne manjine danas srpski jezik uče iz zastarelih udžbenika, nastalih pre više od tri decenije. Tekstovi u tim udžbenicima možda su bili jasni i bliski nekim ranijim generacijama đaka, ali današnjim učenicima potpuno su nejasni, ali i nezanimljivi. Tekstovi u ovim udžbenicima neretko su pisani ijekavicom, puni su turcizama, a koje ni đaci koji se školuju na srpskom jeziku često nisu u mogućnosti da razumeju, ili govore o junacima Drugog svetskog rata – partizanima. No, problem ne leži samo u tekstovima. Gramatika propisana u programima za nacionalne manjine velikim delom je deskriptivna, a ne funkcionalna. Jedno mađarsko, albansko ili rumunsko dete trebalo bi da poznaje koji su to akcenti karakteristični za srpski jezik, zatim vrste zavisnih rečenica, te padeže.
Ministarstvo prosvete i njegovi zavodi u više navrata pokušavali su da sačine nove programe, a zatim i nove udžbenike, ali ta nastojanja rezultirala su porazima. Neko u tim zavodima u srcu Beograda ne zna kako je detetu albanske, rumunske, mađarske, ili neke druge nacionalnosti koje bi iz svoje homogene sredine trebalo da se uključi u širu sredinu u Srbiji, a da pritom ne vlada srpskim jezikom jer ga ne čuje u svom okruženju, a jedini kontakt sa ovim jezikom mu je tokom dva časa srpskog jezika nedeljno na kojima se proučava “Smrt vojvode Prijezde”. Dalje, neko u tim zavodima ne zna da nastavnici srpskog jezika muku muče da sa takvom decom vode iole smislen razgovor o Fati Avdaginoj ili uskoku Janković Stojanu, a ipak ima pravo da odlučuje o programu, udžbeniku i sudbini tih đaka i nastavnika.
Do sada su u tim „reformama“ predmeta, pobedu odnosili zagovornici ideje da bi deca kroz književne tekstove trebalo da se uče komunikaciji u svakodnevnom životu, kao i da bi kroz ovaj predmet trebalo da shvate veličinu srpske kulture, da je zavole i prigrle. Ipak, koliko je ovo realna zamisao? Da li engleski učimo čitajući Šekspira? Da li zbog dobrih oksfordskih udžbenika manje cenimo englesku književnost, istoriju i kulturu?
U toku je izrada standarda za ovaj predmet, nakon čega će se pisati ciljevi i ishodi predmeta, a naposletku i udžbenici. Krajnje je vreme da porazmislimo šta je neophodno postići ovim nizom reformi. Želimo li da nacionalne manjine budu uključene u život srpskog društva, ili da ih odgurnemo od sebe? Da li bismo više voleli da sa komšijom Albancem, Bugarinom, ili pak Slovakom da razgovaramo o junačkoj pogibiji vojvode Prijezde, ili o tome kako da i on i ja nađemo bolji, odnosno bolje plaćeni posao?
Dosta je bilo da širimo naš jezik i učimo druge da ga govore, time što ćemo ih kažnjavati da bubaju nerazuljive i besmislene informacije!
pokret “Dosta je bilo – Saša Radulović”
Odbor u Novom Sadu
Komentariši