Finansiranje političkih kampanja i uopšte političkih aktivnosti je veoma važna tema u svakom demokratskom društvu. Srbija je donela zakone i razvila sistem kontrole finansiranja političkih organizacija i taj posao poverila Agenciji za borbu protiv korupcije. Taj sistem, kao i svi drugi nakaradni sistemi u Srbiji, ne valja. Taj sistem suštinski ništa ne kontroliše i fokus sa suštine prebacuje na potpuno nebitne stvari. To sigurno nije slučajno. Korumpirana partokratija je sama sebe zaštitila.
Šta bi pravi sistem kontrole finansiranja političkih organizacija trebao da kontroliše da je po meri društva umesto po meri korumpirane partokratije? Izvore novca. Odakle su došle pare, ko ih je dao, otkud tom ko je dao novac političkoj stranci uopšte taj novac i šta traži kao protivuslugu za novac koji je dao. To je suština. I upravo to niko ne kontroliše.
U osiromašenoj Srbiji je dopušteno da svako fizičko lice donira kampanji maksimalan iznos od 20 prosečnih plata, odnosno oko 900.000 dinara, dok pravno lice može da donira do 200 prosečnih plata, odnosno 9 miliona dinara. Tako da ako imate neke prljave pare, recimo 1 milion evra, možete da ih operete tako što ćete pronaći 140 građana kojima ćete dati prljavi keš i koji će za vas, bez ikakvog pitanja uplatiti novac na račun. SNS-u su po izveštajima koje su sami podnosili, pojedinci koji primaju socijalnu pomoć uplaćivali ogromne iznose donacija. To radi svakojaka druga partokratija, što ona na vlasti, što ona u ljutoj opoziciji.
I kako onda korumpirana partokratija finansira svoje kampanje, silne bilborde, TV spotove, mitinge, autobuse, armiju botova i aktivista na terenu? Članarine im niko ne plaća. Svi imaju račune u blokadi. Otkud im novac? Novac im dolazi od prljavog keš koji daju “građanima” da im uplate za kampanju. Novac izvlače iz javnog sektora preko nameštenih tendera, fiktivnih ugovora, reketa na subvencije, kredite i poslove koje daju ili dobiju novac direktno od kriminalnih struktura. Opozicija često novac dobija direktno od vlasti. Kvaziopozicija.
Pošto pokušavaju da operu što manje keša da ne bi bilo previše sumnjivo, stranke veliki deo troškova kriju. Troškove za armije aktivista na terenu, njihov prevoz, hranu, piće i dnevnice nijedna stranka ne prijavljuje. Kriju troškove opreme, automobila i prostora koji koriste, a radi se o milionskim iznosima. Zamislite samo koliko SNS košta njihova armija aktivista koji terorišu svaku opštinu u Srbiji za vreme izbora. Nijedan od tih timova ne broji manje od 100 ljudi. Ono što moraju da prikažu su troškovi TV i radio reklama i bilborda i njih prikazuju mnogo manjim nego što jesu.
Pored izvora novca za prijavljene troškove, Agencija bi morala da sagledava sve troškove koje neka stranka nije prijavila i da vidi kako su ti troškovi pokriveni. Da recimo ima svoje ljude na terenu za vreme kampanje, vidi koliko ko ima aktivista na terenu i da onda vidi u izveštajima da li su ti troškovi prijavljeni.
Umesto svega ovoga, oko čega se u zemlji Srbiji diže buka? Oko toga na šta je novac potrošila politička opcija koja je imala samo novac iz budžeta koji je od 10 do 100 puta manji nego prljav novac koji vlast i kvaziopozicija koristi.
Država svim političkim opcijama koje učestvuju na izborima daje sredstva za kampanju iz budžeta. To je novac svih građana Srbije. Taj novac se daje strankama da ga potroše po svom izboru kako bi postigle što bolji rezultat i poreski obveznici ne ulaze u taj izbor. Šta to znači? To znači da ako neka politička opcija smatra da sav novac treba potrošiti na organizaciju jednog velikog koncerta sa besplatnim pivom i hranom za sve posetioce, ima pravo to da uradi. Ako osvoji manje od 1% glasova taj novac mora da vrati. Pošto se stranke bore za što bolji rezultat na izborima, niko nije glup da novac baca na gluposti, već ga koristi najbolje da bi ostvario rezultat. Ono što su dužni da urade je da podnesu izveštaj i pokažu da je novac potrošen i na šta je potrošen.
A onda SNS koristeći “bivše članove DJB”, preko svojih blatoida, ali na žalost i Blica, pokušavajući da sakrije suštinu i svoj prljav novac, napadne političku opciju koja jedina sve troškove prijavljuje, kojoj članovi koji su ostvareni ljudi sa svojim firmama pomažu da ima što manje troškove, odnosno da novac koji dobiju od poreskih obveznika pokrije što više aktivnosti. Onda se ljudi prime na podmetanje, pa to što neki član DJB ima veliko iskustvo u organizovanju događaja, preko svoje firme organizuje veliki događaj za kampanju i naplati samo troškove zakupa prostora, ozvučenja, ljudstva, obezbeđenja, i ne uzme ni dinar za sebe, gledaju na to kao na nešto sumnjivo. Ili to što član DJB za vreme kampanje ostavi svoj normalan posao i za minimalnu naknadu radi 12 ili 14 sati dnevno u kampanji, posmatraju kao sumnjivo. A radi se o 500 evra. Isto kao i troškovi rada cele organizacije na terenu u 70 opština koji su u unešeni u polje deljenja flajera jer nema približnijeg polja u formularu koje opisuje trošak. I ostale besmislice.
I tako, umesto da se bavimo stvarnim problemima prljavog novca i korupcije u politici, do građana dolaze samo besmislene priče i podmetanja o tome kako tobože nešto nije u redu sa tim kako DJB troši novac koji je dobio od poreskih obveznika da troši po svom izboru i po zakonu kako bi ostvario što bolji rezultat na izborima.
Nije pitanje zašto DJB ima prijavljene troškove rada na terenu, deljenja flajera, rada na štandovima i društvenim mrežama, već zašto ih drugi nemaju. A imaju armije ljudi koji terorišu opštine pred izbore u svakom pogledu.
Dimitrije Majkić
Član Glavnog odbora DJB i predsednik odbora DJB za Novi Beograd
Sve je na našoj političkoj sceni postavljeno naglavce, pa i pitanje nabavke i trošenja novca u kampanji. Teško je reći odakle početi sa kritikom. Mislim da je osnovno pitanje koje treba da postave sve opozicione stranke pa i DJB – a) zašto je Vučić dobio izbore i to tako ubedljivo i b) zašto nije trebalo da ih dobije. Mislim da je odgovor u oba slučaja isti: Dobio ih je zato što je ucenio građane Srbije, a nije trebalo da ih dobije iz istog razloga. Sve drugo je u toj priči sekundarno. Nažalost, opozicije se u kampanji bavila tim sekundarnim pitanjima Vučićeve vladavine.