Privatizacija nema veze sa tržišnim odnosima i privatnom svojinom, već sa ekstraktivnim institucijama. Privatizacija je uvek politička odluka, to jest politički, a ne tržišni čin
Autor: Dušan Pavlović
Na dan 26. jula 2013. godine, kineska kompanija “Guan Nan” pobedila je na javnoj licitaciji za kupovinu “Vršačkih vinograda”, preduzeća za proizvodnju i skladištenje vina. Postignuta cena iznosila je 5,3 miliona evra. Ovo preduzeće leži na oko 2.000 hektara plodne zemlje zasađene kvalitetnom vinovom lozom. Iz ove računice proizilazi da je jedan hektar zemlje “Vršačkih vinograda” vredeo manje od 2.650 evra. To je čudno, jer se tržišna cena zemlje u tom delu Srbije (banatski i južnobanatski region) kreće oko 10.000 evra po hektaru. Privatizacija “Vršačkih vinograda” poništena je 6. decembra 2013. godine. Ipak, ostaje pitanje: kako je moguće da se preduzeće koje leži na kvalitetnom zemljištu prodaje po tri i po puta nižoj ceni?
Primer “Vršačkih vinograda” tipičan je primer modela privatizacije koja je u Srbiji otpočela 2001. godine. Ogroman broj privatizacija u poslednjih deset godina obavljen je na ovakav način. Vrednost preduzeća je potcenjena i prodavana su ispod cene. Na koji način privatizacija predstavlja ekstraktivnu instituciju o kojoj je bilo reči u glavama 1 i 5?
Pošto su društvena preduzeća vlasništvo Republike Srbije, prihod od svakog prodatog preduzeća odlazi u budžet Republike Srbije. Iz budžeta se ta sredstva kasnije troše na razne druge potrebe – obrazovanje, kulturu, nauku, socijalnu pomoć, itd. Ako nešto što vredi 100 miliona prodate za 10, dobili ste deset puta manje novca za obrazovanje, kulturu, nauku, socijalnu pomoć, itd. Ako ste to uradili kako bi razlika završila u džepu privatnog lica koje vam je blisko ili u kasi političke stranke kojoj pripadate, pretvorili ste privatizaciju u ekstraktivnu instituciju, načinivši je tako delom mašine za rasipanje para.
Kada su 2006. godine u javnosti počele da se pojavljuju vesti o poništenim privatizacijama i informacije o tome kako su mnoga privatizovana preduzeća opljačkana i oterana u stečaj, jedan stariji kolega me je ubeđivao da je naša privatizacija primer koji pokazuje da tržište ne funkcioniše. Ako delite ovu zabludu sa mojim kolegom, ovo je poglavlje za vas. Kako će se videti, privatizacija nema veze sa tržišnim odnosima i privatnom svojinom, već sa ekstraktivnim institucijama.
Privatizacija je uvek politička odluka, to jest politički, a ne tržišni čin. Kada proces privatizacije sagledamo iz svih uglova, biće mnogo jasnije da je neuspeh privatizacije u Srbiji posle 2001. godine posledica niza političkih odluka čiji je cilj bio da imovinu društvenih preduzeća po niskoj (netržišnoj) ceni preusmere u ruke privilegovane manjine.
Dok smo bili u Ministarstvu privrede, imali smo prilike da se sretnemo sa dva takva slučaja – “Vršački vinogradi” i “Prva petoletka”. Pre nego što izložim detalje o privatizaciji ta dva preduzeća, objasniću kako funkcioniše privatizacija kao ekstraktivna institucija.
Privatizacija društvenih preduzeća bila je jedna od glavnih tačaka programa rekonstruisane vlade i samog Ministarstva privrede. Ministarstvo je privatizaciji pridavalo ogroman značaj, jer bi njeno okončanje i uspešna prodaja makar dela preostalih društvenih preduzeća dali podsticaj privrednom rastu.
Zašto je uopšte važna privatizacija? Privatizacija (ako je uspešno sprovedena) pospešuje privrednu efikasnost. Regresione analize koje su rađene tokom devedesetih godina u Istočnoj Evropi počele su da pokazuju pozitivnu korelaciju između privatizacije i privrednog rasta. Nakon propasti socijalističke privrede svuda u Istočnoj Evropi zatečena su socijalistička preduzeća koja ne mogu da se takmiče na tržištu na kome vlada konkurencija.
Ipak, to ne znači da su ta preduzeća bila bezvredna. Naprotiv, ona su posedovala značajne resurse – mašine, zgrade, zemljište i radnu snagu. Zadržavanjem tih preduzeća u društvenom vlasništvu, svi ovi resursi ostajali su neaktivni. Zamislite sada da ste predsednik vlade ili ministar privrede koji razmišlja o tome šta da radi s privredom koja se sastoji od samo dva preduzeća: jednog privatnog, koje posluje tržišno i stvara profit (koji možete da oporezujete), i drugog, koje se nalazi u društvenom vlasništvu i ima status preduzeća u restrukturiranju. Ono godinama ništa ne proizvodi, već dobija subvencije Fonda za razvoj od kojih radnicima isplaćuje minimalce.
Ne treba biti veliki matematičar da biste izračunali da sve što kroz poreze dobijete od prvog preduzeća morate da potrošite na izdržavanje drugog. Šta ćete uraditi kao predsednik vlade: staviti prvo preduzeće u status restrukturiranja da bi postalo kao drugo, ili privatizovati drugo preduzeće da bi radilo kao prvo? Druga opcija je daleko razumnija. Ako privatizujete “društveno” preduzeće, onda svi njegovi resursi (mašine, zgrade, zemljište, radnici) koji su do juče bili neaktivni mogu da postanu aktivni i upotrebe se u procesu proizvodnje.
To se u političkoj ekonomiji naziva kreativna destrukcija – “uništili” ste staro preduzeće, koje je bilo neaktivno, da biste stvorili (kreirali) novo preduzeće koje će biti aktivno. Ne samo da time dobijate dva preduzeća koja mogu da rade na tržištu, već štedite novac koji ste do juče trošili na izdržavanje “društvenog” preduzeća. Taj novac sada možete da potrošite na druge društvene potrebe.
Nastavlja se
Odlomak iz knjige Dušana Pavlovića »Mašina za rasipanje para«, o iskustvima iz kabineta Saše Radulovića
Dušan Pavlović je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu gde predaje savremenu političku ekonomiju sa teorijom javnog izbora i profesor po pozivu na Univerzitetu u Gracu gde predaje kurseve iz ekonomskog razvoja i ekonomske i političke tranzicije u jugoistočnoj Evropi. Oblasti interesovanja su mu teorija racionalnog izbora i politička ekonomija demokratskih ustanova. Objavio je više radova iz ove oblasti: Konsolidacija demokratskih ustanova u Srbiji posle 2000. godine (2007), Spisi iz političke ekonomije (2010), Teorija igara. Osnovne igre i primena (2015). Poslednja knjiga Mašina za rasipanje para. Pet meseci u Ministarstvu privrede je insajderska priča iz kabineta ministra privrede Saše Radulovića 2013-2014. gde je autor bio pet meseci na mestu savetnika ministra privrede. Knjiga odgovara na pitanje koje nas sve zanima kako se upravlja srpskom ekonomijom. Ovo intrigantno i veoma zanimljivo štivo će se uskoro pojaviti pred čitaocima u izdanju Dangrafa.
A zar nije moguca i treca opcija – da preduzece ostane drustveno/drzavno, samo da se u njega uvede profesionalni menadzment? Logika je prosta, mnoga privatna preduzeca vodi profesionalni menadzment, a ne sami vlasnici preduzeca. Naravno za lepe pare. E pa to isto se uradi u drustvenom preduzecu i kad se posteno plati menadzment i radnici u njemu, ostatak lepo ide celom drustvu, a ne nekolicini vlasnika. Imamo uspesna drustvena preduzeca (TELEKOM, EPS…) i bogatu drzavu, koja onda omogucava narodu besplatno kvalitetno zdravstvo i skolstvo i mnogo stosta drugo.
U cemu je ovde problem? Pa jedino u tome, sto u privatnom preduzecu vlasnici kontrolisu taj profesionalni menadzment i ne daju ikakve zloupotrebe na njihovu stetu. Dok u drustvenom preduzecu korumpirane drzavne sluzbe i politicari bi brzo nasli dil sa tim menadzmentom da ojade preduzece, a oni u sprezi izvuku svu korist. Da zlo bude jos vece, upravo politika i bira rukovodstvo u drustvenim firmama, tako da se u startu postavljaju ne najprofesionalniji ljudi, vec oni spremni za svaki oblik muljaze i pljacke.
Znaci, sva pljacka i unistavanje bivse socijalisticke drustvene privrede (od preko 350 milijardi $) u Srbiji je posledica nenormalne korupcije u svim strukturama vlasti, cija je srz upravo u samim politickim strankama, koje kad su na vlasti, u stvari predstavljaju de fakto svu vlast i diretktno uticu, preko svojih ljudi, ministara i drugih kljucnih ljudi na pozicijama, na funkcionisanje drzavnih institucija koje bi bas to trebalo da sprece.
Vise je nego ocigledno, da sa ovakvom uzurpacijom vlasti od strane politickih partija i njihovom koruptivnom spregom sa malim brojem tajkuna zemlja nema ikakvu perspektivu i sleduje nam dalji ekonomski sunovrat i sa njim potpuno rastakanje i sveopsta propast.
Stvarno jedini nacin za raskid sa ovim scenariom je UVODJENJE REDA. Time se funkcionisanje drzave postavlja na pravi nacin i onemogucava sprega politicara i tajkuna na enormnu stetu drzave i celog naroda. Obzirom na dramaticne posledice po narod i drzavu ove politicko-tajkunske sprege u poslednjih 25g, rekao bih GENOCIDNE i VELEIZDAJNICKE, prosto je neizbezno da po uvodjenju reda u drzavi, prvi korak bude sudsko procesiranje svih odgovornih za to. Samo primerenom sudskom kaznom u ovom slucaju ce se buducim generacijama staviti do znanja da niko nije iznad prava i interesa drzave i naroda, da pravda mozda jeste spora, ali dostizna. Uostalom, elementarno je nepravedno da zakoni, policija i sudstvo postoje samo zarad obicnog naroda, a ne i za politicare i s njima korupcijom povezane prebogate kriminalne grupe.
DOSTA JE BILO!!!
Jeste i meni to tako izgleda. Samo se bojim da ako se to odjednom uradi da se sve to ne pretvori u lov na veštice i represiju jedne partije, pokreta i ne dobijemo diktaturu umesto pravde. Ja sam dil ing menadžmenta i znam. Suviše jaka kontrola bez dobrog plana šta gde kako kontrolisati i na kraju koliko kontrolisati mogla bi da bude takođe štetna kao i bez nje.
Ideja nije loša samo je pipava. Reako bih da bi to bila revolucija. Molićiću se za to. Ovako dalje ne može. Bože pomozi.
Kada se ocemuje knjiga u prodaji I gde je kupiti?