Predsednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani pokušao je tokom svog prvog boravka u Beogradu na svaki način da opere ruke od priče o najavljenom izdvajanju Kosova i Metohije iz sastava međunarodno zvanično priznate države Srbije.
Nije ni čudo. Zadesio se u našoj prestonici u trenutku kada iz Brisela više ne stižu saveti ili predlozi, već otvoreni ultimatumi kojima se južna srpska pokrajina definiše kao potpuno nova država. Sa svim pogodnostima i obavezama koje takav status predviđa. Nema sumnje, trebalo je na neki način sačuvati obraz, i predsednik EP je u to uložio svo svoje diplomatsko umeće.
U tom smislu, nisu izostale ni pohvale srpskom predsedniku Aleksandru Vučiću u čijim stavovima je evropski gost pronašao sasvim dovoljnu potvrdu da ono što traže nalogodavci iz Brisela ima u Beogradu sagovornika voljnog da sluša. Poznate fraze da je Srbija deo Evrope, važan činilac na zapadnom Balkanu i da kao takva ima posebnu odgovornost, još jednom su pale na plodno tlo.
Ipak, malo dublje zalaženje u ono što je poručio Tijani samo je potvrdilo da su se sve priče o „potrebi normalizacije odnosa između Beograda i Prištine“, praktično, svele na dva nedvosmislena zahteva Srbiji: 1. Dozvoliti Kosovu da stekne status nezavisnog međunarodno-pravno subjekta i 2. Priznati tu činjenicu! Jednom za svagda. U protivnom umesto Srbije to će učiniti Evropska unija.
Tajanija je dodatno na muke stavilo najnovije saopštenje Španije da nikada neće priznati secesiju južne srpske pokrajine, ili mogućnost nelegitimnog stvaranja nove države, kao i mogućnost da ista, na bilo koji način, postane punopravan član međunarodne zajednice. U Madridu, jednostavno, ne žele da u sopstvenim okvirima dobiju sličnu moru. A nedavno referendumsko izjašnjavanje građana španske pokrajine Katalonije o nezavisnosti moglo bi da bude upravo to.
Žestoku reakciju Madrida predsednik Evropskog parlamenta pokušao je u Beogradu da zamagli izjavom kako institucija koju on predstavlja nije ta koja će priznati Kosovo, već će to činiti, ili nečiniti, svaka država zasebno. Pa i Španija.
Na kraju, sve je ispalo prilično nedorečeno i sa mnoštvom pitanja koja prosto naviru posle svake posete nekog evropskog ili američkog zvaničnika našim krajevima. Od ključnog: da li se Srbija još uopšte o nečemu pita, do toga: šta nas čeka, bez obzira na kakvo rešenje pristali.
Podsetimo, pre neki mesec tadašnji zamenik pomoćnika državnog sekretara SAD, Brajan Hojt Ji uzeo je takođe sebi za pravo da Beogradu posredno ispostavi ultimatum u vezi sa južnom srpskom pokrajinom. „Priština bi trebalo da ojača napore da normalizuje odnose sa Srbijom kako bi postigla napredak ka evroatlantskim integracijama i na kraju zauzelo svoje mesto na koje ima pravo na međunarodnoj sceni“, poručio je tada Ji. Drugim rečima, rezultat je unapred određen.
A koliki i kakav „napor“ će na Kosovu morati da ulože zarad postizanja željenog cilja, ocenjivaće onaj ko bude imao snage da definitivno rasplete tamošnje vrzino kolo. Po bilo koju cenu. A po Jiu to mogu samo SAD u čije pokroviteljstvo Priština ne mora da sumnja.
Zašto baš Amerikanci, ili zašto jedino oni, nema odgovora.
Evropska unija vidno nervozna zbog činjenice da nisu samo Kosovo i Katalonija izvori mogućih nevolja, već da slične napetosti, sa manjim ili većim intenzitetom, postoje i u drugim njenim članicama očigledno nije u stanju da mnogo šta drži pod kontrolom. Upravo tako je moglo da se nasluti iz svega što je u Beogradu izrekao Antonio Tajani.
Autor: Slobodan Samardžija
Komentariši