Politika

Zašto sam ušao u vladu

Srbiji su potrebne dubinske reforme svih segmenata društva. Ekonomske politike, poreske politike, javnih preduzeća, penzionog sistema, zdravstva, pravosuđa, obrazovanja, kulture, celog javnog sektora, državne uprave, institucija sistema. Srbija vapi za suštinskim reformama već duže od 10 godina. Umesto reformi, već duže od 10 godina propadamo u blatu marketinga političkih stranaka nesposobnih da sprovedu barem jednu jedinu.

U Vladu sam kao Ministar privrede ušao 02.09.2013. godine na predlog Aleksandra Vučića. Njega sam upoznao godinu dana ranije na prilikom gostovanja u Utisku nedelje. Nakon toga se nismo ni čuli ni videli do telefonskog poziva koji sam dobio početkom avgusta.

Pre ulaska u vladu sam godinama pisao o reformama koje mislim da su nam potrebne, najviše o pogrešnoj ekonomskoj politici, katastrofi subvencija, o pogrešnoj poreskoj politici, sivoj ekonomiji, penzionoj reformi. I bio kritičar politike vlade, posebno prethodnih ministara finansija i privrede.

Imao sam dva sastanka sa Aleksandrom Vučićem pre prihvatanja ponude da uđem u Vladu. Oba su trajala 20-tak minuta. Na prvom sastanku sam mu rekao da su ključne stvari koje moramo da uradimo: smanjenje nameta na rad, zakoni o stečaju, privatizaciji, radu i planiranju i izgradnji. Nakon prvog sastanka sam i napisao dva dokumenta koja sam mu prosledio putem emaila i koja prilažem uz ovaj blog. Ovi dokumenti su govorili o reformama koje su nam potrebne. Zbog ovih reformi sam ušao u vladu. Na drugom sastanku sam ga pitao da li će mogući izbori onemogućiti teške reforme. Rekao je ne i da ga nije briga za izbore i rejting. Ovo su bili i najduži sastanci sa njim. Nakon imenovanja Vlade, sa njim sam na samo bio još tri puta, dva puta po minut i jednom na 5 minuta. Ostali sastanci su bili sastanci na kojima su bili i drugi prisutni. Poslednji sastanak na kome smo bili zajedno je bio krajem decembra.

Premijera sam upoznao na sednici skupštine na kojoj se diskutovalo o vladi. Ministra finansija sam upoznao nakon što je objavljen sastav rekonstruisane vlade. Sa njim sam pisao ekonomski deo ekspozea premijera. U tom ekspozeu sam definisao temelje ekonomske politike:

– Regulatorna reforma – zakoni o stečaju, privatizaciji, radu i planiranju i izgradnji
– Smanjenje nameta na rad, zdravstveno osiguranje za sve i univerzalna socijalna zaštita
– Dovođenje u red 153 preduzeća u restrukturiranju
– Red u javnim preduzećima
– Rešenja problema bankarskog sektora, visokog nivoa NPL-a (problematičnih kredita) i nepodnošljivo visoke kamatne stope za privredu

Ekspoze govori i o ukidanju subvencija i o zdravoj državi i zdravoj ekonomiji zasnovanoj na privatnom sektoru.

Tokom rada Vlade, reforme su otpadale jedna po jedna. Poslednja tačka iz ekspozea, regulatorna reforma je otpala 20.01.2014.godine nakon ničim izazvanog neformalnog sastanka dva člana vlade, dva sindikata i jedne poslodavačke organizacije. Ostavku sam podneo 24.01.2014.godine nakon što Ministarstvo privrede nije dobilo nikakav odgovor na zahtev za zvaničan stav u vezi sa saopštenjem da je odlučeno da su zakoni povučeni.

Jedino što me interesovalo, i što me i dalje interesuje, je da se sprovedu reforme. Prilikom ulaska u Vladu nisam imao nikakve političke ambicije. Predlagao sam da sve nepopularne stvari preuzmem na sebe, a da sve dobre stvari preuzmu drugi. Nikakve koristi na primer nisam imao od toga da govorim o Zakonu o radu. Osim što znam da zakon mora da se donese, da ovako dalje ne može, da je trenutni zakon dobar za neradnike, javni sektor i sindikalnu industriju od 24.000 sindikalnih organizacija uglavnom iz javnog sektora. Da reforme nisu zaustavljene, da su zakoni prošli, nastavio bih da radim ono što sam započeo. Ovako, za njihovo ostvarenje potreban je izgleda duži put. Preko preče, naokolo bliže.

Šta smo postigli za ovih 5 meseci uprkos svim opstrukcijama?
– Uveli smo transparentno trošenje novca poreskih obveznika za Ministarstvo privrede i sve državne agencije u njegovoj nadležnost. Svakog meseca smo objavljivali izveštaj o svakom potrošenom dinaru u prethodnom mesecu. Još uvek su na sajtu svi izveštaji. Poslednji je bio decembarski. Željno očekujem januarski.
– Doneli smo budžet za 2014.godinu koji je ukinuo sve nove subvencije i ukinuo SIEPA.
– U budžetu predvideli Tranzicioni fond, Garantni fond i Venture Capital fondove.
– U realizaciji budžeta za 2013.godinu uštedeli smo 46 milijardi dinara, odnosno oko 40 miliona evra.
– Smenili direktore Agencije za privatizaciju, SIEPA i ALSU. Sprečili katastrofalne privatizacije Vršačkih vinograda i Prve petoletke.
– Obustavili smo arčenje novca iz Fonda za razvoj. Utvrdili nivo neodgovornosti. Pokrenuli postupak analize.
– Uradili 80% ličnih karata za 153 preduzeća u restrukturiranju i još 419 u privatizaciji. Lične karte sadrže popise imovine i obaveza. Uradili 50% procena fer tržišne vrednosti imovine. Ušli u realizaciju pravljenja poslovnih planova za 2014.godinu, utvrđivanje tehnološkog viška.
– Krenuli sa uvođenjem reda u javna preduzeća. Pribavili lične karte. Krenuli u procene fer tržišne vrednosti. Obustavili 13.platu, donacije, marketing pre nego što je šef polomio kvaku.
– Pripremili zakone o stečaju, privatizaciji još dva prateća zakona. Zajedno sa Ministarstvom rada pripremili zakon o radu. Radili na pripremi Zakona o planiranju i izgradnji zajedno sa Ministarstvom građevinarstva.

Kako političke volje za reforme nije uopšte bilo, okrenuli smo se prema javnosti i počeli da obrazlažemo reforme koje smo hteli da sprovedemo. I izgleda naišli na razumevanje. Mislimo da u društvu postoji mnogo veća podrška građana reformama, nego što su političari spremni da reformišu, jer tako gube privilegije. Njihov parazitski sistem vlasti počiva na haosu i razorenim institucijama sistema. Građani očigledno osećaju da ovako više ne može. Ovaj osećaj je potvrdila i anketa koja je sprovedena sredinom decembra koja pokazuje da gotovo 60% ispitanih podržava izmene zakona o radu, da preko 70% podržava ukidanje subvencija i da preko 75% podržava smanjenje nameta na rad. Politički smo počeli da razmišljamo tek nakon istraživanja javnog mnjenja sredinom decembra.

Nakon prve sedmice decembra smo postavili prognozu, odnosno postavili indikator izbora: ako prođu zakoni, neće biti izbora, ako ne prođu zakoni, biće izbora. Indikator se pokazao kao tačan. Čak ni međunarodne institucije koje su nas sve vreme podržavale nisu verovale u indikator. Do poslednjeg momenta.

Meni je očigledno da su reforme napuštene i da do njih neće ni doći. Osim reformi ministarstva privrede i ministarstva kulture o kojima javnost malo zna, drugih reformi nije ni bilo. Naravno, nakon izbora, ove zaustavljene reforme će biti ubrzane. Kaže večiti ministar u svim vladama Rasim Ljajić.

Reforme nisu u interesu stranaka koje su izgradile ovaj parazitski sistem koji izjeda društvo. Njegove temelje su postavile prethodne Vlade. Ova je samo nastavila u istom stilu. Aleksandar Vučić je veliko razočarenje za mene. Posebno zbog medijskog blata u kome drži Srbiju. Puštanje mog deteta u tabloide im nikada neću oprostiti. Hteli su da objave da sam pretukao svoje dete i da je završilo u Urgentnom centru. I sada me stomak boli kada samo pomislim na to. Iako su im rekli u vrhu policije tri puta da dete niko nije pretukao, nalog da se priča objavi je bio jači.

On demantuje, kabinetski tabloidi i armija partijskih vojnika rade. A mi se kopčamo na leđima. To vređa inteligenciju. Pre ulaska u Vladu sam poverovao da želi promene. Više mu ne verujem. Čak i da zbog pritisaka i novog sazrevanja prihvati neophodnost reformi, mislim da nema ni znanje, ni zrelosti, ni kapacitet da ih sprovede. Car je go.

Ponašanje nakon moje ostavke takođe mnogo govori o mentalnom sklopu. Da sam na njihovom mestu, rekao bih da razumem da je ministar ljut što mu zakoni nisu prošli, da je u besu napisao stvari koje nisu istina, da je očigledno i zainteresovan za političku karijeru i da mu želimo sve najbolje, te da ćemo mi nastaviti sa reformama. I kraj. Ovako, sav onaj imidž koji je pažljivo građen poslednjih 5 godina je uništen za 7 dana. Prvo besramno istupanje novog beogradskog šerifa koji se očigledno prepoznao u tekstu ostavke, zatim drugi kadrovi, a onda i čitava tabloidna kanonada i pozivi na ispitivanje moje navodne kriminalne prošlosti od strane stranke. Očigledno je ona promakla i tužilaštvu i policiji za koje sam radio pet godina pre nego što sam postao ministar kao finansijski ekspert, držao treninge za tužioce i inspektore i radio na predmetima 24 sporne privatizacije. To mi je sve izgleda bio paravan za kriminalne planove i aktivnosti. I onda ode Vinča. Šef se naravno od svega ogradio.

Nakon ostavke, vrata svih televizija su se zatvorila. Prvo me je kabinet u petak naveče istisnuo iz najavljenog Utiska nedelje. A onda su nam novinari iz svih televizija rekli da ne mogu da nas pozovu u program. Davali podršku, ali u program ne može.

Jedina ekonomska politika u koju veruju stranke odnosno njihovi lideri je čudo. Ne postoji politička volja da se razmontira ovaj parazitski sistem zbog koga svi građani žive loše. Umesto reda, rada, odgovornosti, mi se opet okrećemo čudi. Arapsko čudo, kinesko čudo, besplatne milijarde, tajni ugovori bez tendera, dilovi, ukratko besplatan ručak na tuđi račun. Ovo je ozbiljno vreme. Potrebni su nam ozbiljni ljudi. Ozbiljan ministar finansija. Ozbiljan ministar pravde. Potrebne su nam suštinske i istinske reforme. Dosta je bilo marketinga.

Povezani tekstovi

Ostavka Saše Radulovića na mesto ministra privrede

 

Oznake

Saša Radulović

Rođen 1965. godine. Odrastao u Sarajevu gde završio osnovnu i srednju školu i Elektrotehnički fakultet 1989. godine, smer automatika i elektronika. Nakon diplomiranja dobio je posao u Simensu u Nemačkoj gde je radio na nuklearnim elektranama. Karijeru je 1993. nastavio u Kanadi i SAD gde je bio je aktivni učesnik buma Silicijumske doline. U Srbiju se vratio 2005. godine.

Sa Vericom Barać i Miroslavom Milenović borio se protiv korupcije i radio na slučajevima 24 pljačkaške privatizacije. Bio je finansijski ekspert tužilaštva za stečaj i berzu, držao treninge za tužioce i policijske inspektore za privredni kriminal. Pet meseci bio je ministar privrede u Vladi Srbije i za to vreme sprečio pljačku braćeVučić, Siniše Malog, Mlađana Dinkića, koji su nastavili tamo gde je Tadićeva vlast stala.

Uverio se da je Aleksandar Vučić centar korupcije, izašao iz Vlade i sa saradnicima osnovao pokret “Dosta je bilo” čiji je cilj da pobedi i uvede sistem, pravnu državu jakih institucija i slobodnih medija, zaustavi partijsko zapošljavanje, uvede transparentnost i čiste račune.

Saša Radulović je dokazano najveći borac protiv režima Aleksandra Vučića i partokratije koja ubija Srbiju. Ako Aleksandar Vučić nekoga ne sme da pogleda u oči, onda je to Saša Radulović. Sprečio ga je u pljački tada, sprečiće ga u pljački i sada.

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar