Državna uprava Saopštenje

Kori Udovički obmanjuje javnost i napamet izbacuje brojeve viška zaposlenih

Ministarka lokalne samouprave i državne uprave Kori Udovički godinu i po dana nije ništa uradila da sistematizuje radna mesta u javnom sektoru i u javnost izlazi sa potpuno proizvoljnim brojem viška zaposlenih. Neprofesionalno ponašanje i nerad ne mogu se sakriti iznošenjem neistina o bivšem ministru privrede Saši Raduloviću, a upravo je to ministarka Udovički pokušala.

partijsko zaposljavanje

U emisiji RTS-a “Da, možda, ne”, emitovanoj sinoć, Udovički je o Saši Raduloviću rekla “ne znam koga je on preko konkursa zapošljavao, znam da je svakoga poznavao i da je zvao samo ljude koji misle unapred onako kako on misli”. Naravno da ministarka ne može ni znati koga je Saša Radulović preko konkursa zaposlio, jer nije nikoga ni zaposlio. Ni jednog jedinog čoveka. Ni u jednom sektoru. Ministarka Udovički svesno obmanjuje javnost iako dobro zna, ili bi morala znati, da svako ministarstvo čine kabinet ministra i profesionalni deo ministarstva sastavljen od sektora, kao i da kabinet čini mali broj od desetak ljudi, koji dolazi i odlazi sa svakim ministrom, pa i sa ministarkom Udovički. U timu Saše Radulovića, u kabinetu, bilo je osam ljudi koji su došli i otišli sa njim.

Ministarka koja ništa nije uradila u svom sektoru, iznela je potpuno proizvoljan broj viška zaposlenih u javnom sektoru od 9.000. Javni sekotor bez javnih, društevnih i držanih preduzeća broji preko 493.000 ljudi. Kada se i ove firme uzmu u obzir, drzava direkto i indirektno zaposljava preko 750.000 ljudi. Procene pokreta “Dosta je bilo” je da u javnom sektoru ima preko 15 odsto viška partijski zaposlenih, nesposobnih kadrova, sa uglavnom kupljenim diplomama, sa izmišljenih univerziteta, na izmišljenim administrativnim radnim mestima.

Mi nemamo višak lekara ili prosvetnih radnika, mi imamo višak partijskih kadrova na izmišljenim radnim mestima. Kako da utvrdimo ko govori istinu? Tako što će se uraditi i javno objaviti sistematizacije radnih mesta za ceo javni sektor, za svako radno mesto utvrditi koje su kvalifikacije potrebne i koji se radni učinak očekuje, a zatim javno objaviti ko je sada na tim radnim mestima, ne ime i prezime, već koje kvalifikacije imaju, kada su zaposleni i koju školu su završili i nastaviti kvartalno izvestavanje javnosti o radnom učinku.

Saša Radulović je ovaj posao u ministarstvu privrede i svim agnecijama u nadležnosti ministarstva završio za dva meseca i započeo isto u svim javnim, državnim i društvenim preduzećima preko izrade ličnih karata. Ministarka Udovički ništa od ovoga nije uradila, već krajnje neozbiljno izbacuje brojeve o viškovima. Uvođenje reda je ozbiljan posao. Za ozbiljnu vladu i ozbiljne ministre. Na žalost mi nemamo ni jedno ni drugo, a cenu neodgovornosti neće plaćati neodgovoran premijer i neodgovoni ministry, već svi građani Srbije.

Saša Radulović

Rođen 1965. godine. Odrastao u Sarajevu gde završio osnovnu i srednju školu i Elektrotehnički fakultet 1989. godine, smer automatika i elektronika. Nakon diplomiranja dobio je posao u Simensu u Nemačkoj gde je radio na nuklearnim elektranama. Karijeru je 1993. nastavio u Kanadi i SAD gde je bio je aktivni učesnik buma Silicijumske doline. U Srbiju se vratio 2005. godine.

Sa Vericom Barać i Miroslavom Milenović borio se protiv korupcije i radio na slučajevima 24 pljačkaške privatizacije. Bio je finansijski ekspert tužilaštva za stečaj i berzu, držao treninge za tužioce i policijske inspektore za privredni kriminal. Pet meseci bio je ministar privrede u Vladi Srbije i za to vreme sprečio pljačku braćeVučić, Siniše Malog, Mlađana Dinkića, koji su nastavili tamo gde je Tadićeva vlast stala.

Uverio se da je Aleksandar Vučić centar korupcije, izašao iz Vlade i sa saradnicima osnovao pokret “Dosta je bilo” čiji je cilj da pobedi i uvede sistem, pravnu državu jakih institucija i slobodnih medija, zaustavi partijsko zapošljavanje, uvede transparentnost i čiste račune.

Saša Radulović je dokazano najveći borac protiv režima Aleksandra Vučića i partokratije koja ubija Srbiju. Ako Aleksandar Vučić nekoga ne sme da pogleda u oči, onda je to Saša Radulović. Sprečio ga je u pljački tada, sprečiće ga u pljački i sada.

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Ta je vec u tri vlade ucesnik bez ikakvih rezultata. Ko to protazira i gura na stetu ove zemlje. Treba sve uraditi i ovo skloniti, a reforme i uvodjenje reda poveriti ljudima koji vole ovu Srbiju. Njen zet je pocetkom ratova nasao utociste ovde, a kad se sve smirilo opet se slihta tamo odakle je i dosao, a ovo kori je iz istog miljea. Nevoli ovo ovde i svi mi deluju u najmanju ruku kao ubaceni elementi da nas dokusure. Menjati hitno

  • Hteo bih ovde da iskoristim priliku da saopštim neke svoje opservacije. Čitajući ovaj komentar i spominjanje emisije “Da, možda ne” pružili ste mi šlagvort da primetim neki fenomen koji odlikuje sve naše političare, a ovi iz SNS su to radikalski razradili. Naime, u toj emisiji gledao sam drugi prilog u kome su bili tri učesnika: izvesna gospođa iz Agencije za borbu protiv korupcije (nisam zapamtio ime), Martinović iz SNS i poslanik u Skupštini Srbije i kao treći gospodin (i njegovo ime nisam zapamtio) iz neke organizacije koja je istraživala društvene pojave u vezi sa sukobom interesa, korupcijom i sl. Fenomenologija duha naših političara, a na ove iz SNS se to posebno odnosi, je takva da nikad neće da prihvate činjenice koje govore protiv njih. Ne nečije mišljenje, nego neće da prihvate činjenice. U datom prilogu se radilo o sukobu interesa ministra Gašića i povezanih lica (njegove žene) kada lokalna TV stanica u kojoj je Gašićeva žena vlasnik dobija sredstva iz budžeta. Martinović kao neka baba sa pijace koja gleda preko plota, traži da se i Pajtiću i DS nađe sukob interesa. Ne priča o činjenicama i ne odgovara na datu temu. A da prizna činjenice, to ni slučajno. Ako Martinović ima činjenice po kojima je Pajtić u sukobu interesa, zašto ih ne dostavi Agenciji za borbu protiv korupcije? Zašto koristi emisiju da to navodi? Po tome se vidi da je gnida i šibicar.
    A kada govori, to je već prepoznat fenomen, Martinović radikalski maksimalno koriste vreme emisije kako bi ga što više pojeo, a pošto je emisija ograničenog trajanja, njihovo baljezganje o efemernim stvarima ima za cilj da se drugoj strani ostavi što manje vremena da iznesu svoje stavove. O upadanju u reč da i ne govorim. To je postalo normalna stvar, dok gledalac čuje samo buku i kakofoniju i ništa ne razabira. Zbog tog upadanja u reč, u navedenom prilogu, gospodin iz organizacije koja je istraživala ove pojave je demonstrativno napustio privremeno emisiju, ustao sa stolice negodujući da mu se ne dozvoljava da kaže svoja istraživanja-činjenice, na šta ga je voditeljka molila da se vrati i on je to učinio. Takvim šibicarima kao što je Martinović, to im je verovatno i cilj u emisijama kada imaju oponente. Siguran sam da kada nemaju argumentaciju, a pošto bi bilo nepopularno da se ne odazovu na poziv da učestvuju u emisiji, dobiju nalog iz centrale svoje parazitske Srpske Nacističke Stranke, da što više pojedu vreme emisije kako oponenti ne bi mogli do kraja da objasne svoje stavove.

    S druge strane, SNS ima svoje emisije, stanice i plaćene termine u kojima besomučno iznose svoje monologe bez sučeljavanja mišljenja sa oponentima. Takvo šibicarsko ponašanje toliko iritira gledaoca da, mislim da nisam jedini, koji poželi da mu opali takvu šamarčinu da se u.ere, kako bi se osvestio da se drži teme. Takvi šibicari jedino na fizičku silu reaguju i onda se postavljaju gde im je mesto.