Srbija je okupirana država, i ne treba biti naročito pametan, ni politički pismen da bi se to uočilo. Ali nisu je okupirali ni evro-atlantisti, ni masoni, ni Rusija. Srbiju su okupirale njene političke stranke. Kao što radi okupator na zaposednutoj teritoriji, političke stranke koriste državu i njene mehanizme, moći i vrednosti da zadovolje svoje, u ovom slučaju lične i stranačke interese. Država se bavi državnim i javnim interesom koliko se oni pokalapaju sa ličnim i stranačkim. Ako se javni interes suprodstavi stranačkom, prednost se bez izuzetka daje ovom drugom. Dugoročno, ovakvo stanje uništava samu državu, slabi njene institucije i resurse, dovodi u pitanje značaj obrazovanja, znanja, jednakih šansi i druge važne društvene vrednosti.
Da je članstvo u stranci, naročito u nekoj vladajućoj, važnije od stručnosti i drugih kvaliteta, postala je opštepoznata činjenica, i svi to znamo. Čak su i političke stranke, glavni uzročnici ove pojave, svesne njene pogubnosti. Naročito pred izbore obećavaju „departizaciju“. Narod se ovako nakaradnom sistemu odavno prilagodio, prihvatio ga kao jedinu stvarnost, pokušavajući da kroz njega nađe rešenje za svoje probleme. Što je najgore, obrazovani su se povukli, „gledaju svoja posla“ i ćutke prihvataju omalovažavanje.
Koliko daleko je sve otišlo, vidi se u primeru izbora direktora Kulturnog centra u Vršcu. Na poslednjoj sednici Skupštine opštine, održanoj 25. maja, za direktora KC-a izabran je električar sa završenom srednjom školom. Ali ne bilo kakav električar, već stranački aktivan, potpredsednik Opštinskog odbora Srpske napredne stranke. Ništa novo, ni naročito. Od 2000. godine, na mestu direktora KC-a izređala se plejada zanatlija iz skoro svih vladajućih stranaka. Samo su radikali eksperimentisali sa vanstranačkim i školovanim, ali kako su takvi, po pravilu neposlušni, od eksperimenta se brzo odustalo.
Poslednje imenovanje, ipak, razlikuje se od svih prethodnih – na konkurs su se javila dva kandidata. Jedan je pomenuti partijski električar, a drugi je akademski slikar. Prvi put smo u praksi mogli da proverimo kakav će rezultat dati direktno odmeravanje stručnosti i obrazovanja sa politikom i uverimo se šta je važnije. Po mišljenju Upravnog odbora (inače, sačinjenog od partijskih poslušnika – podoficira, programera, polupravnika i sličnih profila nesposobnih za ocenjivanje kulturnih tema) program koji je ponudio električar, bolji je od onog koji je ponudio akademski slikar (prilog 1). Poruka je jasna – škola, stručnost, znanje, sve je to nepotrebno; vredi samo stranka. Čemu onda čuđenje kad se otkrije kupovina testova za malu maturu ili kad prosvetari mesecima štrajkuju?
Vredi podsetiti se da je u kampanji za lokalne izbore 2012. godine, upravo Srpska napredna stranka obećala da će praksu nikakvih kadrova prekinuti. Na predizbornom letku OO SNS doslovce piše – nećemo zapošljavati KV majstore kao direktore (prilog 2). Kada na skupštini ostrvljeno, ali često i s pravom kritikuju Demokratsku stranku, odbornici SNS liče na partijske komesare, koji su oslobodili Vršac od nenarodnog režima. A umesto obećanih promena, postavili su novog, sada svog KV majstora na mesto direktora.
Na kraju, zaboravili smo najvažnije pitanje – kakav će biti kulturni život grada i šta će u oblasti kulture dobiti Vrščani za milione koje daju u budžet? Podsetimo se, Srbija je okupirana i budžet služi da se zadovolje stranački i lični interesi. To je važnije od bilo koje vrednosti, načela, obećanja. To su krajnji dometi ovakvog shvatanja politike.
Dosta je bilo.
Pogledajte govor Dejana Maksimovića na sednici SO Vršac
Dejan Maksimović
odbornik u SO Vršac
Dosta je bilo – Saša Radulović
Prilozi
Od 2012. sunovrat sunovrata.