Ljudska prava Saopštenje

Žrtvama Srebrenice odati dužnu počast i pokazati saosećanje

Ni žrtve, ni zločinci nemaju nacionalnost. Ne može se jedan zločin pravdati “uzvišenim” ciljem ili nekim drugim zločinom i reći: Ovaj zločin se jeste desio, ali to je zato što je bio drugi zločin. To nije ljudski. Svaki zločin je individualan. Svaki zločin zahteva da se pronađe i kazni krivac. I to ne samo zbog porodica žrtava, nego i zbog samog društva. Da biste se uopšte zvali društvo, morate da procesuirate zločine. Ako sakrivate zločin, onda niste čovek.

Pokret “Dosta je bilo – Saša Radulović” ističe da do neophodnog pomirenja u regionu neće doći sve dok na čelu država u celom regionu ne budu političari spremni da se otvoreno suoče sa zločinima i procesuiraju zločince u svojim redovima. Sva dosadašnja izvinjenja bila su iznuđena i pod pritiskom međunarodne zajednice i velikih sila, koje takođe imaju ogromnu odgovornost s kojom se još nisu suočile na pravi način.

U subotu 11. jula navršava se 20 godina od zločina u Srebrenici koji su Međunarodni sud pravde i Tribunal u Hagu okarakterisali kao genocid, a na osnovu Konvencije UN čiji je i Srbija potpisnik. Sud je utvrdio i odgovornost Srbije za kršenje te Konvencije. Ako hoćemo da budemo pravna država ne možemo negirati odluke međunarodnih sudova. U najdubljem državnom interesu i Srbije i Republike Srpske je da osude sve zločine i zločince u svojim redovima i da pokažu iskreno saosećanje sa porodicama žrtava tih zločina.

Usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Evropskom parlamentu i ruski veto u UN, koji je usledio na molbu srpskih vlasti, ponovo su stavili Srbiju u nepovoljan položaj kakav imaju sve male države kad se nađu u geostrateškim igrama velikih sila koje ih koriste za svoje interese. Za to je odgovorna vlast u Srbiji, nesposobna da se na pravi način postavi prema zločinu u Srebrenici koji je nadležni sud već okaraterisao kao genocid. Cenu ruskog veta ćemo tek plaćati i taj veto nije u državnom interesu Srbije i Republike Srpske.

Saša Radulović

Rođen 1965. godine. Odrastao u Sarajevu gde završio osnovnu i srednju školu i Elektrotehnički fakultet 1989. godine, smer automatika i elektronika. Nakon diplomiranja dobio je posao u Simensu u Nemačkoj gde je radio na nuklearnim elektranama. Karijeru je 1993. nastavio u Kanadi i SAD gde je bio je aktivni učesnik buma Silicijumske doline. U Srbiju se vratio 2005. godine.

Sa Vericom Barać i Miroslavom Milenović borio se protiv korupcije i radio na slučajevima 24 pljačkaške privatizacije. Bio je finansijski ekspert tužilaštva za stečaj i berzu, držao treninge za tužioce i policijske inspektore za privredni kriminal. Pet meseci bio je ministar privrede u Vladi Srbije i za to vreme sprečio pljačku braćeVučić, Siniše Malog, Mlađana Dinkića, koji su nastavili tamo gde je Tadićeva vlast stala.

Uverio se da je Aleksandar Vučić centar korupcije, izašao iz Vlade i sa saradnicima osnovao pokret “Dosta je bilo” čiji je cilj da pobedi i uvede sistem, pravnu državu jakih institucija i slobodnih medija, zaustavi partijsko zapošljavanje, uvede transparentnost i čiste račune.

Saša Radulović je dokazano najveći borac protiv režima Aleksandra Vučića i partokratije koja ubija Srbiju. Ako Aleksandar Vučić nekoga ne sme da pogleda u oči, onda je to Saša Radulović. Sprečio ga je u pljački tada, sprečiće ga u pljački i sada.

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Naser Oric, Ramus Haradinaj, Ante Gotovina itd…su isto oslobodjeni od strane medjunarodnih tribunala, da li to znaci da su oni nevini?? Svojevremeno su u “civilizovanim” zapadnim zemljama postojali rasni zakoni, mislim i to je pravo i pravna drzava i to treba postovati ili pak ne?

  • Poštovani
    U svakoj dosadašnjoj akciji sam Vam podržavao ali ovog puta sam pomalo rezervisan. Naime slažem se sa Vama da žrtve i zločinci nemaju nacionalnost. Ali lično mislim da je slučaj Srebrenice samo još jedan pokazatelj da smo i ovoga puta pali na marketingu jer gotovo je nevreovatno koliko se o ovome bruji u svetu a o svim našim žrtvama ćuti. I samo zato nisam da se genocid pripiše isključivo narodu kome pripadam a da se o žrtvama mog naroda nigde ili vrlo malo govori. To je velika sramota i lično se nadam da će neke buduće generacije a posebno istoričari reći istinu o svemu? Ne bih voleo da je i jedan čovek poginuo ma koje nacionalnosti on bio ali ne mogu, još jednom podvlačim, da prihvatim da niko i nigde ne govori o našim nevinim žrtvama.

    • Pali ste Radomire na vešto podmetnutu zamenu teza da neko okrivljuje čitav srpski narod za taj genocid. Da li branite na isti način “srpski narod” i kada osude neke kriminalce? Zločinci imaju svoje počinioce sa imenom i prezimenom, a svaki pošten čovek treba da osudi takav zločin, bilo kojem “narodu” oni pripadali.

    • Pali ste Nenade na vesto podmetnutu zamenu teza da neko krivi samo odgovorne kriminalce za ovaj zlocin. Genocidom se upravo namece krivica citavom Srbskom narodu, a Ruska incijativa se upravo zalaze za to sto ste vi naveli: pojedinacni kriminal/zlocin (kakvih je bilo sa sviju strana).
      U svakom slucaju slazem se, mi prvi treba da osudimo te nase zlocince…

    • Potpuno se slazem sa vasim misljenjem, muslimanskim zrtvama se manipulise i ovde nema govora realnom sagledavanju krivice a to je jedini pred-uslov za pomirenje. Ocigledno je da medjunarodnoj zajednici ne odgovara pomirenje na prostoru bivse Jugoslavije kao sto im ni bivsa Jugoslavije nije odgovarala. Osvrcuci se na odluke suda u Hagu i slicne isforsirane rezolucije ( koje eto slucajno dolaze u punoj politickoj i ekonomskoj krizi u evropi) moze se samo reci da su najvecim delom politicki i ekonomski motivisane. Sve to medjunarodna zajednica dokazuje tunel vizijom / jednostranim pogledom na dogadjaje na balkanu verovatno se plaseci sopstvene odgvornosti i sankcija koje iz toga slede, napad je naravno njabolja odbrana. Aleksandar Vucic je dokazao posetom Srebrenici da je marioneta stranih sa kojom bez trunke milosti upravljaju Srbijom i to sa nesagledivim posledicama, kako ekonomskim tako i politickim. Ja bih prijateljski savetovao pokret DJB da se okrenu akutnim problemima u zemlji a da postrani ostave dogadjaje iz 90-tih jer su rane i nepravda nanesena srpskom narodu do i sa danasnjim danom jos uvek sveze.

    • Postovani, ne slazem se, prosto nije naše da čistimo tudja dvorišta već svoja. Dalje, ako smatramo da postoji neki genocid nad Srbima, postoje instrumenti da kojima se kroz medjunarodno priznate institucije to moze utvrditi, kao sto je utvrdjeno u ovom slučaju. Kada pričate o zaljenju za zrtvama onda nema “ali”, jer kada krene “ali” to znaci da vam nije zao. Isto tako ne bi bilo lepo kada se prica o srpskim zrtvama recimo na kosovu reći “ali Srbi su tamo pokusali etnicko čišćenje” jer onda bezimo sa teme i indirektno pravdamo zlocin… To što je neko drugi činio zločin ne moze biti opravdanje za zločin koji je neko u “srpsko ime” cinio, takodje ne moze biti razlog da ne priznamo svoju odgovornost i da ne osudimo konkretne počinioce.. Naravno da se najviše priča o Srebrenici jer je to najveći zločin posle dr.sv. rata na tlu Evrope.

    • Dragi Radomire, ne tpeba biti rezervisan prema pokretu “Dosta je bilo” zbog ovog teksta. Ako pažljivo čitate, videćete zašto je baš u prvom pasusu objašnjeno o zločinima i o žrtvama u načelu. Kritika prema neodgovornosti upućena je svim stranama. Ako dalje pogledate, opet u prvom (i zašto baš u prvom) pasusu, odgovornost se zahteva i od međunarodne zajednice. Dakle, nije samo srpska strana odgovorna, već svaka. A tekst je napisan povodom konkretnog (i najgoreg po obimu) zločina. Dakle, molim Vas za malo više razuma i nećete imati razloga za rezervisanost. S poštovanjem, Milan

  • Poštovanje,

    Najpre želim da istaknem da podržavam Vaš rad i može se reći da sam pristalica politike koju zastupa Vaš pokret, ali se u ovoj situacji moram pridružiti stavu gospodina Radomira Radoševića.
    Tačno je da žrtve i zločinci nemaju nacionalnost, ali neke zločinci su privedeni pravdi, a neki nisu. Nekim žrtvama se daje važnost, a neke se nipodaštavaju.
    Kada se približi ovaj nesretni dan 11. juli i kada počne sa prisećanem na taj strašni zločin koji se desio u Srebrenici, kako čovek automatski da se ne priseti naših ubijenih civila iz okoline Srebenice, kojih ima približno isto kao i ubijenih Bošnjaka u Srebreničkom zločinu, samo što su ubijeni u većem vremenskom periodu. Kako da se ne zapita, zašto niko u svetu i iz sveta njih ne pominje?

    Ne želim da nipodištavam bošnjačke žrtve, ali je činjenica je da one imaju daleko veći publicitet i da su žločinci koji su ih počinila, mahom privedeni pravdi. Gospodine Raduloviću u međunarodnoj zajednici, naše žrtve se skoro i ne pominju i žločinci koji su ih počinili su oslobođeni. Kako čovek da se postavi sad?!

    Verujem da će kroz 20-30 godina i sami da prestanemo ili skoro da prestanemo da pominjemo naše žrtve, tako da praktično kao i da se nisu desile, a ceo svet će i dalje pričati tom 11. julu.

    Što se tiče ruskog veta, slažem se da će njegova cena biti prevelika, ali je možda ipak cena koji smo morali platiti. Dovedeni smo u taj položaj da moramo to da uradimo od strane međunarodne zajednice.

  • Napisao sam komentar koji nije bio provokativan najmanje bez respekta prema bilo kome i vi ste ga cenzurisali! Svaka vam cast…previse rano ste poceli sa ustaljenom praksom vladajucih struktura. Neka vam je sa srecom!

  • G. Radulovicu,
    Rusija je svojim vetom pokazala principijelnost da su zrtve rata 90-tih u Jugoslaviji svuda i sve jednake. Britanci su rezolucijom hteli da pokazu da su samo Srbi krivi i rezolucijom su pripremali teren za ukidanje Republike Srpske. Kinezi su trazili balansiranje teksta rezolucije i to predlagaci nisu usvojili. Zato je veto bio dobar, jer pokazuje principijelnost. A insistiranje predlagaca na neizbalansiranoj rezoluciji pokazuje namere predlagaca: da bude pristrasan i da rezolucijom primora Srbiju kroz ucenjivanje da se odrekne Republike Srpske. A to bi bilo odstupanje od Dejtona. A ukidanje Republike Srpske bi izazvalo nove sukobe na Balkanu. Srbiji i Srpskoj treba mir i ono sto vi propagirate u ekonomskoj politici.
    A u spoljnjoj politici Srbija i srpski narod treba da budu sto dalje od Britanske i Americke politike. Obe su antiruske. Britanska politika nam 100 i vise godina radi o glavi. Istoricari to najbolje znaju i treba te cinjenice da udju u istorijske skolske knjige. Da nasa i buduca deca znaju.