Autorski tekst Vojvodina Državna uprava Ekonomija

Poljoprivreda u Srbiji – čupanje brkova

“1.200 sela u Srbiji je u fazi nestajanja. 50.000 praznih kuća zvrji u Srbiji, a na još blizu 150.000 piše da trenutno u njima niko ne živi. 1.034 sela imaju manje od 100 stanovnika. Prosečna starost srpskog seljaka je 43,6 godina, a 2/3 sela nemaju ambulante. Kompletno seosko domaćinstvo može da se kupi za par hiljada evra.” (izvor: Blic Dosije 10.01.2015) Ovo je slika uništenog agrara u Srbiji.

Paori - čupanje brkova

Zanemarivana poljoprivreda jugoslovenskih republika decenijama je trpela pritisak preuveličanog značaja krupne industrije i državne svojine. Smatralo se da je sektor agrara nižeg značaja u odnosu na tada rastuću industrijsku proizvodnju. Za kratko vreme svi su želeli fabrike, a interesovanje za selo i poljoprivredu je gušeno. Život “u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu” je industrijalizovan. Ogromni prirodni resursi za proizvodnju hrane u kojima obilujemo, sve manje su se koristili. Tako smo se zaglavili negde između poljoprivredne i proleterske republike. Stanovništvo se masovno preseljavalo iz sela u gradove.

Da zlo bude veće, smenjivali smo pogrešne agrarne politike jednu za drugom. Jedino u čemu smo istrajavali je sklonost ka velikim firmama, velikim kombinatima, velikim investitorima, stranim korporacijama, glamuroznom sjaju svega što je po veličini i geografskom poreklu daleko od naših potreba i mogućnosti. Ništa drugo nije bilo stabilno. Svako novo pravilo je sve više gazilo lokalne porodice, gazdinstva, ljude.

Kažu stručnjaci “problem srpske poljoprivrede su usitnjena i ekonomski neisplativa gazdinstva”. Hajde da se podsetimo kako su ona nastala.

Odmah nakod Drugog svetskog rata razaranje je počelo čupanjem brkova. Gladna država je pokušavala da nahrani narod tako što je od paora tražila da daju više nego što su imali i mogli. Puno je poštenih ljudi bilo izloženo i fizičkom nasilju. Oteto je uvek bilo prokleto, a sa otimanjem se nastavilo.

Zakonom o agrarnoj reformi iz 1945. godine izvršeno je ukidanje većih poseda, propisan je agrarni maksimum od 35 hektara po zemljoradniku. Tako je stvoren zemljišni fond od 1.600.000 hektara koji je podeljen bezzemljašima, ali i poljoprivrednim dobrima i ustanovama. Godine 1953. agrarni maksimum po zemljoradniku je smanjen na samo 10 hektara, a oduzeta zemlja je podeljena zadrugama i državnim kombinatima. Ovako je sistematskim i dugogodišnjim ekstremizmom na polju agrarne politike nastao usitnjen i neefikasan zemljišni posed u Srbiji. Baš onaj sitni posed koji pojedini stručnjaci sada krive za lošu krvnu sliku domaćeg agrara, država je sama nasilno i stvorila.

Nada za domaće poljoprivrednike je bljesnula najavom restitucije, tj. vraćanja zemlje iz državnih ruku u privatne. Veselje je kratko trajalo. Taj proces je spor i posustaje. Još jedna radost je bila nekoliko godina prisutna mogućnost da paori državnu zemlju uzmu u zakup i tako prošire svoje usitnjene ekonomije i dovedu ih do isplativog obima. I to je sasečeno nedavnim donošenjem poslednje verzije Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojim će prioritet nad zakupom zemlje ponovo imati veliki i stranci. Sve izgleda kao da domaći paori opstaju državi u inat!

Trenutno stanje u velikoj poljoprivredi je sledeće. Kada uporedimo broj zaposlenih radnika u velikim poljoprivrednim kompanijama koje sada obrađuju zemlju u Vojvodini sa ukupnim površinama zemlje koju obrađuju, dobijemo zapanjujući rezultat da 1 radnik u ovim kompanijama obrađuje preko 160 hektara. Ovu računicu potvrđuje i na sajtovima proizvođača mehanizacije istaknuta efikasnost poljoprivrednih mašina u hektarima po danu, kada je podelimo na tri smene. Taj radnik, za posao koji obavlja, kući odnese svoju jednu platu. Na površini od 160 hektara ima dovoljno prostora i materijalnog interesa da se finansijski vrlo izdašno zaposle i zbrinu 4 višečlane porodice, ukoliko bi je obrađivale kao četiri individualna poljoprivredna gazdinstva. Opstanak i razvoj domaćeg stanovništva, ostanak ljudi u zemlji Srbiji su osnovni argumenti u prilog domaćim poljoprivrednim gazdinstvima. Trebaju li nam veći argumenti od radnih mesta za domaće porodice? Trebaju li nam radna mesta? Želimo li da zaustavimo iseljavanje građana iz zemlje? Eto posla.

Kako bi sa tako malo zaposlenih ljudi obrađivale nepregledne poljoprivredne površine, velike kompanije pribegavaju intenzivnoj upotrebi hemijskih sredstava za suzbijanje korova i štetočina. Ručne alatke zamenilo je ono iz bočica što truje korov, štetočine, zemlju, vodu, a i nas.

Individualna poljoprivredna gazdinstva jedu ono što proizvedu, višak ponude tržištu. Delom svoje proizvedene stočne hrane hrane svoju stoku. Ona imaju više radne snage po hektaru, jer ih u domaćinstvu ima više. Njihov interes da prekomerno koriste hemiju je manji, jer imaju ruke koje mogu da doprinesu da se ipak bar ponešto uradi po starinski, ekološki. Veća je šansa da se proivedemo zdravu hranu saradnjom sa malim proizvođačima. Činjenica je da nemaju agronoma u svakoj kući, ali koliko uopšte košta da se angažuje jedan agronom koji bi opsluživao više paorskih kuća?
Mislimo da je u Srbiji uveliko došlo vreme da saberemo greške i presaberemo svoje odluke.

Pokret Dosta je bilo – Saša Radulović je u potpunosti posvećen domaćim porodičnim gazdinstvima. Naš je stav da, nakon restitucije, preostalu državnu zemlju treba prodati domaćim paorima sa rokom otplate od minimum dvadeset godina, po najpovoljnijim uslovima kreditiranja. Država treba da obezbedi besplatno agrarno obrazovanje onih koji rade zemlju, kako bi se poljoprivrednici osnažili i znanjem. Budžet Ministarstva poljoprivrede je dovoljan da svaka opština dobije godišnje 2.000.000 evra za osnivanje i rad zadruge (kooperative, produktne grupe…). One bi služile kao servis i podrška gazdinstvima (nabavka semena i goriva, skladištenje, plasman i naplata proizvoda…). Takođe, svaka zadruga bi morala da ima zaposlene agrarne i ekonomske stručnjake. A, kako se sada dele pare tog Ministarstva i kakvu korist kao društvo imamo od njih?

Poljoprivreda je najznačinija privredna grana u Srbiji. Samo jaka i nezavisna porodična gazdinstva mogu da stvore jaku i nezavisnu Srbiju u kojoj se domaćinski gazduje. Podržimo ih.

Svetlana Kozić
koordinatorka za Severnobanatski okrug
pokreta “Dosta je bilo – Saša Radulović”

Nikola Štula
zamenik koordinatora za Vojvodinu
pokreta “Dosta je bilo – Saša Radulović”

DJB Vojvodina

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • U centrolnoj Srbiji se ne obradjuje milion Ha.
    U vocarskoj proizvodnji tu bi moglo da se zaposli 200.000 porodica.

  • Za razliku od većine, na svom životnom putu, krenuh u suprotnom smeru od ogromne većine građana Srbije: pre dve godine, preselih se iz rodnog Zemuna u Majku Prirodu!
    U selu u kome živimo, supruga i ja, na sopstvenom malom posedu, za potrebe svoje porodice, bavimo se proizvodnjom ZDRAVE HRANE: paradajz, krompir, beli i crni luk, boranija, zelena salata, tikvice, lešnici, kupine, jagode…Sve je u kategoriji organske proizvodnje, bez upotrebe pesticida i herbicida!
    Naravno, da bih ekonomski opstali, uzgajamo i JAPANSKE PREPELICE i proizvodimo njihova, širom sveta veoma cenjena LEKOVITA jaja, koja sa uspehom plasiramo na tržište glavnog grada…
    Slažem se da je poljoprivreda “kec u rukavu” naše kuće Srbije i da njen razvoj treba da bude prioritet!
    Međutim, u proteklih 25 godina, agrar je postao teren za potkusurivanje između političke “elite” i krupnog kapitala, na račun seoskih domaćina!
    Živim u uverenju da bi budžet ministarstva poljoprivrede MORAO da bude većinekoliko puta tj. da dostigne visinu najmanje 25% BDP, kako bi na taj način izvozom kvalitetnih polj.proizvoda, privreda Srbije ostvarila veliki izvoz, pre svega u EU, i na taj način u svom budžetu obezbedila značajan izvor sredstava, kojim bi mogla da finansira uništeno zdravstvo, školstvo, kulturu…
    Konačno, dok ljudi poput g.Radulovića ne dođu na odgovorna mesta u vrhu države, našoj kući Srbiji nema pomoći!
    Svakako od pomenutog gospodina NIKAKO ne smemo praviti kult ličnosti jer nas je takva ideologija dovela tu gde jesmo: NA DNO SEPTIČKE JAME!!!

    paor Sopček Đura-Zemun,
    farma u Majci Prirodi