Za razliku od zakona o privatizaciji iz 1991. i 1997. godine, koji su podrazumevali radničko akcionarstvo, zakon iz 2001. godine podrazumevao je direktnu prodaju društvenih preduzeća na tenderima ili aukcijama
Autor: Dušan Pavlović
Po zakonima iz 1991. i 1997. godine preduzeća su privatizovana po tzv. modelu radničkog akcionarstva (management employee buyout), takođe poznatog i pod nazivom “insajderska privatizacija”.
To znači da akcije preduzeća imaju pravo da kupe samo zaposleni u preduzeću (ovo se odnosi i na bivše zaposlene). Jedan deo preduzeća je formalno prodat zaposlenima, ali su rezultati takve prodaje bili loši. Ne zato što je radničko akcionarstvo loše, već zato što je model faktički služio da se kontrole nad preduzećima dokopaju Miloševićevi direktori. Oni su kontrolisali radnike koji su morali da glasaju za Socijalističku partiju Srbije da bi sačuvali radno mesto.
Mnoga takva preduzeća ostala su u rukama radnika, ali su pravila gubitke. Kada je došlo do političke promene u oktobru 2000. godine, ta preduzeća su se našla u problemu. Sa onim što je preostalo, krenulo se po četvrti put u privatizaciju 29. juna 2001. godine.
Za razliku od zakona o privatizaciji iz 1991. i 1997. godine, koji su podrazumevali radničko akcionarstvo, zakon iz 2001. godine podrazumevao je direktnu prodaju društvenih preduzeća na tenderima ili aukcijama. Ovoga puta prioritet su imali kupci koji su bili spremni da ponude najviše novca.
Tenderi su bili malo zahtevniji. Tu se najpre tražio strateški investitor koji je već imao iskustva u industrijskoj grani u kojoj posluje preduzeće koje se prodaje. Kupac je morao da zadovolji tri uslova da bi mogao da kupi preduzeće: da kupi akcije, obezbedi buduće investicije i napravi socijalni program za prekobrojnu radnu snagu. Onaj ko da najbolju ponudu na sva tri polja, mogao je da postane novi vlasnik preduzeća. Za razliku od toga, na aukcijama je preduzeće mogao da kupi ko god bi dao najviše novca.
Odluka da se posle 2000. godine promeni model privatizacije proizašla je iz analize privatizacije u Istočnoj Evropi i Rusiji tokom devedesetih godina, gde su se insajderska i vaučerska privatizacija pokazale kao inferiornija rešenja u odnosu na model direktne prodaje (najčešće spoljnim kupcima). I zaista, iako je do kraja 2003. godine prodat mali broj preduzeća, privatizacije putem direktne prodaje uglavnom su bile uspešne. Tako su uspešno prodate “Duvanska industrija Vranje” (kupio ” British American Tobacco”), “Duvanska industrija Niš” (kupio “Phillip Morris”), “Beočinska cementara” (kupio “Lafarge”), “Cementara Kosijerić” (kupio “Titan”), cementara “Novi Popovac” (kupio “Holcim”), “Merima” (kupio “Henkel”), “Seval” (kupio “Impol” iz Slovenije), “Frikom” (kupio “Agrokor” iz Hrvatske), “Vino Župa” (kupila grupa domaćih malih preduzetnika), itd.
Glavni cilj Agencije za privatizaciju bio je da se preduzeća prodaju što pre. Nakon nekoliko uspešnih privatizacija u kojima je kupac najčešće bio strateški investitor, preduzeća su počela da se prodaju bilo kome, po bilo kojoj ceni. Ovo je bilo značajno odstupanje od koncepta koji je preporučivala Svetska banka. Model direktne prodaje podrazumevao je strateškog investitora, tj. kupca koji je već bio u biznisu – to je garantovalo da će prodato društveno preduzeće nastaviti da radi.
Problem je počeo kada su preduzeća počela da se prodaju kupcima bez pedigrea, što je počelo da privlači “pogrešne” kupce.
Odlomak iz knjige Dušana Pavlovića „Mašina za rasipanje para“, o iskustvima iz kabineta Saše Radulovića
Nastaviće se
Dušan Pavlović je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu gde predaje savremenu političku ekonomiju sa teorijom javnog izbora i profesor po pozivu na Univerzitetu u Gracu gde predaje kurseve iz ekonomskog razvoja i ekonomske i političke tranzicije u jugoistočnoj Evropi. Oblasti interesovanja su mu teorija racionalnog izbora i politička ekonomija demokratskih ustanova. Objavio je više radova iz ove oblasti: Konsolidacija demokratskih ustanova u Srbiji posle 2000. godine (2007), Spisi iz političke ekonomije (2010), Teorija igara. Osnovne igre i primena (2015). Poslednja knjiga Mašina za rasipanje para. Pet meseci u Ministarstvu privrede je insajderska priča iz kabineta ministra privrede Saše Radulovića 2013-2014. gde je autor bio pet meseci na mestu savetnika ministra privrede. Knjiga odgovara na pitanje koje nas sve zanima kako se upravlja srpskom ekonomijom. Ovo intrigantno i veoma zanimljivo štivo će se uskoro pojaviti pred čitaocima u izdanju Dangrafa.
Povezani tekstovi
– http://dostajebilo.rs/na-subvencije-godinama-odlazio-ogroman-novac/?lang=lat
A onda je 2003. ubijen Zoran Điniđić, na vlast je došao Vojislav Koštunica, i započela je pljačkaška privatizacija i čerupanje Srbije. Odavno smatram da su za ubistvo Zorana Điniđića odgovorni ljudi koji su tokom devedesetih nagomilali veliki novac, koji su zatim nameravali da operu kroz privatizaciju. U toj nameri im se isprečio Zoran Điniđić, pa su ga uklonili tako što su instruisali JSO i obećali im zaštitu nakon što obave posao. Kao što smo videli, Legiju su pustili niz vodu pošto je nebitan, a svoj naum su ostvarili uz pomoć Vojislava Koštunice i njemu bliskih ljudi. Građani Srbije su opravdano razočarani 5. oktobrom, međutim tada nije razmonitrani Miloševićev režim, samo je Milošević sišao sa vlasti. Na čelo države je došao Vojsilav Koštunica, stari saradnik DB, koji je sve učinio da očuva postojeći sistem i ljude koji su stajali iz tog sistema. Koštunica je kontrolisao vojsku, a Điniđić nakon pobune JSO više nije kontrolisao ni MUP, nije imao ni jedan instrument sile u rukama, i bio je laka meta. DS na čelu sa Borisom Tadićem, nesposobnim i narcisoidnim političarem, nije imao ni volju ni kapacitet da nešto promeni. Uklopili su se u sistem u kome je bilo najbitnije da se napune džepovi i radi u interesu krupnih kapitalista koji su ih finansirali. DS je pokušao da zacementira svoju vlast skandaloznom “reformom pravosuđa” gde je ceo pravosudni sistem trebalo da bude stavljen pod kontrolu DS. Opstanak Mlađana Dinkića u svim vladama, pa i u ovoj u kojoj deluje iz senke pošto njegova stranka nije preskočila cenzus, govori da je on glavni eksponent interesa krupnih kapitalista koji de facto vladaju Srbijom u sprezi sa bezbednosnim strukturama koje drže političare u šaci. Uloga političara se svela na to da štite njihove interese i da se nakradu što je moguće više dok su na vlasti. Vlasti u Srbiji donose sumanute odluke koje štete državi, ali zadovoljavaju partikularne interese pojedinaca. Srbija po svemu podseća na neku južnoameričku banana republiku, mada su mnoge južnoameričke države pobedile ove sisteme sa levičarskim političarima na vlasti i sada grabe krupnim koracima napred (Brazil, Čile, Urugvaj, na primer). Iako mnogi smatraju DJB za pokret koji zastupa neoliberalnu politiku, ovo je po mom mišljenju pokret moderne evropske levice koja se zalaže za snažnu socijalnu zaštitu u modernoj i slobodnoj tržišnoj privredi u kojoj zakoni važe za sve. Takav sistem vlada u zemljama na koje bismo voleli bar da podsećamo (Nemačka, Holandija, Francuska, Danska, Finska…) a u velikoj meri ovo se odnosi i na Poljsku, Češku, Slovačku.
Bravo! Ni sama ne bih bolje objasnila!
Čedomir Čupić, profesor fakulteta političkih nauka, jednom prilikom je rekao da je za uspešnu privatizaciju bilo neophodno da se uvedu dva kriterijuma: prethodna istorija bavljenja biznisom (preduzeće se prodaje kupcu koji se već bavi tom vrstom proizvodnje; nešto slično je navedeno u tekstu Dušana Pavlovića) i poreklo novca (legalno zarađen na koji je plaćen porez), Da smo imali ta dva kriterijuma pri privatizaciji ne bi nam se dogodilo ono što nam se dogodilo. Prodaja Duvanske industrije koja je pre toga uvek bila državni monopol primer je loše logike kod usvajanja (neo)liberalne ideologije. Zašto nešto ne bi ostalo u državnom vlasništvu?
budimo realni,26 milijarde eu zaduzenja, 11 samo predhodne 4 godine, skupa sa bankama i gradjanima 50 milijarde dolara, dalje obaveze privrede preko 60 milijarde dolara su veoma mracna buducnost, mislim da djb ne bi trebao da ulazi ni u kakve koalicije vec sama da formira vladu i uvede red u drzavi, osposobi preduzeca da rentabilno posluju i pocne sa vracanjem dugova pa cak i zaplenom i prodajom nekrrtnina tajkuna, sto vidim kao alternativu bankrotu i zapleni deviznih rezervi gradjana.
“Don’t blame the doctor for the condition of the patient coming into the emergency room”, reče jedan od izvršilaca doktrine šoka, Jeffrey Sachs,u pokušaju da opravda svoje učešće u savetovanju raznih vlada širom sveta (pa i Labusove & Dinkićeve). Ovo izgovori pošto je Komisija UN od 18 svetskih ekonomista, uključujući i dva Nobelovca, 2010. konstatovala da je “Biblija” koju je Sachs zagovara (Vašingtonski konsensus) prošlost, i pošto je ekonomski svet dobio Seulski konsensus kojim se konstatuje da samo specifičan pristup, bez diktata sa strane (a posebno IMF & WB), daje rezultate, sa iznesenim primerima 13 uspešnih ekonomija.