Autorski tekst Beograd Politika

Rasterivanje medijskog mraka

Posle godina odbijanja da se priključim nekom pokretu ili stranci, nedavno sam se, na nagovor druga iz detinjstva, priključio pokretu “Dosta je bilo”. Došlo je vreme da nije dovoljno budućnost birati samo izlaskom i glasanjem na izborima, već i neposrednim uzimanjem učešća u kreiranju i implementaciji rešenja.

konferencija

Pokret “Dosta je bilo” sam prepoznao kao pokret koji se sutra neće slizati sa vlašću, kao mnoge stranke posle izbora u ranijim periodima. Jednostavno, „oštre i otrovne“ političke strele upućene iz vlasti ka pokretu, kao i jake i argumentovane kritike vlasti od strane “Dosta je bilo”, jednostavno me uveravaju da je tako nešto moguće.

Ovo je moj prvi neposredni kontakt sa nekom političkom strankom ili organizacijom i bio sam u najpozitivnijem smislu iznenađen ljudima i energijom koji u pokretu “Dosta je bilo” vladaju. Puno interesantnih ljudi, različitih generacija, profila, obrazovanja, profesija, svima im je zajednička želja da se Srbija promeni na bolje, da dočekamo da živimo pristojno, što narod kaže, kao ljudi. Uz današnju vlast i neku sličnu njoj, to nije moguće za pristojan i pošten svet i prvi zadatak svih nas bi trebalo da bude promena te vlasti i dovođenje ljudi koji će svojim znanjem, poštenjem, ali i predanim radom konačno početi da dižu Srbiju iz mulja u kome je već godinama, pa i decenijama zaglibljena.

Osnovno pitanje, koje se danas postavlja pred sve nas: Kako to uraditi?! Najvažniji su upoznavanje ljudi sa programom pokreta i širenje delovanja pokreta iz većih, urbanih centara u manje gradove i sela. Nedavno sam bio na slavi u šumadijskom selu, u porodici mog dobrog druga. Bio sam iznenađen neznanjem i nepoznavanjem situacije u zemlji i svetu. Kako to biva, brzo se povela reč o politici. Prva je, valjda želeći da mi kaže nešto lepo, krenula baka rečima: „Vide li našeg premijera kako je dobar, misli na vas deco, a i na nas penzionere. Eto, gradi vam Beograd na vodi, otvara tolike fabrike, biće posla i para. Blago vama u Beogradu“. „Jeste, vala, nikad se bolje nije živelo, Srbija napreduje nezadrživo, lideri smo u regionu, još dve – tri godine pa kad uđemo u EU, gde će nam biti kraj“, dodade otac, glava porodice.

Hvalospeva je bilo još pa pomislih da sam u nekoj epizodi nekad popularne serije „Zona sumraka“ u nekoj drugoj dimenziji, iako sam nepunih 100km od Beograda. Bilo je, naravno, i napada na one „zloće“ iz opozicije, koje koče napredak Srbije, koje su protiv budućnosti naše dece i Srbije, koje… Iz svake reči i rečenice „progovarali su“ RTS, Pink, Informer, Alo i ko zna koji još „slobodni“ mediji.

Teško je bilo, pa da kažem i nemoguće u takvom društvu reći nešto pametno, smisleno, objasniti. Stariji ljudi sebe smatraju najpametnijima, svoja uverenja ne dovode u pitanje, a uverenja im kreiraju njihove oči i uši, iste one koje slušaju režimske medije. Tada sam shvatio, da je za pobedu na izborima potrebno mnogo više od volje, energije, pameti, truda i želje nas u gradovima. Ne glasa se samo kod nas, već i u selu, provinciji. Tamo je narod, baš kao i 90-ih opčinjen i omađijan kulama i gradovima, lažnim obećanjima i lepim maketama i animacijama. U mestu u kom sam bio, u opštini Ljig, na poslednjim izborima glasalo je 70% ljudi i od toga 70% za vlast. Zašto!? Zato što je, kako misle vlast dobra, brine o narodu, državi, zapošljava, premijer ne spava već se bori za njih, iako oni ništa konkretno od rezultata nisu videli po svojim selima, ali jesu na tv i u novinama. I veruju u to!

Namerno preskačem internet, jer ga u selima gotovo i nema, a i ako ga ima srednja i starija generacija ga ne koriste, a mladima je važna samo zabava. Nekad smo, u Slobino vreme, imali B92, Studio B, Poglede, Dnevni i Nedeljni Telegraf, Dugu (jedno vreme, a posle je preuzela „Cvetokosa“), postojao je radio Fokus (gde god sam išao, tada je bio slušan), KCN Kopernikus TV. Danas, ne računajući internet, ne postoje slobodni mediji. I u gradovima ogromna većina starijih i sredovečnih ljudi ne koristi društvene mreže. Priznajem i sam ih do nedavno nisam koristio, a i sad pronalazim minoran broj starih prijatelja na društvenim mrežama.

Sve ovo sam napisao sa željom da se rukovodstvu pokreta ukaže na neophodnost preuzimanja jednog velikog, možda i ključnog koraka u ostvarivanju ciljeva pokreta, a to je širenje uticaja preko nekog elektronskog ili pisanog medija. Vidim da naši poslanici u Skupštini Srbije pokušavaju da čestim replikama i diskusijama prikažu sebe i svoje ideje, da ih narod što više upozna, čuje i vidi. Ali, bojim se da je sve to nedovoljno. Dovoljno je,zapravo, za nekih 5 – 10% glasača, ali za pobedu na izborima ne. A za Srbiju i narod vreme ističe.

Sve je više nezaposlenih, gladnih, siromašnih, sve više mladih beži da se više nikad ne vrati. Zato je možda krajnji čas i primarni cilj da se obezbedi bar jedna radio stanica koja bi program emitovala širom Srbije, da u ovom medijskom mraku zasvetli bar jedan svetionik. Znam da je teško, da treba sredstava, ali hajde da pokušamo svi da ih obezbedimo. Po onoj staroj „zrno po zrno pogača“, neka bude evro po evro radio! Mi članovi, ćemo nastaviti da putem reči, direktnog kontakta, društvenih mreža širimo ideje pokreta, da se obrazujemo i usavršavamo, kako bismo jednog, nadam se, skorog dana odgovorili na nove zadatke pred nama. Ali da bi do tih zadataka došli, neophodno je rasterati ovaj medijski mrak. Napravimo jedan vazan korak ka svetlu na kraju tunela.

Goran Pavlović
član pokreta “Dosta je bilo”,
Stari Grad, Beograd

Oznake

DJB Mladi

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar