Autorski tekst Istočna Srbija

U zoni magle: Restitucija u Zaječaru

 

Foto: www.opusteno.rs

Zaječar je početkom 19. veka bio naseljeno mesto sa nekih dve stotine kuća. Imao je jedan dućan, jednu gostionu, apsanu i tu i tamo nekog zanatliju.

Od trenutka kada je oslobođen od viševekovnog turskog zuluma, pa do tridesetih godina dvadesetog veka, Zaječar je procvetao, postao drugi grad po razvoju i bogatstvu u Kneževini Srbiji – odmah iza Beograda. Svoj nadimak “Mali Pariz” stekao je zbog turbulentnog noćnog života, ali i zbog uređenosti, razvoja trgovine, zanatstva, turizma i ugostiteljstva.

Tridesetih godina dvadesetog veka Zaječar je imao: oko 11000 stanovnika, 658 zanatlija, 143 trgovinske radnje, 80 ugostiteljskih objekata i status turističkog mesta, po odluci Vlade Kraljevine Jugoslavije.

Zvučna imena kao što su: “Luvr”, “Solun”, “Orijent”, “Deligrad”, “Prestolonadslednik”, “Razvod braka”, “Lovac”, “Čiča iz Tamniča”, “Makedonija”… okupljala su zaječarske boeme, ali i umne glave, avanturiste iz svih krajeva Srbije i sveta, preduzimače.

Nažalost, vek kasnije tog Zaječara više nema. Na industrijski procvat, raskoš i razvoj opominju stara zdanja i čaršijske priče.

Javna je tajna da Zaječar svoj procvat ostvaren u 19. i početkom 20. veka  dobrim delom duguje preduzimljivim trgovcima, zanatlijama, udruženjima zanatlija, bankarima i umnim glavama koje su koristile potencijal ovog mesta na pravi način, ne ostajući dužne pokolenjima.

Gradski oci i zakonodavci starali su se da prate razvoj i potrebe grada, i sve je išlo kao “podmazano”.

Predani rad rezultirao je izgradnjom nemalog broja građevina, od kojih su neka remek dela arhitekture tog doba, a koje su, u procesu nacionalizacije imovine koja je usledila nakon završetka Drugog svetskog rata, oduzete svojim vlasnicima. Javna je tajna da je proces nacionalizacije u mnogim slučajevima bio zloupotrebljen u lične svrhe, radi zadovoljenja niskih strasti, a o zločinima komunističke vlasti svedoče i brojna “konjska groblja”, čija ekshumacija još uvek nije započeta, jer predmet stoji negde u fioci, ali to je već posebna priča.

Javnost Zaječara nedavno je uzburkala priča o sudbini zgrade nekadašnjeg Radio Zaječara i Televizije Best, iz koje je prethodni zakupac odneo sve što je oko moglo da vidi, a ruka da iznese. Ostao je samo kamen na kamenu, a upućeni vele da u zidovima više nema ni štekera.

Gradski oci došli su na ideju da ova zgrada postane gradska kuća ( vidi: http://radiomagnum.rs/prostorije-nekadasnje-best-televizije-danas-u-haosu-dug-gradu-17-miliona-dinara-ideja-je-da-ovaj-objekat-postane-gradska-ku/ )

Na društvenim mrežama otvorene su brojne diskusije, a dotaknuta je i tema o restituciji, o vlasništvu nad ovim objektom ( naime, srodnici nekadašnjeg vlasnika predmetne zgrade podneli su zahtev u cilju povraćaja imovine, prim. aut. ), kao i o materijalnoj odgovornosti za propast Radio-televizije Zaječar, ovog objekta i najblaže rečeno nedomaćinsko upravljanje istim koje je rezultiralo multimilionskim dugovima.

Među brojnim stavovima i mišljenjima pažnju je privukla tvrdnja gradonačelnika Zaječara da je predmetna zgrada isplaćena, i to ni manje ni više nego po tržišnoj ceni, o čemu postoje ugovori i priznanice. Gradonačelnik je u pomenutom izlaganju izvestio zainteresovane da mogu pogledati priznanice i ugovore.

Budući da tržišna cena jednog takvog objekta ne može biti mala, a da niko od nas nije mogao u sećanje da prizove trenutak kada je do takve transakcije došlo, pristupili smo pribavljanju informacija od nadležnih službi.

Najpre smo obavešteni da Odeljenje za urbanizam,  građevinske i komunalno stambene poslove nije od Pravobranilaštva grada Zaječara primilo pravnosnažno rešenje o restituciji predmetnog objekta, čime bi se zvanično javio pravni osnov za izvršenje novčanih obaveza.

U nameri da rasvetlimo ovo pitanje, nastavili smo dalje.

Odeljenje za finansije Gradske uprave Zaječar obavestilo nas je da ne raspolaže dokumentacijom o izvršenim plaćanjima vezano za objekat u ulici Ljube Nešića 38.

Za kraj je stigla i informacija od strane Pravobranilaštva Grada Zaječara, koje nas je postupajući po zahtevu obavestilo da u postupku restitucije ne postoji još uvek pravnosnažno rešenje, te da Pravobranilaštvo ne može u ovom trenutku da se izjasni o okolnostima koje se tiču ovog objekta.

Nameće se pitanje o kakvim je to priznanicmama i ugovorima govorio gradonačelnik učestvujući u raspravi o nameni i upotrebi nekadašnje zgrade Televizije Best?

Da li je u pitanju samo težak gaf i lapsus ili je novac nekome zaista isplaćen i ako jeste, po kom osnovu?

U smislu svega navedenog pozivamo gradonačelnika da javnost obavesti o ovom pitanju, kao i da pomenute priznanice, ugovore i prateću dokumentaciju iznese u javnost ili se izvini javnosti i naslednicima za iznošenje neistina.

Ostavimo po strani činjenicu da je potpuno neumesno, nemoralno i nezakonito govoriti o upotrebi imovine čija sudbina još uvek nije pravnosnažno rešena i zapitajmo se kakva sudbina očekuje druge objekte koji propadaju čekajući da se njihov status konačno reši: Bioskop “Timok”, “Zelengora”, “Hajduk Veljkov Konak”, “Luvr”…

Podsetimo se da je “Hajduk Veljkov Konak” nedavno umalo stavljen na raspolaganje korisnicima, i pored činjenice da ima svog vlasnika.

Umesto što grad Zaječar razmatra upotrebu objekata čije je pitanje vlasništva još uvek nerazrešeno, možda bi bilo umesnije da se pozabavi sudbinom objekata i lokala čiji je formalni vlasnik, od kojih neki godinama stoje i propadaju, a mogli bi se kroz dijalog sa organizacijama staviti u upotrebu.

Anđela Risantijević

Oznake

Komentar

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Neka dokumentacija, oko isplate neke naknade porodici Stajkovic, postoji u arhivi Osnovnog suda u Zajecaru. Imao sam priliku da tu dokumentaciju pogledam ali je, nazalost, nisam kopirao. Licno sumnjam da je to bila pravicna naknada, ali definitina ocena o tome bice moguca tek kada budu sagledane sve cinjenice.