Autorski tekst Politika

Od druga do bota

Kao i sve priče i ova može da počne sa “Bila jednom jedna zemlja”. Sad, nevažno je šta je sve po redu bilo, ali ta se zemlja raspala u krvi. Kakva je to zemlja bila? Mnogi bi rekli da je bila divna, velika zemlja gde se lepo živelo, a svaki čovek bio cenjen i imao mogućnost da radi i zaradi za pristojan život. Ali ima i onih koji su tu zemlju doživljavali malo drugačije. Zašto?

Ta zemlja je imala jednog vođu, jednu partiju i jedan sistem (zvuči poznato). U tom sistemu značajnu ulogu, ako ne i najznačaniju, je imala jedna mala crvena knjižica, članska karta partije koja je služila kao krunski dokaz odanosti, ljubavi prema zemlji, vođi, a i mnoge druge osobine koje su bile potrebne kada se stupalo u radni vek. Oni koji nisu imali tu malu crvenu knjižicu su predstavljali sve suprotno i zato su tu divnu zemlji doživljavali na drugačiji način.

Sve je to bilo, sad već u prošlom veku, ta divna zemlja se raspala i od nje je nastalo šest. Iako po svojim geografskim odlikama, nacionalnoj strukturi i strateškim interesima različite, svih šest zemalja – naslednica imaju nešto zajedničko nasleđeno. Partokratiju.

U Srbiji je situacija sledeća: imamo jednog čoveka koji u svojim rukama drži sve poluge vlasti (neke formalno, neke neformalno) – neko bi ga nazvao vođa. Imamo jednu partiju koja je nastala kohezijom svih političkih škartova, moralno posrnulih i finansijski osnaženih disidenata prethodnih režima i naravno opet imamo člansku kartu kao jedinstven uslov za konkurisanje na bilo koje značajno radno mesto. Iako je za sve ovo vreme doživela neverovatan estetski i tehnološki preobražaj, članska karta ili nekada knjižica, opet se našla kao sudionik nad ljudskim sudbinama.

Nije bitno da li imaš kvalifikacije, iskustvo, visoke ocene na prestižnom fakultetu, bitna je partijska pripadnost. Bitno je biti odan vlasti i naravno, skupiti što više kapilarnih i sigurnih glasova pred izbore, jer čak i oni moraju imati neki sistem bodovanja, jer puno je „gladnih“.

Situacija je slična, da ne kažemo preslikana, u Crnoj Gori (ipak smo nekad bili „dva oka u glavi“). Pre nekoliko godina je izbila afera kada je objavljen snimak bivšeg direktora Zavoda za zapošljavanje Crne Gore koji je na partijskoj sednici predložio sistem „jedan zaposleni, četiri glasa za DPS“, po kom bi se iz budžeta izdvojila sredstva za zapošljavanje simpatizera vladajuće partije, a za uzvrat bi se dobijali glasovi čitavih porodica. Manje značajna, ali bitna činjenica je da je istog funkcionera na mesto predsednika Zavoda za zapošljavanje zamenila upravo njegova supruga.

Uvek kada objašnjavam svu nakaradnost ovog sistema uzmem ovaj primer, jer nekako na najslikovitiji način objašnjava stanje našeg društva i njegovo moralno posrnuće, jer u sebi, sem partokratije, ima i primese nepotizma koji je tako svojstven ovom području.

U Hrvatskoj, po nezvaničnim procenam,a broj stranačkih „uhleba“ u javnim institucijama dostiže 40 hiljada, dok je nepoznat tačan broj raznoraznih agencija koje su stvorene samo za zbrinjavanje i podmirivanje stranačkog kadra.

Ovakva je situacija i u svim drugim državama bivše nam zemlje, s malim odstupanjima kada je u pitanju Slovenija, koja se i u ono vreme po mnogo čemu razlikovala.

Nekada se vodilo računa, nekada, mislim na vreme kada je postojala mala crvena knjižica, pa tako njen ponosni vlasnik nije mogao postati baš svako. Vodilo se računa da to budu ipak istaknuti pojedinci, obrazovani ljudi sa ugledom i nekim imenom u društvu i čvrstim moralnim kodeksima. Tu je evolucija pokazala svoju ćudljivu stranu, pa je okrenula kazaljku u drugom smeru. Za članstvo je bitna lojalnost partiji i partijskom vrhu, sve ostale lične i profesionalne osobine su zanemarljive, da ne kažem i nepreporučljive, a živopisni nadimci pojedinih istaknutih članova vladajućih struktura govore nam o kakvim se moralnim gromadama tu zaista radi.

Vraćajući film unazad, verujem da svi pokušavamo da shvatimo kako smo dovde stigli, gde smo to pogrešili i kako smo od drugova stigli do botova, od uvaženih pojedinaca i društvenih pregalaca do kontroverznih biznismena i sendvič-jurišnika. Da li smo izgoreli u prevelikoj želji da što pre uhvatimo priključak za lepšu budućnost, kada je krajem osamdesetih godina prošlog veka čitava Evropa egzaltirano slavila ujedinjenje i pad Berlinskog zida.

Kako god, divna zemlja ili tamnica naroda više ne postoji. Srbija je već načela drugu deceniju svoje samostalnosti, a bolesti koje su nagrizale staru državnu zajednicu su metastazirale. Posle promena 2000. godine, svih lažnih obećanja i uzaludnog čekanja na bolji život, pitanje je da li možemo da nađemo u sebi dovoljno snage i da kažemo „Dosta je bilo!“.

Aleksandra Tomašević
Članica OO Palilula – Dosta je bilo

 

Povezani tekstovi:

Aleksandra Tomašević – Biografija

Dosta je bilo

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Odličan tekst, samo se sa jednom sitnicom ipak ne bih složio, pošto sam više od polovine života proveo u SFRJ, tako da sam po tom pitanju insajder. Za posao vam NIJE bila potrebna crvena knjižica. Moji roditelji su imali posao, a da nikad nisu bili u članstvu SKJ. Prema tome, porediti SFRJ sa ovim danas je besmisleno. Nema čak ni dodirnih tačaka. Da se u SFRJ toliko kralo, ne bi se izgradila onolika industrija, infrastruktura, celi gradovi. Ne zaboravite da Srbija i Jugoslavija, nikad nisu bile industrijske zemlje. Ne pre 1945. Američka pomoć i čuvenih “20 milijardi dolara duga” ipak nisu mogli to sve izgraditi. Čak i da jesu, to govori više o Titovoj sposobnosti, nego o bilo čemu drugom
    Sećam se “komunističkih ” drugova direktora. Nijedan od njih, iako smo tad za njih govorili da su jagnjeće brigade, nije stekao ni delić onog što najbeznačajniji nonejm “kadrovi” danas imaju. Najviše što su postizali su eventulano ogromni stanovi, jedan je u jednoj višespratnici imao spojena 2 trosobna, i vikendice. Bolji automobil i to je to. Više nego obična “raja”, ali neuporedivo sa današnjom bagrom.

    Zaključak: ukoliko DJB ne pobedi, Srbija je propala. Ukoliko DJB ili neko sličan ne preuzme vlast, nema šta da tražite ni kao narod ni kao država. To znaju SVI članovi i simpatizeri DJB, i ne treba im objašnjavati, ali je potrebno ubediti i druge koji to ne znaju. Ponovno organizujte tribine po gradovima. Neka imate i 150 zainteresovanih, oni će preneti makar dvostrukom broju ljudi. Ponovno nedeljne žive tribine na youtube. Ne treba se kampanja voditi 3 meseca pred izbore, ona mora biti stalna.

    • Za posao vam nije bila potrebna crvena knjižica, ali niste mogli biti na ruikovodećoj poziciji ako je niste imali. Oprostite, ali to vam dođe skoro na isto. Dakle, obrazovani i sposobni pojedinci ako nisu imali crvenu knjižicu nisu mogli biti direktori, dekani, upravnici itd. To je više nego strašna diskriminacija. Ne znam kako smo uspeli da to naprasno pozaboravljamo. Tako da ne znam koji su to moralni kodeksi (iz teksta) u pitanju ako sve ovo uzmemo u obzir. Ja mislim da DJB ne bi smeo da zaboravi da su veliki deo njihovih pristalica upravo oni koji su potomci ljudi koji u ovoj zemlji nisu imali ista prava (jer nisu imali crvenu knjižičicu, kojoj se, pitam se zašto, toliko tepa, kao da je sinonim nečeg slatkog i bezazlenog) i to nije ništa čudno: ti ljudi su imali najviše razloga da im evropske vrednosti budu bliske i još tada su shvatali svu pogubnost partijskog zapošljavanja i nepotizma. koji su nas, u dobroj meri, dovde i doveli. Ne bi bilo zgoreg da se te činjenice uzmu u obzir jer su se u poslednje vreme na ovim stranicama pojavili tekstovi u kojima se “naša bivša” zemlja predstavlja u nekom idealističkom svetlu. Ja dopuštam da svako može imati svoje osećanje u vezi s tim, ali mislim da je danas deplasirano veličati bilo koju jednopartijsku državu, u kojoj je začeta partokratija i u kojoj su vladale nepravde, a nepodobni pojedinci i izmišljeni kolaboranti čamili u zatvoru.

    • Ako se na vreme, i u ono malo termina koji su dostupni širim masama, ne opereš od kleveta, niko više neće da sluša ono što izađe pod tvojim imenom.

  • Cesto, kada se govori o SFRJ, ona se izvuce iz konteksta i pokusava da se predstavi, u jednom sasvim drugacijem kontekstu, kao potpuni promasaj. Od nacionalista nista vise ne ocekujem, ali mi je zao da i clanovi DJB to rade. Narod nije glup i ocekujte da ce vas za to osuditi.
    Izvlacenje iz konteksta u ovom slucaju znaci pricati o njoj u kontekstu ovog vremena, nakon 30 godina otkad ona vise ne postoji. Optuziti je za nesto sto je pre 30+ godina bilo normalno, a sad vise nije, je besmisleno. To bi bilo isto kao kad bismo uzeli i kritikovali Srbiju u doba Nemanjica jer u to vreme nije bilo demokratije, ili kraljevinu SHS zbog autokratije Karadjordjevica…

    Objektivna kritika treba da uzme u obzir vreme i okolnosti pod kojim su se stvari desavale. Kao prvo, Jugoslavija je iz kraljevine presla u republiku, to nije mala stvar. Drugo, nastala je iz rata, ne iz mira, ratne okolnosti su malo drugacije. Bilo je normalno da strana koja je u ratu pobedila preuzme svu vlast. Trece, taj rezim je zastupao ideologiju bratstva i jedinstva, ja licno ne verujem da se je to moglo ostvariti visestranacjem, jer znamo koliko vukova u stadu imamo, jednostavno morao je postojati cvrst rezim. Da li je cilj opravdavao sredstvo – ja mislim da jeste.

    O rezultatima tog rezima ne treba puno pricati, a to je najbolja kritika da li je on bio dobar, a cesto i jedina koju ljudi uzimaju u obzir (s pravom, jer je i najjednostavnija, ne treba je mnogo objasnjavati).

    Jugoslavija se menjala kroz godine i da se nije raspala ona verovatno ne bi bila sada to sto je bila tada. Ova sutuacija koju imamo u nasim republikama nije nikakva zaostavstina bivseg rezima niti odraz naseg mentaliteta koji ponavlja greske, vec rezultat jednog “mishappening-a” koji nam se u medjuvremenu desio.

    Problem sa nama je u tome sto treba da shvatimo da se demokratija ne uzima od drugih pa onda primeni, ona se osvaja, deo po deo, kroz istoriju. Svaki narod ima svoj put u demokratiju. Mi smo je u jednom proslom vremenu osvojili, sada smo je opet izgubili. To se desava i to je nas put. Treba to da prihvatimo i da prestanemo da tragamo za problemom u proslosti, vec iskljucivo za problemom i resenjem za ovu i ovakvu sadasnjost.

  • Nema pravde za sve sa ovakvim kvazelitističkim kriterijumima (kvalifikacije, iskustvo, visoke ocene na prestižnom fakultetu), i zato opravdano nema ni podrške od strane svih politici koja ne ume bolje kriterijume ili kompenzacije da osmisli.

  • Dobar tekst.
    Zastrašujuca je ova afera u Crnoj Gori,još je strašnije što takvu vlast podržavaju i Sad i EU,
    izgleda da su sličnu sudbinu namenili i Srbiji.
    Našim sudbinama upravlja psihopata koji u svojim rukama drži sve poluge vlasti i “partija nastala kohezijom svih političkih
    škartova,moralno posrnulih i FINANSIJSKI OSNAŽENIH disidenata prethodnih režima.Nije bitno da li imas kvalifikacije,iskustvo,
    visoke ocene na prestižnom fakultetu…važno je da imas knjižicu”…i dodala bih, najvažnije je koliko duboko možeš da se uvučeš.
    Vođa je i postao predsednik zahvaljujući tom svom izuzetnom daru,biti naj du.euvlakač godinama, nije mala stvar.
    Odlični komentari,sem Ivančice,naravno:)