Autorski tekst Obrazovanje

Obrazovanje na rate

Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava koje se stiče rođenjem u svakoj iole organizovanoj državi.

Ustav Republike Srbije svojim članom 71 propisuje da je osnovno obrazovanje obavezno i besplatno, a da je srednje obrazovanje samo besplatno. O poštovanju ovih ustavnih odredbi u stvarnom životu Republike Srbije vode se polemike više od dve decenije. Svakog proleća i svakog septembra tema besplatnog osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja iznova dolazi u žižu javnosti, pošto u proleće škole dostavljaju spiskove udžbenika za narednu školsku godinu i cene po kojima posredstvom škole možete da ih kupite, a u septembru roditelji moraju da nabavljaju prateću školsku opremu. U tim periodima godine teško da biste ikoga mogli da ubedite u to da je školovanje u Srbiji besplatno.

Naime, prema slučajnom odabiru izdavača i uvidom u njihove cene imamo sledeće rezultate:

– komplet udžbenika i radnih svesaka za prvi razred – osam hiljada dinara;

– komplet udžbenika i radnih svesaka za peti razred – deset i po hiljada dinara;

– komplet udžbenika i radnih svesaka za sedmi razred – trinaest i po hiljada dinara.

Ovo su cene samo udžbenika. Sa rančevima, pernicama, drvenim i vodenim bojicama, metalofonima, opremom za fizičko vaspitanje, uvijačima, sveskama, šestarima i drugim neophodnim stvarima, svaki roditelj može da računa na izdatak u visini između petnaest i dvadeset pet hiljada dinara. U svetlu informacije da je minimalna mesečna zarada u Srbiji oko dvadeset dve hiljade dinara, ovaj iznos “besplatnog školovanja” ne deluje nimalo bezazleno.

Ali, ni to nije sve. Barem poslednjih petnaest godina bili smo svedoci koliko je kvazireforma školstva bila brižna majka izdavačkom lobiju, a maćeha roditeljima. Prvo su nastavnici dobili odrešene ruke da uđu u avanturu biranja udžbenika po kojima će da rade sa učenicima i da od roditelja zahtevaju nabavku istih. Posle nekoliko godina lutanja i sami nastavnici su se našli u nebranom grožđu.

Država je neke izdavače izbacila iz igre, promenila nekoliko puta pravila igre i sve učesnike potpuno sludela. Ko je imao i još uvek ima koristi od ove zbrke? Neki, verovatno, najveći izdavači, posrednici u prodaji, neke škole, neki direktori škola i tek poneki nastavnik.

Roditelji su imali samo štete.Naročito roditelji koji imaju više od jednog deteta. Drugo dete nije moglo da koristi udžbenike svog brata ili sestre, često ni kada je samo godinu dana mlađe. Umesto da troškovi osnovnog i srednjeg obrazovanja budu obuhvaćeni budžetom, i ta oblas društvenog života je postala poprište borbe za deo partokratskog kolača.

Neko bi pomislio da je uzrok ovolikoj pometnji velika razlika među udžbenicima raznih izdavača. Ali, razmislimo logično. Ako su svi udžbenici pravljeni po istom programu za određeni predmet i određeni uzrast, da li u njima sme da bude velikih odstupanja? Da li se u udžbeniku za geografiju za peti razred jednog izdavača tvrdi da je Zemlja okrugla, a drugog da je ravna ploča? Da li po tačnosti i količini informacija o jednoj temi smeju da se razlikuju Zavodova i Kletova istorija, fizika, biologija? Odgovor je – ne. Udžbenici raznih izdavača mogu da se razlikuju po kvalitetu papira, štampe, slikama, zadacima. Neke udžbenike su pisali kreativniji i pismeniji autori, neke manje pismeni i kreativni. Ipak, svi udžbenici moraju da prate propisani program i ispunjavaju određene standarde. Dakle, realnog opravdanja za ovoliko zbrke i mistifikacije oko udžbenika nema.

Postoji opravdanje samo u potrebi izdavača da ostvare što veći profit, a jedini utabani put do profita vodi preko bliskosti sa aktuelnom vlašću. Sve drugo je nebitno. Iz borbe sa njima kao poraženi izašao je prethodni ministar, Srđan Verbić. Novi ministar, Mladen Šarčević, kao da se više bavi odgađanjem rešavanja ovog dugogodišnjeg problema. Radije priča o nekim učeničkim kompanijama ili đačkim zadrugama. Rezultat njihovog rada bi trebali da budu petnaest posto jeftiniji udžbenici, možda za školsku 2018/2019. godinu. Možda, jednom, negde..

Da li možemo da platimo osnovno i srednje obrazovanje sredstvima iz budžeta? Kada bi se najvredniji resurs gradova, a to je građevinsko zemljište, prodavalo po tržišnim cenama ozbiljnim investitorima i taj novac se uplaćivao u budžet, troškovi osnovnog i srednjeg obrazovanja bi bili pokriveni za više od budućih petnaest godina. Samo od tog novca.

Ali, kome je stalo više do obrazovanja, ovima sad, čija retorika iziskuje izuzetno neobrazovane glasače i koji na obrazovanje gledaju “ispod oka” ili onima nekad, koji su politikom lažnih diploma obrazovanje u ovoj državi doveli do potpunog apsurda? Samo novi i kredibilni ljudi mogu uzdići obrazovanje na nivo na kome ono treba da bude u svakom iole odgovornom društvu.

Nikola Štula

član GO DJB

 

Povezani tekstovi:

Obrazovanje je pravo deteta

Nikola Štula

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Obrazovanje je jedna od tačaka programa DJB za Beograd
    “Obrazovanje je pravo deteta. Za svu decu mora da postoji mesto u kvalitetnim vrtićima plaćeno iz budžeta. Svako dete ima pravo na knjige, sveske, pribor, užinu, sportsko i kulturno obrazovanje, dramske sekcije, muziku, ples, pristup kompjuterima i internetu. Budućnost deteta ne sme da zavisi od ekonomske snage roditelja.”
    Kad već postoji inicijalna stavka u programu koja je afirmativna zašto član GO DJB ovoliko okoliši.
    DJB jasno podržava ustavno rešenje. Predložite kako da to bude u Beogradu pa da građani glasaju za DJB
    Da, i uporedite takvo mišljenje i tvrdnje DJB sa druge dve političke opcije, SNS-ovom i “Kolonaškom”.

    • Poštivani g. Borislave,
      trźišna vrednost zermljišta na kome se gradi ‘Beograd na vodi’ je oko milijardu evra. Udžbenici i užina za sve đake osnovnih i srednjih škola u Beogradu ne prelazi pedeset miliona evra godišnje.

    • Da prevedem jezik političara na srpski ” DJB se zalaže za besplatno školovanje osnovaca i srednjoškolaca a sredstva će obezbediti realnim oporezovanjem vlasnika građevinskog zemljišta.”

    • Besplatno školovanje je definisano ustavom a DJB se zalaže da besplatno bude zaista besplatno. Troškovi toga se nadoknađuju porezima (kao i uostalom sve drugo što plaća država) ali ne isključivo samo od poreza na zemljište nego generalno od svih poreza. Svi porezi se skupljaju u budžet a onda se odatle uzima za ono što treba.