Medija centar Beograd
Autorski tekst Putokazi

Mi ili oni: izbori i koalicije

Kada bismo se udružili, a ne bismo jedni drugima konkurisali, pobedili bismo na izborima. Štaviše, razjedinjena opozicija može samo da gubi. Samo ako se mi suprotstavimo njima, ako se ujedinimo protiv njih, možemo da ostvarimo uspeh na izborima. To je gotovo preovlađujuće shvatanje. Koliko je tačno?

To zavisi od dve stvari. Jedna jeste da li zaista postoji podela na nas i njih? Ovo je, opet, interesno i pitanje sklapanja koalicija. U Srbiji, recimo, interesi nisu polarizovani u meri u kojoj bi to bilo potrebno za izbor između nas i njih. Ovo bi se lako videlo ako bi se napravila ideološka mapa stranaka na vlasti i onih u opoziciji. Opozicione stranke su često udaljenije jedna od druge nego od stranaka na vlasti. Ideološki, dakle, nema podele na nas i njih. Heterogenost stavova i višestruka stranačka podeljenost preduslovi su za poznate paradokse društvenog izbora, Erouove paradokse, koji su od značaja kako za rezultate izbora tako i za stvaranje koalicija.

Uzmimo (I) podelu na manje ili više patriotske stranke i (II) podelu na one koje su više ulevo ili udesno kada je reč o privrednoj i socijalnoj politici. Tome bismo mogli da dodamo i treću podelu, (III) na one koji stabilnost i bezbednost vide u evroatlantskim integracijama i one koji su za savez sa Rusijom. Jasno je da postoje višestruke mogućnosti da se formiraju stranke sa različitim programima, a njihov broj može da se povećava sa brojem ideoloških ili političkih izbora. Usled čega su moguće različite koalicije u zavisnosti od toga šta se bira i o čemu se odlučuje. To, opet, otvara mogućnost da se kontrolom „dnevnog reda“ u raspravi ili u odlučivanju obezbede ishodi u skladu sa interesima onoga ko određuje taj dnevni red.
Ovo je jedna od implikacija pomenutih paradoksa: kontrolom dnevnog reda – kada se o čemu raspravlja ili kada se o čemu odlučuje – može se obezbediti svaki konačni ishod i to većinskom podrškom. Jednostavnije rečeno, redosledom izbora ili odlučivanja može se obezbediti većinska podrška za bilo koji konačni ishod ako se stranke dovoljno ideološki razlikuju.

Ukoliko, recimo, vlasti znaju ideološke karaktere opozicionih stranaka, a znaju ih jer moraju da ih znaju glasači, onda mogu da utiču na stepen ujedinjenosti opozicije naprosto upravljajući javnim i političkim dnevnim redom. Ukoliko su dovoljno izveštene, a opozicione stranke se dovoljno ideološki razlikuju, vlasti mogu da obezbede većinsku podršku za svaki politički cilj ili sredstvo pridobijajući i menjajući koalicione partnere od teme do teme i od odluke do odluke.

Naravno, isto mogu, ako znaju kako, političkim dnevnim redom da dominiraju i opozicione stranke, ako ne tamo gde se glasa, jer su u manjini, onda bar u javnosti, tamo gde se raspravlja. Iz čega sledi prvi zaključak: stranke u opoziciji, bilo pojedinačno ili u koaliciji sa drugima, nisu uspele da bar u javnosti nametnu teme o kojima se raspravlja, mada bi tako mogle da povećaju i uticaj na političke odluke koje se donose, jer bi se odredio predmet sledećih izbora.

Ovo utiče i na sklapanje koalicija. Na to utiče izborni sistem, mada ne odlučujuće. Uzmimo da broj predstavnika u skupštini, svejedno na kom nivou, zavisi od broja glasova koje pojedina stranka osvoji, dakle izborni sistem je proporcionalan. U tom slučaju, sklapanje koalicija će uslediti posle izbora (osim ako cenzus ne utiče na stvaranje predizborne koalicije). Ukoliko je izborni sistem pristrasan prema većim strankama, jasno je da su potrebne predizborne koalicije. Uopšteno govoreći, ako su stranke usredsređene na pobedu na izborima, stvaranje koalicija, bilo pre ili posle izbora, je način da se uvećaju izgledi na izborni ishod.

Šta, međutim, ako postoji već pomenuta ideološka nehomogenost? U tom slučaju, veće stranke ili koalicije imaju više izgleda da utiču na konačno formiranje većine, nezavisno da li pre ili posle izbora, jer veće stranke imaju veću, više nego proporcionalnu, koalicionu moć. Iz čega sledi drugi zaključak da veća podrška daje veće političke šanse nezavisno od izbornog sistema. Veće stranke lakše nalaze koalicione partnere i oni ih manje, ideološki i politički, koštaju i pre i posle izbora, nezavisno od toga kako se bira.

Zašto? Veća stranka će sama biti ideološka i interesna koalicija. Za razliku od isto tako heterogene opozicije, nju će držati zajedno izglednost da se osvoji vlast samostalno ili uz pomoć neke od opozicionih stranaka. Ove druge, opet, imaće veće izglede da dođu na vlast u koaliciji sa većom strankom nego sa drugim opozicionim strankama. Usled čega, blizina vlasti održava jedinstvo veće stranke, a umanjuje interes za stvaranje koalicije opozicionih stranaka.

Tome doprinosi i činjenica da su veće stranke ideološki heterogenije od manjih, usled čega su manje opozicione stranke ideološki bliže većim strankama, jer unutar njih uvek postoji frakcija sa kojom su ideološki bliske. Uzmimo, primera radi, koaliciju oko Srpske napredne stranke. Leva opozicija će tamo naći one koji su joj ideološki bliski, kao što će i desna. Isto važi i za patriote a i za one koji su za jednu ili drugu stratešku orijentaciju u spoljnoj politici. Tako da će otvoreno ili prećutno pristupanje koaliciji sa vladajućom koalicijom nositi mali ideološki trošak, naročito u poređenju sa političkom dobiti koja proističe iz saradnje sa vladajućom strankom.

Stabilnost stranaka na vlasti naravno zavisi od podrške glasača. Ona opet zavisi od uspešnosti vlasti u ostvarivanju interesa glasača. Ukoliko se ta uspešnost smanjuje ili je njena raspodela pristrasna, povećavaju se izgledi opozicije da pridobije podršku među glasačima, što bi trebalo da utiče i na sklonost za formiranje opozicione koalicije. Kod toga je najvažnija kontrola javnom debatom i povećanje uticaja među opozicionim strankama. Jedno ide sa drugim, bar dok su opozicione stranke relativno male.

Kako povećati uticaj u javnosti? Česta greška je da se pođe od toga za šta se zalaže stranka na vlasti, pa da se nudi suprotno. Ova proističe iz pogrešnog shvatanja političke i svake druge konkurencije. Ako je, recimo, vladajuće koalicija za učlanjenje u Evropsku uniju, opozicione stranke ne bi trebalo da odustanu od tog cilja, pogotovo ukoliko su izvorno bile za to, dok je konverzija vladajuće stranke, kao što je i slučaj sa Srpskom naprednom strankom, relativno novog datuma. Zameniti zalaganje za neki cilj njegovom kritikom u zavisnosti od toga za šta se zalaže koalicija na vlasti jeste zapravo pristajanje na stanje u kojem vladajuće stranke određuju kako svoje tako i stanovište opozicije. Što je upravo stanje stvari koje bi trebalo da se promeni. Potrebno je konkurisati strankama na vlasti i uostalom strankama u opoziciji upravo u onim oblastima gde bi one da preuzmu politička opredeljenja opozicije – kako bi se stekla kontrola predmeta političke rasprave i kako bi se povećao javni i politički uticaj.

To je druga stvar koju je potrebno uočiti. Demokratija je sistem u kojem je moguće promeniti mišljenje i podršku, moguća je promena vlasti. Moguće je i opravdano biti nedosledan, što je jedan od načina da se izbegnu neželjene posledice Erouovih paradoksa. Glasači mogu da promene stranku koju podržavaju ukoliko ona ne ispunjava ciljeve za koje je dobila podršku. Očigledan primer jeste nedostatak privrednih rezultata. Kako je to ključni deo programa stranaka na vlasti, i stoga je neprestano u fokusu javne rasprave ili propagande, to je tema na kojoj opozicija može da obezbedi povećani uticaj u javnosti. I da očekuje da glasači promene mišljenje o stranci ili koaliciji za koju će glasati. Jednom kada je počela podrška javnosti da se menja, lakše će biti ostvariti koaliciju opozicionih stranaka.

Nije potrebno, dakle, odreći se ničega zato što su vladajuće stranke, osvojivši vlast, prisvojile program stranaka koje su prešle u opoziciju. Potrebno je pozvati na odgovornost vladu za rđave privredne i društvene rezultate, kao i uostalom u spoljnopolitičkoj politici ili u ostvarivanju vladavine prava. To je način da se preuzme kontrola nad javnom raspravom i da se povećaju izgledi da se oformi koalicija unutar opozicije, koja onda može da bude alternativa i za stranke u vladajućoj koaliciji ili delovima unutar najveće stranke.

Od 2012. do danas privrednog rasta i društvenog razvoja nema, dok se politička javnost bavi temama koje odvlače pažnju od ove ključne činjenice i gde stranke na vlasti imaju ideološku i prednost u formiranju koalicija. Neuspešne vlasti znaju da opstaju čitavu deceniju ili duže ako im opozicija dozvoli da dominiraju javnom i političkom raspravom na, recimo, patriotskim ili geopolitičkim temama. Čak i ako smo mi koji gubimo u većini, a oni koji su na vlasti su u manjini.

Vladimir Gligorov

 

Povezani tekstovi:

Vladimir Gligorov – Biografija

 

Vladimir Gligorov

Rođen u Beogradu 1945. Studirao u Zagrebu, Beogradu i Njujorku. MA Beogradski univerzitet; MPhil Kolumbija univerzitet, Njujork. Radio na Kolumbija univerzitetu, Beogradskom univerzitetu, Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, Džordž-Mejson univerzitetu u SAD, Upsala univerzitetu u Švedskoj. Profesor po pozivu na Univerzitetu u Gracu i predavač na Bečkom univerzitetu i Vebster univerzitetu u Beču. Saradnik Bečkog instituta za međunarodna ekonomska istraživanja. Objavio nekoliko knjiga na srpskom i engleskom.

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • I tvrdnja “Mi to isto možemo bilje i brže od njih, zato što…” je dobro oružje za političku borbu. To je znak da politička grupa to zagovara ne želi turbulentne promente tipa revolucije jer su previže grube, nepredvidivih ishoda i sa puno raznoraznih žrtava.
    Za izbore u Beogradu DJB iznosi program u 20 tačaka kao osnov za raspravu. Na ovom mestu takve “tačke” i “ačkice” se nadovezuju, povezuju, i što bi matematičari rekli, postaju duži i linije. Druge političke opcije se uglavnom brinu o “kolonama”, ko će biti gradonačelnik i sl.