Autorski tekst Putokazi

Čaršija, legende i mitovi

Čaršija ništa ne proizvodi, ne stvara, ne unapređuje. Čaršija je za održavanje postojećeg stanja, za konzerviranje ovog trenutka, za prošlost koja će sprečiti sadašnjost da postane budućnost. Možda je to negde drugde nemoguće, ali kod nas se dešava.

Ali, u raspodeli zadataka, obaveza i zaduženja između vlasti i naroda, u čemu čaršinlije neprestano učestvuju na štetu druge strane, čaršija ima svoje poslove koje mora obaviti. Inače će prestati dotok novca, titula, položaja, nagrada, privilegija i poštovanja svih ostalih.

Prvi posao je prepravljanje i doterivanje legendi. Drugi posao je održavanje mitova.

Legende i mitovi će, jednom stvoreni i spremni za upotrebu i za zloupotrebu, biti proglašeni za narodne, za nacionalne, nadsrpske i sveopšte, postaće čist izraz nacionalnog bića i ono jedinstveno i samo naše što nas, među nama budi rečeno, čini najboljima na svetu.

U razgovoru se može dodati, ako govore čaršijska usta i slušaju čaršijske uši, da nas to što smo najbolji stavlja na teške muke: ponekad moramo biti najgori ili bar gori od suseda. A to je, s obzirom na okruženje, počesto bezizgledan posao.

Prepravljanje i doterivanje legendi je u neku ruku modernizatorski posao ako se ne shvati da se nešto događa unazad. Legende su iz devetnaestog veka, ako ne računamo one, takođe starinske i zastarele, koje im je trebalo pridodati tokom čitavog dvadesetog veka.

Činilo se da je komunizam prekinuo to ponavljanje istog i da će se mnoge stvari promeniti. Samo se činilo. Revolucionari, koji su se time hvalili i ponosili, a možda su u to i verovali, preko noći su postali sitni sopstvenici, malograđani i većinom dobre čaršinlije. Devedestih godina komunisti su prihvatili ideologiju svojih protivnika, čaršija je oberučke prihvatila sve njih.

Bez obzira što su naizgled večne i konačne, neophodno je periodično osvežavanje i osavremenjivanje legendi što je prilika za desetine i stotine eksperata, znalaca svega i svačega, erudita i polihistora, rođenih patriota i rodoljuba opšte prakse. Ukratko, propaganista od svake ruke.

Stalni rad na mitovima i lakši je i teži istovremeno od rada na legendama, složeniji je i pruža više prilika, ne spada ni u jednu poznatu dsciplinu i nema granica.

Treba spojiti modernu srpsku državu koja ima tek dva veka, po nekim zlim glasovima ni toliko, sa svim prethodnim stvarnim ili izmišljenim oblicima državnosti i narodnosti, preko tamnog doba robovanja pod Turcima i slavnog srednjeg veka do već otrcanog dolaska Slovena na Balkan. To znaju i vrapci na grani, deca u školi i svi penzioneri.

Ako imaginacija posluži, treba prodreti do vinčanske kulture, te naše zaboravljene i skrivene Atlantide. Ili još dublje u tamu prohujalih vekova koju će jednog dana rasvetliti baklje naših samorodnih genija.

Do recimo kapitalnog otkrića kome se začudo niko ne divi: naši preci su preci svih naroda, rasa, plemena, zajednica, jezika i kultura.

Pošto bavljenje ovim delatnostima, ako se prepusti onima koji se njima prilježno bave, može ispasti samo poigravanje sa slobodnim sastavima i letovima razigrane mašte, aktuelne vlasti i oni koji plaćaju prinuđeni su s vremena na vreme uputiti čaršinlije na konkretnije zanimacije, ako već sami nisu shvatili šta im je činiti.

Srećom po duet vlast-čaršija i po njihovu simbiozu, neporemećenu do dana današnjeg, obe strane bez reči i objašnjenja, bezmalo telepatski znaju šta im je raditi i šta se podrazumeva da se ne radi.

Treba hvaliti političare koji su na vlasti i politiku koju vode ma koliko bila nejasna, teturava i puna skretanja zbog neprijatelja koji budno prate šta radimo i kad ništa ne radimo. Utoliko više. Jer da je ta politika jasna, čvrsta i određena pokazivala bi vidljive rezultate.

Istovremeno treba kuditi i ogovarati političare koji su na vlasti i njihovu politiku, ma kakva da je, osobito ako slučajno skrene u dobrom pravcu, ali tako da se ne naškodi ni onima koji su kuđeni ni onima koji kude. Patetično, zvučno i prazno, uz obaveznu upotrebu reči narod.

Dosadašnja iskustva ili kolektivno čaršijsko pamćenje pokazuju da je najbolje i najprobitačnije hvaliti i kuditi o istom trošku, uz stalnu brigu da i pohvale i pokude stignu gde treba i do koga treba, pred pravu ličnost i u prave uši. Inače…

Legenda i mitova ima podosta, iz svih oblasti i za svaku vrstu upotrebu. Herojskih, vojnih, naučnih, umetničkih, sportskih, prehrambenih, religioznih, gradskih, seoskih, istorijskih, aktuelnih, partijskih, lokalnih, regionalnih i takoreći planetarnih. Svako ih koristi kako mu odgovara ali prema trenutnoj ceni drage mu legende ili korisnog mu mita.

Pošto sve legende i mitovi dolaze iz istog izvora i teže istom cilju, zbog masovne upotrebe događa se da se pobrkaju, pogrešno upotrebe, krivo protumače ili pretvore u nešto sasvim drugo. Dva sveža primera su pred nama, da ne kažem i u nama.

Tito i Sloba Sloboda razlikuju se i po tome što su na razne načine pravljeni i u čaršiji dvostruko korišćeni. Tito, čaršijski poluproizvod, prvo je bio legenda, potom stabilni kult ličnosti, najzad je postao negativan mit koji slabi. Sloba Sloboda, čist čaršijski proizvod, najpre je, na počecima svoje vlasti, podvrgnut procesu stvaranja kulta ličnosti. Nije uspeo pretvoriti se u legendu jer je previše tumarao levo-desno, niti je posle smrti u međunarodnom zatvoru postao mit.

Glasina da je živ, da se krije u Moskvi i da čeka svoj trenutak povratka i ne izaziva pažnju ni tabloida.

Sličnost među sećanjima i podsećanjima na njih dvojicu, koji su samo ostaci nekadašnjih legendi i mitova, jeste jedino u tome što ih se čaršija danas obojice odriče. Prvog s besom, mržnjom i sujevernim strahom, drugog ravnodušno i nekako na pola usta, uz slabašne glasiće koji povremeno traže njegovu rehabilitaciju.

Kako stvari sada stoje, čaršija ih obojicu ne priznaje za svoje. Neće da ima nikakve veze s njima. U tom pogledu nevina je i bezgrešna kao udavača koja čeka novog prosca, novu legendu, novi mit i, ako bude sreće i zdravlja, novi kult ličnost.

Vidosav Stevanović

Vidosav Stevanović

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar