Autorski tekst Vojvodina Politika Poljoprivreda

Smisao uništavanja poljoprivrednika i preduzetnika

Tokom parlamentarnih, zatim predsedničkih, pa na kraju upravo održanih lokalnih izbora u Mionici, Pećincima, Negotinu, izbora za mesne zajednice koje takođe imamo sveže u pamćenju, mnoge su stvari postale kristalno jasne. Jedna od njih je zašto pojedine društvene grupe prolaze kroz tako tešku torturu u ovoj zemlji. Da, mislim na poljoprivrednike i preduzetnike, ali mislim i na sve ostale.

Prikupljanje sigurnih glasova je sasvim legalno sredstvo političke borbe, ukoliko se glas ne dobija pretnjom, ucenom, ili potkupljivanjem, ukoliko se dani predizborne tišine ne koriste za najjače pritiske na birače, a to su obilasci po kućama koji su poslednjih godina prerasli u izvlačenje ljudi na biralište sa naredbom da glasaju za trenutnu vlast. Sasvim je legalno prikupljati sigurne glasove ukoliko nema poklanjanja paketa sa osnovnim životnim namirnicama biračima, hodanja aktivista ulicom sa biračkim spiskom, automobila parkiranih ispred biračkih mesta iz kojih upornim pogledom goniči prebrojavaju glasačkoj kutiji privedene žrtve. Na žalost, svega ovoga ima. I sve je ovo ozbiljno protivzakonito. Jedino što nedostaje je reakcija policije da pohapsi sve to i počisti sa ulica.

Problem sa poljoprivrednicima, a donekle i preduzetnicima, je taj što niti mogu da dobiju otkaz, niti će baš za sitnu nadoknadu da pristanu da olako daju svoj glas lošoj partiji. Većina njih je ekonomski nezavisna, pa ih je teško na bilo šta  primorati. Mada ni njima nije ni malo lako, oni i dalje ucenjivačima mogu da kažu „ne“.

Trenutnoj vlasti odgovaraju građani kojima je lako upravljati, oni koji su u teškoj poziciji jer su na neki način egzistenciju vezali za vladajuću stranku. To su zaposleni u javnom sektoru i porodice zaposlenih u javnom sektoru, svi oni koji rade tamo gde država daje neke subvencije, pa su tu zavisnost poslodavca od subvencija shvatili kao svoju zavisnost od vlasti. Takođe, tu je i deo nezaposlenih koji se još nada da za prihod može da se snađe preko članske karte stranke na vlasti i njenih koalicionih partnera i na kraju oni koji vape da dobiju paket namirnica jer odavno ne mogu te artikle da kupe. Broj ljudi iz ovih kategorija koji i dalje glasa po svojoj slobodnoj volji i proceni je na žalost nedovoljan za promene u društvu, mada se neki opoziciono izjašnjavaju dok sede sa rodbinom i prijateljima na slavama i rođendanima. Izborni rezultati uvek pokažu da ni ti neki u velikoj meri nisu bili iskreni.

Zato su poljoprivrednici i dobrim delom mali preduzetnici opasnost za vlast, grupa u kojoj postoji rizik od otpora, besa, pa čak i i pobune. Setite se kako izgleda kad se pobune advokati, taksisti, poljoprivrednici… Mada, te pobune odavno nismo videli.

Grupa koja je takođe delimično nezavisna su penzioneri. Ali, uskraćeni za veštine baratanja društvenim mrežama, oni i dalje informacije dobijaju od tradicionalnih medija, a tu im je garantovano upadanje u klopku horskih i organizovanih hvalospeva vladajućoj stranci. Broj penzionera koji glasa opoziciono, takođe je nedovoljan za stvarne promene.

Pravo na pravovremeno i potpuno inoformisanje, kao i pravo na slobodno glasanje po svom izboru su osnovna civilizacijska i ljudska prava koja su danas u Srbiji pogažena. Ustav ta prava brani. Došlo je vreme da neko treba da brani Ustav od vlasti, jer niti smo valjano informisani, niti je sloboda glasanja po izboru omogućena. Prvu slobodu nam je oduzeo uticaj vlasti na medije, a drugu uticaj vlasti na zapošljavanje u javnom sektoru i povezanim firmama.

Tragično je kako se država odnosi prema porodicama koje žive od  preduzetništva i poljoprivrede. Regulativa se toliko množi i komplikuje da im život postaju inspekcije, rokovi i papiri. Nameti rastu i po broju i po visini. Promet im pada jer je liberalizacija uvoza urađena mimo zdravog razuma za mnoge vrste roba, tržište postaje monopolizovano od strane velikih kompanija umreženih u kartele o kojima se ne govori. Državna zemlja se daje strancima, sa kojima ni ugovor za investiciju Srbija nema. Korupcija je okruženje u kojem domaći mali privrednici moraju da opstanu. Tu i neki od njih izgube svoju nezavisnost. Jednom uđeš u korupcijski lanac i postaješ i ti siguran glas, jer ako nećeš oni znaju o tebi šta si radio prošlog leta…  Zato se u Srbiji sve čini da se i preduzetnici i poljoprivrednici ili porobe, ili zdrobe.

Tobože će država dati pomoć i poljoprivrednicima i preduzetnicima, ali  to čini nakaradno – konkursima. Od uvođenja za sve važnog i dugo željenog i obećavanog reda, suzbijanja korupcije, administracije i ostale komplikacije nema ništa, do skoro ništa. Davanje pojedincima dostupnih parica na konkursima ima mali obuhvat i slab uticaj na standard stanovništva u opšte. Ipak, lepo je za slikanje za one medije sa hvalospevnim repertoarom svakodnevnog teatra koji emituju i štampaju za teritoriju čitave zemlje.

Ne, ovaj tekst nije poziv na očaj. Ovaj tekst je poziv na otpor.

Nebrojeno puta sam za govornicom Skupštine Vojvodine skrenula pažnju da je podela para putem konkursa diskriminacija onih koji konkurs nisu primetili, koji nisu informisani, koji ne znaju da popune dokumentaciju, ili nisu dovoljno brzi i vešti u tome, koji ne barataju računarem, ne znaju ni šta je konkurs, ni gde da ga nađu… Poslednji skandalozni primer je raspisivanje konkursa Pokrajinskog sekretarijata za poljoprivrednu mehanizaciju kojim se traži od paora da prikupe dokumentaciju i konkurišu u roku od 4 dana, a par papira te dokumentacije zahtevaju vreme da se pribave. Daju im, da im ne daju. Sramota. Objašnjavam da je najbolje da se rasterete nameta, obezbede im se ispravni seoski puteve, struja i bunari u atarima, kanalizacija, voda za piće, smanji papirologija i teška birokratija, pa bi tako dobili svi. Govorim, vlast ćuti i tako u krug.

Povodom očiglednog protivzakonitog vršenja pritiska na građane da glasaju da bi dobili ili sačuvali radno mesto u javnom sektoru ili već sebe spasili od neke druge muke koju bi otpor davanju iznuđenog glasa prouzrokovao, a kojim se krše ljudska prava, dva puta sam se obratila Ombudsmanu u Pokrajini Vojvodini. Prvi put mi je oduzeta reč kad sam ovu temu otvorila na njegovoj tribini. Dobih prekor da zloupotrebljavam skup u političke svrhe. Ne znam samo ko zloupotrebljava ljudsku muku i siromaštvo u političke svrhe. Drugi pokušaj je bilo popunjavanje ombudsmanove ankete o stanju ljudskih prava u Srbiji, kada sam mu napisala sve ovo (Prilog – tekst pisan Ombudsmanu). Nema nam ljudskih prava sa neljudskim izborima, zaštitniče.

Od borbe za ljudska prava i ljudske izbore, nemam nameru da odustanem. Ipak, za to mi treba još puno vas koji bi tu borbu potpomogli, vas koje je poslužila sreća da se rodite hrabri i do dana današnjeg ostanete finansijski nezavisni od vlasti.

Slobodni izborni proces, fer politička utakmica u uslovima slobode medija i javnog informisanja u javnom, a ne stranačkom interesu, su samo još jedan niz stvari koje neće moći da se vrate u ovu zemlju, dok sa vlasti ovi ne odu. Pa, paori i preduzetnici, izgleda da sve, pa čak i intelektualna elita, dobrim delom od vas zavise. Slabo ima jakih ljudi na drugim mestima. Ko, ako ne vi? Kada, ako ne sada? Dobro došli u Dosta je bilo. Ovde vas neke kolege već čekaju.

Svetlana Kozić, ekonomistkinja
predsednica Pokrajinskog odbora
pokreta Dosta je bilo
poslanica Skupštine Vojvodine

Preuzeto sa: http://svetlanakozic.com/smisao-unistavanja/

Dosta je bilo

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar