Pošto premijer ne sme da izađe bilo kome na crtu, a posebno Saši Raduloviću, javnost je potpuno uskraćena za javne debate. Ovim tekstom pokušavamo da pokažemo kako bi takva jedna javna debata između premijera i Saše Radulovića izgledala, kada bi premijer smogao hrabrosti da izađe na crtu.
Vučić: A kakvi su detalji ugovora o Fijatu? A kakvi su detalji o ugovoru mosta Borča…
Voditeljka: Pa Vi ste govorili da će i detalji ugovora o Fijatu biti poznati.
Vučić: E pa zato što sam… Pitao sam, pa ne mogu da dobijem dozvolu druge strane.
Radulović: Ovim premijer pokazuje da smo mi istinska banana država kojoj neke strane kompanije nameću uslove, a mi moramo da ih pitamo za to da li možemo da objavimo nešto ili ne. Naravno, ne možemo se vaditi na to da je prethodna vlada DS-a takođe potpisivala štetne tajne ugovore, recimo ugovor sa NIS-om, most na Adi i tako dalje. Znači to nije nijedan… Nije dobar argument zašto i dalje treba da nastavimo da radimo te stvari, tajne dilove. Neposredna pogodba se sada sprovodi kroz ta strateška partnerstva, kako ih zove, koja krše, recimo, Zakon o javno-privatnim partnerstvima, a krše u mnogim odredbama i Ustav Srbije. Zbog čega smo sa Etihadom potpisali ugovor u kome postoje odredbe o tajnosti, na primer? Znači, ne možemo na takav način pristupati novcu poreskih obveznika. Ono što je bitno je da svi ugovori koje država Srbija potpisuje moraju da budu javni. Ako to nekom ne odgovara, bez obzira o kojoj stranoj kompaniji se radi, onda ne treba da potpisuje ugovor sa Republikom Srbijom. Kad postavimo transparentan sistem i kad se znaju jasni uslovi, mislim da i, pored toga, da će velike kompanije hteti da sarađuju sa Srbijom. Naravno, kao i kod većine stvari, ovde je više problem domaćih ugovorača koji bi voleli da, kad pregovaraju ovakve ugovore, oni ostanu na kraju tajni, jer kad bi bili svi ugovori javni onda bi jasno videli koliko su štetni.
Komentariši