Prenosimo

Dobrovoljačka

Bivši ministar u Vladi Srbije prvi put u javnosti govori o danu kada mu je, u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, ubijen otac, lekar i pukovnik JNA.

Dvadeset godina posle završetka sukoba na prostorima bivše Jugoslavije, rat je i dalje tema na Balkanu. Ovog jula, kao da je i dalje 1995. godina, kao da nije bilo Dejtona, mira, plavih šlemova, svih onih zaklinjanja o pomirenju; kao da je vreme stalo, o ratu se priča, o žrtvama se glasno govori ili još glasnije ćuti, zločini služe za potkusurivanje, a o ljudima niko i ne misli.

Ovo je priča jednog čoveka, Saše Radulovića, bivšeg ministra u Vladi Srbije i lidera pokreta “Dosta je bilo”, koji za Nedeljnik prvi put u javnosti govori o danu kada mu je, u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, ubijen otac, lekar i pukovnik JNA, načelnik saniteta Druge – Sarajevske armijske oblasti.

Radulović u potresnoj ispovesti u novom broju Nedeljnika, kao čovek koji je iz prve ruke doživeo ono najgore, govori o značaju pomirenja na Balkanu i odgovornosti političara, bivših i sadašnjih, što i dalje živimo u devedesetim…

Moj otac Budimir bio je lekar. Bio je pukovnik JNA. Načelnik saniteta Druge – ili kako smo mi to zvali – Sarajevske armijske oblasti. Rođen je na Kosovu, u opštini Dečani. Školovao se u Nišu, kasnije je otišao za Beograd gde je završio Medicinski fakultet. Majka mi je iz Krajine, iz okoline Plitvica. Ona je završila Ekonomski fakultet u Beogradu. Rodio sam se u Bihaću, sticajem okolnosti, jer mi je tu živela baba. Očev put, odnosno vojna karijera ga je dovela do Sarajeva. Rat je tu zatekao moju porodicu.

Odrastao sam u Sarajevu. Stan je gledao na Dobrovoljačku ulicu. Preko te ulice sam prelazio gotovo svaki dan bar dva puta. Često i nebrojeno puta. Tu mi je bila osnovna škola, trafika, išao sam tu do samoposluge, do reke, u grad.

Družili smo se s komšijama Muslimanima, živeli zajedno. Bilo je važno šta znaš, a ne odakle si i ko si. Nismo se delili po bilo kom osnovu. Poštovali smo jedni druge. I običaje – oni naše, mi njihove. Politika nas nije interesovala. Interesovao nas je život. Slušali smo Azru i EKV, Buldožer i Kazalište, Clash i Heads-e.

PRVE BARIKADE IZGLEDALE SU NAM SMEŠNE

– Događaji su počeli u teškom pravcu da se kreću krajem osamdesetih, početkom devedesetih. Pre toga se ništa nije osećalo. Ili bar ja nisam osećao. Onda je počelo to turobno vreme. Završio sam fakultet i napustio zemlju 1989. godine, tako da nisam bio u Sarajevu u tom turbulentnom periodu.

Ljudi nisu verovali da će rat da stigne i u Sarajevo. Niko zapravo nije očekivao da ljudi u tako kratkom vremenu toliko mogu da se podele. Desilo se sve izuzetno brzo. U nekoliko meseci došlo je do potpunog raspada. Kad su počele da se podižu barikade u Sarajevu, ljudima iz moje generacije je sve to izgledalo smešno. Sećate se Top liste nadrealista?

Otac je bio optimista da Sarajevo neće eksplodirati, ali kako je prolazilo vreme – sve manje i manje. Borio se da pomogne svakom vojniku, svakom čoveku. Eskaliralo je, nažalost, do kraja. Odgovornost za to snose tadašnji političari sa svih strana. Nijedna država nastala iz bivše SFRJ do danas još nije ispravno pristupila zločinima i njihovim posledicama.

NAPAD NA KOLONU

– Te 1992. sam bio u Nemačkoj, radio sam u Simensu kao inženjer. Čuo sam preko radija da se nešto desilo u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Odmah sam zvao mamu, ali nisam mogao da je dobijem. Bila je čitava psihoza, koja je trajala danima. Bio je to napad na komandu u centru grada, a potom napad na kolonu koja je izlazila iz grada. U toj koloni bio je i moj otac. Ubijen je u toj koloni 3. maja 1992. Poginulo je još nekoliko ljudi. Tata je bio u sanitetskom vozilu na prednjem sedištu. Bio je to pucanj u glavu sa kratkog rastojanja. I to na mestu gde sam pre toga prošao hiljadu puta.

Nakon toga odvezli su ga u Vojnu bolnicu u Sarajevu, koja je, takođe, bila pod opsadom. Mama ništa nije znala šta se desilo. Ujutru bi se krišom od nje pričalo o tome, ali njoj niko nije govorio prave informacije. Slutila je da se nešto loše dogodilo. Komšije su znale, ali niko nije smeo da joj kaže. Svi su od nje skretali pogled i gledali u zemlju.

OBDUKCIJA

– Majka je iz straha izašla iz stana i nakon toga se više nije vraćala. U stanu su ostale sve naše lične stvari – 25 godina godina naših života. Detinjstvo. Dokumenti. Sve porodične fotografije. Kod rođaka i prijatelja skupljam fotografije – jedva sam uspeo da pronađem jednu očevu. Uzeli su nam filmove sa letovanja. Oni koji su se kasnije uselili – sve su izneli. Kompletan nameštaj. Odneli su deo naših života. Ništa nije ostalo.

Posle nekoliko dana traganja, majka je očevo telo pronašla u Vojnoj bolnici. Nisu joj dali da ga preuzme. Nisu nam dali ni da prevezemo ubijenog oca do Beograda. Bili su to mučni pregovori, koji su trajali osam do deset dana. Uspeli smo nekako.

U Beogradu nas je sačekao profesor Zoran Stanković sa VMA, koji je uradio obdukciju. Sećam se da majci nisam dao da vidi očevo lice. Bio je to strašan prizor. Držala ga je samo za ruku.

I SAKRIVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN

– Verujem da iz tog rata u Bosni možete da nađete hiljade ovakvih ili sličnih porodičnih tragedija. Ono što me u svemu tome najviše boli jeste kada bilo koja strana pokušava jedan zločin da opravda nekim drugim zločinom. I onda kaže: “Ovaj zločin se jeste desio, ali to je zato što je bio drugi zločin”. To nije ljudski. Svaki zločin je individualan. Svaki zločin zahteva da se pronađe i kazni krivac. I to ne samo zbog porodica žrtava, nego i zbog samog društva. Da biste se uopšte zvali društvo, morate da procesuirate zločine, inače niste društvo. Ukoliko sakrivate zločin, onda niste čovek. Ako sakrivate zločin i to je zločin. A ako to ne znate, onda niste čovek.

Kad prepoznam zločine koje su počinili ljudi koji su se predstavljali kao srpska strana, ja u tom trenutku neću da govorim o zločinima koji su počinjeni prema nama. Ako to radimo, onda relativizujemo zločine.

Marčelo je poslao izetno važnu poruku: kad dođete u Srebrenicu, pred tim žrtvama izgubite nacionalnu pripadnost. To je jedini način kako jedino ljudski može da se gleda taj zločin.

Ne mogu da razumem kako nekome ko ima žrtve u svojoj porodici, može da umanji bol ako je tamo nekom drugom čoveku učinjen isti zločin. Mogu samo da razumem da oni koji su ubili mog oca i druge nedužne ljude odgovaraju pred zakonom. Isto tako želim da svi koji su počinili zločin u Srebrenici, odgovaraju pred zakonom.
Lako nam je da prepoznamo kada BiH neće da procesuira zločin u Dobrovoljačkoj, ali nam je jako teško da prepoznamo kada država Srbija neće da procesuira neki zločin nad pripadnicima drugih nacionalnosti. Manji broj ljudi, uglavnom iz kulture, umetnici izgleda brže prepoznaju zločine, političari će izgleda stići na repu. A trebalo bi da bude obrnuto.

SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU

– Kad govorimo o svim zločinima koji su se desili na teritoriji bivše Jugoslavije, moramo uvek pojedinačno da govorimo o tome: šta se desilo, ko su žrtve, ko su ubice. Očigledno nijedno društvo u regionu nije spremno da se suoči sa prošlošću, nego svi misle da brane neke uzvišene ciljeve time što sakrivaju i veličaju svoje zločince. Misle – ako bi se sve to otkrilo i kazalo tačno šta se desilo, to bi nekako umanjilo taj neki njihov cilj. Kakva greška.

Za narod u Srbiji, čini mi se, svi ti zločini su još jako daleko, osim za one čija je rodbina prošla neku moju sudbinu. Sve dok se nije pojavio onaj snimak sa “Škorpionima” koji pucaju u nedužne ljude, javnost nije verovala da se u BiH nešto tako dešavalo. Narod u Srbiji nije verovao da je i srpska strana činila zločine. Uvek se govorilo o zločinima nad Srbima, koji su nesporni, ali retko o zločinima Srba. Za to je kriva država.

Kad štitite zločince u sopstvenim redovima, kad imate zločince unutar svoje armije, ili svojih službi bezbednosti, odnosno čitavog državnog sistema, onda ti zločinci preko svojih veza, svojih prijatelja utiču na državnu politiku u pokušaju da zaštite sebe. A onda politička elita padne pod taj pritisak i smatra da je to sakrivanje zločina ili njihova minimilizacija – rešenje za Srbiju. A rešenje je potpuno suprotno. Ima jedna anglosaksonska izreka koju ja često koristim u ekonomiji – kad se nađeš u problemu, odnosno u rupi, onda prva stvar koju moraš da uradiš jeste da prestaneš da kopaš. Rešenje nije dublje u rupi, nego je rešenje da se izdignite iz problema.

Država, dakle, mora da prepozna da postoje žrtve, da je u njenom interesu da se to procesuira kako za njihove porodice, tako i za samo društvo. Političari u Srbiji i regionu, međutim, to nisu shvatili, nego stalno nešto kalkulišu. A kada bi izašli sa jasnim stavom o zločinima, građani bi to prihvatili.

Istina je i da srpske žrtve nisu prepoznate. Mislim da je to delom zbog pogrešne državne politike. Veliki broj Srba je stradao, i ogroman broj ljudi ostao bez imovine, i na prostoru BiH i na prostoru Hrvatske ili na Kosovu. A to je posledica toga kada imate nerazuman politički stav – kada pokušavate da mešate žrtve i stalno glumite Kalimera i vičete: “Ovo je nepravda, pa to ti je”, onda praktično dođete u situaciju da se nesporne žrtve srpskog naroda ne prepoznaju. Potrebna nam je ozbiljnija i pametnija politika.

KO JE KRIV AKO NIKO NIJE KRIV?

– Te naše žrtve se, dakle, ne prepoznaju dovoljno još ni u Srbiji, a u Sarajevu se tek sigurno ne prepoznaju. Naser Orić je odličan primer. Pretpostavimo da Naser Orić nije kriv za zločine. Srbi su nesporno stradali, radi se o ogromnom broju ljudi koji su ubijeni. Ko je onda kriv? Ne može društvo ili država, kao što je BiH da kaže – Orić nije kriv. Ako to već tvrde, onda BiH mora jasno da kaže ko je kriv umesto Orića. Ko? BiH mora da otkrije ko je to učinio.

Ne može Sarajevo da tvrdi da niko nije kriv za zločin u Dobrovoljačkoj. Pretpostavimo da Ejup Ganić nije kriv, a jeste. Sumnja se da je Ganić tim zločinom nameravao da dobije poverenje muslimana i smeni Aliju Izetbegovića. Tuzlanska kolona, takođe. Ne može biti da niko nije kriv za te počinjene zločine. Sarajevo to mora da utvrdi.

Isto je i sa zločinima koje su počinili Srbi. Neko je kriv za zločin u Srebrenici. To mora da se otkrije. I zbog žrtava, i zbog Srbije i zbog naše budućnosti.

Ko god je pokušavao iz zločina da izvuče jeftine političke poene, doveo je ceo region u potpunu apsurdnu situaciju – da se slavi povratak Nasera Orića u Sarajevo, Ante Gotovine u Zagreb ili sutra Ratka Mladića u Beograd. A zločini? Mora se utvrditi šta se tačno desilo. Nikom ne treba ni tovariti ni oduzimati žrtve. Dok se to ne uradi, ne možemo napred.

Slično je recimo i sa rehabilitacijom Draže Mihailovića. U toj situaciji se moralo tačno utvrditi šta se desilo. Šta su mu komunisti natovarili, a šta je zaista Draža i njegov pokret uradio u Drugom svetskom ratu. Nema nikog ko za jedan četnički zločin može da kaže da je u redu. Ali te stvari treba razdvojiti. Ako to ne uradite kao što ne radi Republika Srpska – ako zapravo pokušavate da prikrijete svoje zločine, onda vas u svetu predstave ne kao legitimnu instituciju, nego kao nekog ko je problem, ko ne prepoznaje osnovne civilizacijske vrednosti i koga treba eliminisati. A politika treba da bude upravo suprotno.

Srbija je potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma. Svi odnosi u BiH se mogu menjati samo saglasnošću svih strana koje su garant sporazuma. Zato podržavam svako rešenje do koga se dođe dogovorom svih strana. Podržavam RS i sve njene građane u odbrani svojih interesa onako kako ih vide unutar BiH.

VUČIĆEV ODLAZAK U SREBRENICU

– Još su sveže rane od devedesetih, ali očigledno još se nisu pojavili ni političari na čelu država u regionu koji bi bili spremni da se otvoreno suoče sa zločinima i zločincima. Svuda je isto. Ništa bolje nego u Beogradu nije ni u Sarajevu, niti u Zagrebu, a o Kosovu da ne govorim. Nama zaista treba pomirenje u regionu, a pomirenje će doći samo tako što će sve države ustanoviti precizno šta se desilo i odati poštovanje žrtvama na svim stranama.

Ne razumem zašto se vodi debata oko toga da li Vučić treba da ide u Srebrenicu. Ozbiljni državnici o tome ne raspravljaju. Sva ta izvinjenja predsednika država bila su iznuđena, neiskrena, pod nekim pritiskom međunardone zajednice, koja uzgred budi rečeno nije nedužna u svemu ovome. U ratu devedesetih njena odgovornost je ogromna.

Još jedan problem me užasno iritira – moramo da utvrdimo koliko je ljudi stradalo i gde su ubijeni. Nekako nikako da stignemo do tog pitanja. Kod nas se ne priča mnogo o tome, ali u Hrvatskoj je to velika tema – Blajburški masakr. To je zločin bez presedana u tako kratkom vremenskom peridu pobiti tolike ljude. Strašno me boli što su me u školi učili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi. Zašto je nekom trebala ta tolika brojka? Kao da 100.000 ili 150.000 nije bilo dovoljno žrtava. Ko je iskarikirao tu celu priču? Moramo ljudski, civilizacijski, svetosavski, kako god hoćete odredimo prema zločinima, žrtvama i zločincima.

PORODIČNE TRAGEDIJE

– Meni su i dede ubijene u ratu. Oba 1941. Tatin otac mi je ubijen na Kosovu. Kad je počeo rat, vraćao se iz Vojske Kraljevine s puškom, tamo su ga sačekali lokalni balisti i ubili. I njega i njegovog rođenog brata. Drugog dedu, maminog oca, su mi ubile ustaše. Imam, dakle, jedno porodično ludilo koje traje generacijama.

Danas ponekad odem u Sarajevo. Većina mojih prijatelja ga je napustila i Srbi i Muslimani i Hrvati. Svi su oni više rasuti po svetu, nego što ih je ostalo u Sarajevu.

Izvor: Nedeljnik

Oznake

Saša Radulović

Rođen 1965. godine. Odrastao u Sarajevu gde završio osnovnu i srednju školu i Elektrotehnički fakultet 1989. godine, smer automatika i elektronika. Nakon diplomiranja dobio je posao u Simensu u Nemačkoj gde je radio na nuklearnim elektranama. Karijeru je 1993. nastavio u Kanadi i SAD gde je bio je aktivni učesnik buma Silicijumske doline. U Srbiju se vratio 2005. godine.

Sa Vericom Barać i Miroslavom Milenović borio se protiv korupcije i radio na slučajevima 24 pljačkaške privatizacije. Bio je finansijski ekspert tužilaštva za stečaj i berzu, držao treninge za tužioce i policijske inspektore za privredni kriminal. Pet meseci bio je ministar privrede u Vladi Srbije i za to vreme sprečio pljačku braćeVučić, Siniše Malog, Mlađana Dinkića, koji su nastavili tamo gde je Tadićeva vlast stala.

Uverio se da je Aleksandar Vučić centar korupcije, izašao iz Vlade i sa saradnicima osnovao pokret “Dosta je bilo” čiji je cilj da pobedi i uvede sistem, pravnu državu jakih institucija i slobodnih medija, zaustavi partijsko zapošljavanje, uvede transparentnost i čiste račune.

Saša Radulović je dokazano najveći borac protiv režima Aleksandra Vučića i partokratije koja ubija Srbiju. Ako Aleksandar Vučić nekoga ne sme da pogleda u oči, onda je to Saša Radulović. Sprečio ga je u pljački tada, sprečiće ga u pljački i sada.

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Rođena sam i živela u Sarajevu do 1992. godine i tačno znam o čemu g. Radulović priča. Generacije koje su cenile prave vrednosti, živele i žive još uvek u skladu sa tim principima. Podrška g.Raduloviću, jer DOSTA JE BILO!

    • slazem se sa vasim komentarom,

      mislim da prave sarajlije jos uvijek pate za tim mirnodopskim (Titinim) vremenom neovisno o vjeri. Postovanje, obraz i postenje su bili nacela jedne kulture cemu su nas ucili. Nazalost, toga danas vise nema. Pljacka, laz, presing i obmana su normativi koji vladaju. Zao mi je sto su apoliticni i nevini ljudi stradali u onom nesretnom ratu (kazem ” onom nesretnom ratu” iz cinjenice da je proslo 20 godina od tada), a politicari se jos uvijek sluze i podjarcavaju narod umjesto da razvijaju ekonomiju. Takode podrska Sasi za bolju buducnost

  • Zelim samo da kazem da mi je jako zao sto je gospodin Radulovic izgubio oca na takav nacin.
    Komentara nema,jer je tesko i progovoriti koliko je to bolno,znaju to ljudi, i zato vas jos vise cene

  • Ostaje nejasno o cemu misle i kakvi su interesi onih koji su nas doveli u ovakvo stanje (gde ce im dusa?). Kako mala grupa ljudi decenijama uspeva da manipulise narodima na ovim prostorima? A nama obicnima zivot prolazi u iscekivanju boljih dana. Oni ne dolaze,al nada ne vene. Dosta je bilo! Podrska!

  • Veoma su mi dobro poznati dogadjaji od 02. i 03.05.1992. godine u Sarajevu. I kako je, i zašto je, i zbog čega je počelo, i kako je teklo i kako se završilo. Brutalno streljanje nenaoružanog oficira, lekara u sanitetskom vozilu i ostalih ljudi za mnoge je tamo još uvek samo jedan incident. i naravno niko nije kriv, eto desilo se…. U svakom slučaju, dobro je da za ovu priču, u ovom medijskom mraku i blatu, sazna što više ljudi. Da vide malo ko je i od koga potiče Saša Radulović,. Saša nije lekar, ali je postavio savršenu dijagnozu naše stvarnosti i predložio delotvornu terapiju, za ekonomiju, pre svega. Slučaj njegove lične tragedije i njegov stav u vezi sa tim, nedvosmisleno ukazuje da i na planu pomirenja sa muslimanima i ostalima imamo pravog čoveka ,mnogo boljeg nego onog koji je zdušno sledio promotere klanja “zardjalim kašičicama”. U svakom slučaju treba birati Sašu, a oni svoga Sašu neka tražei neka biraju.

  • I dok nisam sve ovo znala, dubokou dusi sam osecala da je ovo pravi i iskren covek,samo onaj ko ociju nema ili je zadojen nekom mrznjom samo njemu znanom nemoze da voli ovog coveka i da ceni njegove ideje, Toliko vidljivo da se bori za sistem pravednog- jednakog za sve sto mi vec nemamo decenijama a izgubilo se od 90 godina 100 %.Zato DOSTA JE BILO, SASA JE PRAVI IZBOR!!!

  • Nema čoveka na Balkanu čiji život rat nije uzburkao. Nas 99 odsto smo stradali, osiromašeni, bez posla, s bednim penzijama, velikom porezima, prognani, ostali bez zdravlja i delova tele, bez članova porodice( neki otišli pod zemlju, neki van zemlje) ,, a onaj 1 posto su političari i njihovi pomagači tajkuni, koji nama vladaju podgrevajući strah i mržnju za druge i drugačije. Mnogo puta me prevarili, pre svega oni u koje sam verovala. Sad brižno pratim Dosta je bilo i Radulovića.Glasaću za program koji jednostavno, jasno, a čini mi se ispravno obrazlaže tim okupljen oko Radulovića. DOSTA JE BILO.

  • .Treba puno reči da bi se ostavio pravi komentar.Moj deda po majci sa dva rođena brata poginuše u Prvom,moj rođeni brat sa 19 godina završi kao kao jedan od vođa ilegale u Beogradu,završi u Mathauzenu,rođeni bratanac na sreću nije stradao kao tenkista.Ovaj narod treba 24. da DOBRO razmisli dali će da glasa za one koji su direktno,ili indirektno učestvovali u zadnjim jadima.U ratovima je narod fizički stradao.Za te svoje najmilije se setimo s vremena na vreme.Već 25 godina ovi nas ubijaju psihički i materijano SVAKI DAN.Pa zar isti ti treba opet da vladaju.Dugo pratim šta govore ljudi iz Dosta je bilo.Samo Saša govori šta treba uraditi da bi Srbija bila normalna zemlja.Prvi put u životu idem na Izbore,ne na glasanje, sa saznanjem da TAČNO znam šta sam,a ne koga zaokružio.Meni ne treba lider,treba mi uređena DRŽAVA.!!!

  • Ja ne razumem o kakvom je zlocinu ovde rec kada je njegov otac bio vojnik koji je poginuo u ratu. A koliko znam vojnici ginu u ratu.

    • Pokojni pukovnik Budimir Radulović je bio vojnik, lekar, koji je, nenaoružan, brutalno streljan u sanitetskom vozilu, u koloni vojnih vozila, koja se mirno povlačila iz Sarajeva, po sporazumu za čije su sprovodjenje garantovali UNPROFOR i Alija IZetbegović, Streljani su i drugi vojnici i civili u toj koloni, uz sugestije komandanata muslimanskih paravojnih formacija i njihovih nadredjenih. Ako Vam nije jasno da je to zločin (za koji niko nije odgovarao), onda Vi mnogo toga ne znate ili se pravite da ne znate.

  • Psihopate na vlasti vrše psihopatizaciju društva – po definiciji je tako , tako i sad imamo psihopte vlastodršce: IMAMO mi njih ili oni nas? Zlo….

  • Sasu sam upoznao pre nekoliko godina.Divan i posten covek.Setice se kad mu kazem u vezi MEDIFARMA,Steta nismo se vise videli.Voleo bih da mi se javi.Ja i moja porodica glasacemo za DOSTA JE BILO.Pozdrav.

  • Uz duzno postovanje gospodinu radulovicu koga podrzavam, osim.u delu oko priatupanja EU. Stavio bih komentar na deo teksta da zrtve koje su pocinili.srbi nisu dovoljno.prepoznate!!’ ne postoji nijedna emija na tv a ne dovedu placenike (koji od toga zive) ljude ka sto je kandicka, biserko, ceda, micic jelena, liht sonja, koje pljuju sve sto je srpsko. Srbi su za svaki zlocin odgovarali na.nivou komandne odgovornosti s obzirom da smo izrucili ceo politicki i vojni vrh (na osnovu protivustavnog zakona!!!!).
    Ono sto je realno.jeste procesuiranje svih vodja vojnih i politickih sto je srbija uradila, i to od strane suda koji u pravnon.smislu nije sud, jer nijedan.sud u svetu, ne bi mogao primenjujuci pravila anglosaksonskog ili kontinetalnog prava da osudi izrucene ljude jer se radi o ogromnim propustima. Dakle.srbija je trebala saa ta lica ta procesuira ili da ih izruci legalnom.i legitimnom Krivicnom sudu u rimu, koji vazi za sve drzave osim.za velike sile, sad, rusija, kina, britanija, francuska.
    takodje, mi nije jasno spominjanje jasenovca i smetnja sto je u skoli ucio da je ubijeno 700.000 Srba i dr, jer navodno nema dokaza da je toliko stradalo. Srbi.konstatno stradaju a mi bi stalno da se bavimo tudjim.zrtvama, da ucio si tu brojku jer je tolilo poginulo ali je titov rezim.to skrivao i dolazi su ili unisteni il sakriveni.

    Podrzavam ga samo jer au ovi gamd ali ovo je ozbiljna zamerka

    Advokat iz beograda

  • Ja glasam za Radulovica! Za to sam se odlucio jos pre nego sto su raspisani izbori. Iz prica sam cuo da je navodno Radulovicev otac privatizovao “C market”, u to nisam verovao. Da bi se danas u to i skroz uverio da je to obicna izmisljotina. Jedina slicnost je ta sto se i osoba koja je privatizovala “C market” prezivala Radulovic. Sasa podrska za pokret “Dosta je bilo” i idemo na 10%!

  • Iskreno mi je žao zbog pogibije oca, skoro ceo tekst je skroz na mestu, ali mi je jako zasmetalo smanjivanje broja žrtava Jasenovca. Na osnovu kog podatka se negira da je bilo 700 000 žrtava u NDH logorima, pre svega Jasenovcu?
    Već dugo pratim rad pokreta Dosta je bilo, bio sam spreman da glasam za vas ali posle ovog teksta nisam više tako siguran.

  • Postovani Sasa, oko broja stradalih u Jasenovcu ne bi trebalo da se uopste igramo zmurke. Zrtve su prebrojali savremenici, nemacki komandanti balkanskog ratista, kao i pedantni Jevreji kod kojih se takve stvari ne prepustaju improvizacijama. Njihove cifre se uglavnom i uzimaju kao tacne, a one se krecu izmedju 700 hiljada (ili tisuca kome to lepse zvuci) i ceo milion. Ako je cela prica o stradalom ocu sluzila da bi se podmetnulo kukavicje jaje o broju zrtava u Jasenovcu, uludo ste utrosili dzebanu.

  • Ja otkad sam sasvim slucajno naleteo na you tube na Sasu odlucio sam da svoj glas dam njemu.Zbog politicara koji se od devedesetih smenjuju na vlasti u krug , sam pobegao u Norvesku ne bi li normalbo ziveo i radio.Ovaj covek i njegove ideje mi daju nadu da cu se vratiti u svoju zemlju.
    Ovaj clanak govori o velicini duse i zdravog razuma ovog coveka. On pored svoje licne tragedije pravilno i trezveno razmislja i ne potpaljuje nacionalizam. Drugo covek prica o ekonomiji ne o nekim nebeskim Srbijama …ma vidi se da je ziveo na zapadu i da je tamo pokupio dobre stvari. U svakom slucaju glas moje zene i mene ide Sasi 🙂

  • Ovo je u najmanju ruku sramno sto ste provukli u tekstu iako vecim delom govori o vasim licnim osecanjima i dogadjajima vezanim za vasu porodicu koji su neosporno stravicni. Medjutim zeleo bih da objasnite par teza koje ste provukli kroz ovaj tekst. A to je da smanjujete broj zrtava Jasenovca (“Strašno me boli što su me u školi učili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi. Zašto je nekom trebala ta tolika brojka”) iako mnogi autori smatraju da je u celoj NDH zrtava bilo vise od 700 000. Da li znate da je to HRVATSKA PROPAGANDA i skorasnji trud oko revizije istorije? Odakle vam podaci da nema 700 000 zrtava? navedite reference. Drugo, poistovecujete Blajburg sa Jasenovcem (“u Hrvatskoj je to velika tema – Blajburški masakr. To je zločin bez presedana u tako kratkom vremenskom peridu pobiti tolike ljude”),sto je takodje hrvatska propaganda radi relativizacije samog ustaskog pokolja u NDH. Iako je pravno mozda ubijanje neduznih civila (u stotinama hiljada) i dokazanih zlocinaca u Blajburgu, koji su i vrsili te zlocine nad civilima isti nivo zlocina (mada sumnjam, nisam pravnik) moralno to sigurno nije. Uostalom njih je partizanima izrucila u vecem delu “demokratska” Evropa. Trece, provukli ste nekako i Drazu Mihailovica i R. Srpsku kao nekog ko prikriva zlocine iz 2. sv. rata (“Ako to ne uradite kao što ne radi Republika Srpska – ako zapravo pokušavate da prikrijete svoje zločine, onda vas u svetu predstave ne kao legitimnu instituciju, nego kao nekog ko je problem”) sto je mantra Bakira Izetbegovica, sina autora “Islamske deklaracije”. I samim tim kolektivizovali krivicu R. Srpske iako uporno u tekstu govorite o individualnim zlocinima i samim tim sebi skacete u usta. Meni je neverovatno da niste znali sve ove stvari i da ponavljate neke tudje propagande. Da li se to vi nekom preporucujete ovim izjavama? Koji su vasi stavovi po pitanju gradjanskog rata u SFRJ? i agresije na SRJ 1999? I ponovo pricate o nekom suocavanju sa prosloscu nekom vecnom izvinjavanju i odlasku u Srebrenicu svih premijera do kraja vremena…Kao da Srbija nije jedina i po komandnoj odgovornosti i puke izvrsioce vec osudila sto sama sto uz “pomoc” Haskog tribunala. Dok sa svih suprotnih strana toga nema cak ih slave kao heroje. Dok su kada se sve presabere jedino Srbi proterani, osudjeni, opljackani… Mislim da covek kome je otac stradao u jedom takvom zlocinu nad Srbima bi i sami trebali da vrsite pritisak u svakoj prilici na susedne drzave da to ucine, makar u nivou u kom je Srbija, a ne da idete linijom manjeg otpora, politicke korektnosti i da kalkulisete. To bi bila vasa duznost i kao Sina i kao Coveka i kao Srbina.

  • Na žalost nekim odgovorima u ovom tekstu Saša je dosta unizio moje opšte mišljenje o njemu lično i nekim stavovima.
    Luka je gore uglavnom naveo to na šta i ja imam primedbe pa neću da ih ponavljam već upućujem na njegov komentar.
    Nadam se da ovakav stav nije povezan sa nekim skrivenim motivima i obavezama koje je eventualno preuzeo da ga zapadni (i) Vučićevi mediji ne bi rasčerupali. To bi onda bilo jedan jako truli kompropis.
    U svakom slučaju moj stav prema Raduloviću je više pozitivan mada mi ne bi bio prvi izbor (Dveri su mi najbliže pored sve kilavosti).