Autorski tekst Nauka

Još jedna izgubljena godina za nauku u Srbiji

Na dan kada nastaje ovaj tekst (4. avgust) glavne vesti u Srbiji su koliko dug će biti ekspoze budućeg premijera; ko je od bivših ministara siguran, ko će da “leti”, ko “upada”; da li je Siniša Mali ošamario svoju suprugu ili ga je ona neosnovano prijavila; na koliko medalja možemo da računamo na OI u Riu i kolike su nagrade za osvajače istih; ređaju se gafovi novih/starih ministara i tako dalje. Ispod radara i bez pažnje javnosti prolazi činjenica da baš ovog 4. avgusta ističe rok koji je Vlada odredila Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja da izradi novi Akt o finansiranju naučnih projekata i raspiše novi konkurs za projekte, jer je prethodni poništila svojim rešenjem od 6. maja (Sl. glasnik RS 45/16).

nauka

Da podsetimo, Ministarstvo je raspisalo po mnogima sporan konkurs 12. aprila i već tada je počela prava pobuna u delu naučne zajednice sa ciljem da se konkurs poništi. Od tog momenta vođene su veoma burne rasprave o potrebi za poništavanjem, odnosno opravdanosti završetka započetog konkursa, da bi sve eskaliralo ostrašćenim prepucavanjem pristalica jednog i drugog “tabora” po novinama. Rezultat svega je poništavanje konkursa od strane Vlade Srbije 6. maja i određivanje gore pomenutog roka od 90 dana za donošenje novih akata i raspisivanje konkursa (tačka 3. Rešenja).

Tek nakon dva meseca od poništenja konkursa, 7. jula, održan je prvi sastanak novoformirane Radne grupe čiji je zadatak da izradi nova dokumenta potrebna za konkurs. Za koordinatora Grupe postavljen je dr Nikola Tanić, pomoćnik ministra zadužen za nauku. Jedina odluka koja je donesena od strane ove Radne grupe je osnivanje tri podgrupe, a sve po naučnim oblastima koje postoje, kako bi se predočile specifičnosti pojedinih oblasti. Od tada do danas nikakvi rezultati rada ove Grupe nisu objavljeni niti se zna išta novo u vezi sa mogućim datumom raspisivanja novog konkursa za naučne projekte.

S obzirom na ovako haotičnu situaciju u sektoru nauke izdvaja se nekoliko pitanja: Da li je određenih 90 dana zaista dovoljno da se promene svi akti koji nisu valjali i zbog kojih je prvobitni konkurs i poništen? Da li se od ljudi koji su idejni tvorci i realizatori poništenog konkursa može očekivati da predstave nešto bolje, s obzirom da su već jednom imali priliku za to i nisu je iskoristili? Da li Radna grupa ima neke rokove, kriterijume ili ograničenja kojih mora da se drži u izradi novih konkursnih dokumenata? Na žalost, odgovor na sva ova pitanja je negativan, a ubeđen sam da će takav biti i rezultat rada Radne grupe, ako ikada i budemo videli neki rezultat.

Ovakav odnos vlasti prema naučnicima u Srbiji verno oslikava njihovu nezainteresovanost za dešavanja u nauci i katastrofalno stanje u ovoj oblasti, koja bi trebalo da bude nosilac razvoja celog društva. U samoj naučnoj zajednici je svima bilo jasno još na dan poništavanja konkursa da je i 2016. godina, kao i 2015. pre nje, “godina koju su pojeli skakavci”, a da je i 2017. kritična, jer se ni ne nazire ime novog ministra, a kamoli preko potrebna promena politike u oblasti nauke.

Kakva apatija vlada među naučnicima u Srbiji pokazuje i činjenica da se niko od istraživača i naučnih ranika nije pobunio kada su dobili Anekse Ugovora o radu kojima im se produžava finansiranje, a čija je zakonitost pod znakom pitanja. Naime, u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o naučnoistraživačkoj delatnosti (Sl. glasnik RS 112/15), član 51. stoji da se finansiranje projekata započetih u ciklusu od 2011. produžava do 30.06.2016. Kako je onda moguće da Vlada podzakonskim aktom, kakvo je Rešenje o poništenju konkursa, produži finansiranje do 31.12.2016. što je u direktnoj suprotnosti sa odredbama člana 51. krovnog Zakona?

Dakle, iz svega navedenog možemo izvući neke zaključke o stanju u nauci 2016. godine. Vlada Srbije ne poštuje zakone u oblasti nauke koji su trenutno na snazi, donosi odluke čija je zakonitost pod znakom pitanja, a čak ni takve svoje odluke ne poštuje i ne sprovodi. U Ministarstvu prosvete formiraju se ad-hok tela čiji rad i rezultate nije moguće kontrolisati ni proveriti, a obrisi neke smislene politike u oblasti nauke su sve manje vidljivi. Naučnici u Srbiji su, sa druge strane, prepušteni pukom “preživljavanju” i snalaženju, kako bi makar održali postojeći nivo “režima tihog rada” i nekako dočekali sledeću godinu i eventualni izlazak iz višegodišnjeg haosa. Svi oni koji nemaju više strpljenja i ne žele da gube vreme u očekivanju bolje situacije polako se spremaju na emigraciju sa kratom u jednom pravcu.

Zato nije bitno da li će spisak lepih želja i maštarija, koji neki nazivaju i ekspozeom, imati 300 ili 450 strana i da li će ministar postati Kurta ili Murta. Situacija je kritična, mladi i obrazovani ljudi beže iz zemlje, a oni zaduženi za rešavanje nagomilanih problema nemaju ni stručne kapacitete, ni iintegriteta, ni želje da ih reše. Zbog toga je važno podići glavu, skupiti snagu i sve preostale stručne i neukaljane pojedince i reći Dosta je bilo! kako bismo na sledećim izborima imali priliku da stanemo na kraj vladavini partokratije i daljem uništavanju Srbije.

dr Ivan Stijepović
poslanik u Skupštini AP Vojvodine
član pokreta “Dosta je bilo”

DJB Mladi

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Sporni su raspisani konkursi. A koliko su tek sporni neraspisani. Narodne pare dele kapom i sakom. Gdle li idu gde li se slivaju? Ima li im traga. Ko prati trag? Grade li grade. Sta su talova zgrade, a sta tek kulise?

  • Srpska nauka je odlična ilustracija za tvrđenje da država nema šta da traži u nauci i da je najbolje da se odmah potpuno povuče i prekine svako finansiranje nauke i prepusti nauku slobodnoj saradnji i slobodnom tržištu. Znam naravno da će ove reči odmah da iznerviraju silne “naučnike” a bogami i naučnike, pa da odmah obrazložim ovo tvrđenje.
    Prvo “naučnici”. Kao i svaka, od države monopolizovana i subvencionisana aktivnost, i nauka je u Srbiji prepuna “slepih putnika” odnosno naučnih mediokriteta, džabalebaroša i pronalazača tople vode. Rođačke, kumovske i naročito partokratske veze i dilovi i u nauci kao i u svim drugim sferama donose na sto ‘leba bez motike. A država naravno nije u stanju da ovo spreči. Jer da jeste, ne bi se ovo dešavalo od kada postoji državna nauka i ministarstvo nauke pa do danas. Znači, jednostavno – dok je nauka državna, biće puna parazita.
    A onda i naučnici. Takvih je naravno malo. Međutim, ni oni ne uspevaju da se zaista bave naukom. Jer, da su prave naučne sposobnosti na ceni – ne bi srpska nauka bila puna šarlatana. U jurnjavi da se ispune birokratski kriterijumi i sprovedu besmislene procedure ne ostaje vremena da se istražuje i otkriva, razvija i unapređuje. Ko može da im zameri: u suludom sistemu ispali bi totalne budale kad bi prionuli na posao i na kraju ostali kratkih rukava i gledali u leđa “naučnicima” sa članskim kartama. Jedini koji se nešto malo naukom bave su novajlije, istraživači-početnici, masteri i doktoranti. Naravno, kao početnici oni i ne mogu da postignu bog-zna-šta, ali mogu da nauče zanat i ekspresno da napuste brod koji tone trbuhom za kruhom (gomila metafora, ali shvatate). Ali to je potpuno besmisleno: za skupe narodne pare se školuju da bi se odmah sa svim stečenim znanjima i sposobnostima odselili iz Srbije. Potpuno promašena investicija.
    Suma sumarum: nauka je u Srbiji maska za partokratiju, preskupa simulacija državne brige za budućnost nacije. Ne treba da se zaluđujemo. Ima vrednost samo ono što neko dobrovoljno hoće da plati. Budžetska “nauka” je prevara i treba je što pre eliminisati.

    • Skoro da mi je simpatična Vaša upornost. Skoro…

      Na bilo koju temu – zdravstvo, školstvo, nauka, pretpostavljam i putnu infrakstrukturu i vodovod i kanalizaciju i sve redom – odgovor je: povlačenje države, privatizacija.

      Možemo da se složimo da previše toga u naučnim institucijama ne valja, da je mnogo slepih putnika, da sistemu treba mnogo promena… Ali da je problem svega samo to što je nauka budžetska – to ne mogu da svarim. Proučite malo budžete tehničkih univerziteta u Nemačkoj, federalnih politehničkih škola u Švajcarskoj, istraživačkih instituta i politehničkih škola u Francuskoj, slično u Skandinaviji… pa ćete videti da ogroman deo novca (cenim preko 80%, negde i više, negde malo manje) stiže od države.

      I još nešto: taj procenat je bio još i veći dok industrija nije postala dovoljno jaka (period nakon Drugog svetskog rata, pa do posle pada Berlinskog zida) da ima dovoljno novca i ideja o tome šta joj treba. Setite se kako je nastao internet – sponzor državna agencija DARPA, i generalno kako su u Americi tehnologije stvorene za vojsku zahvaljujući državnom novcu prešle u industriju. Situacija se sad promenila, ali je država dugo dadiljala dete (visokotehnološku industriju) dok nije ojačalo i počelo samo da zarađuje.

      Da rezimiram: može se vama sviđati drvo banane, ali posadite isto u Srbiji i male su šanse da opstane, a skoro nikakve da rodi. Tako vam to dođe i sa tim Vašim sistemom (minimalna država) koji u stvari nije primenjen ni u jednoj državi koju smatramo za uspešnu – Zapadnoj Evropi, SAD-u, Australiji, Kanadi, Južnoj Koreji, Novom Zelandu itd. – pokušajte da posadite na našem tlu, i gledajte kako nestaje i ovo malo što je preživelo najezdu skakavaca.

      Srdačan pozdrav,

      Zlatko

    • Poštovani Zlatko, niste u pravu kad kažete da minimalne države nema. Gde god je došlo do nekog spektakularnog uspeha – možete prepoznati minimalnu državu. Na primer – tenis u Srbiji. Decenijama je država tenis tretirala kao sport buržoazije i ignorisala ga. U tenisu je država bila minimalna. I eto rezultata. Takođe je država decenijama ignorisala informatiku. Nešto malo studenata na elektrotehničkim fakultetima i – to je to. Minimalna država u oblasti informatike. A potrebe velike. I slobodno tržište je odgovorilo, spektakularno. Ali, država se budi, shvata da je događaji prestižu. Znate već: “Ako mrda – oporezuj. Ako još uvek mrda – reguliši. Kad prestane da mrda – subvencioniši.” I onda više nema minimalne države. Ali to nije dobra vest, naprotiv, vrlo je loša. Jer to drvo i te kako uspeva i dobro rađa u Srbiji – dok se birokratija ne opasulji i porobi.
      E sad, što se tiče masivnih ulaganja visokorazvijenih država u nauku. Možete li da dokažete da su te zemlje visokorazvijene jer su ulagale u nauku? Moje mišljenje je da su te zemlje postale visokorazvijene tako što su skoro svu privredu podvrgle blagotvornom uticaju slobodnog tržišta, koje je efikasno uništavalo neefikasne firme i nagrađivalo profitabilne. A kad je privreda razvijena, može se nauka razvijati i na tako monstruozno preskupe načine – kroz državne vojne i kosmičke programe.
      Kako to da se uvek neko seti da visokorazvijene zemlje budžetski finansiraju nauku, pa tako valjda moramo i mi, a nikad se niko ne seti da je tamo privreda na slobodnom tržištu i da neprofitabilna firma nestaje za par nedelja?

    • Poštovani Andrej,

      ja mogu da razumem da Vi imate neke svoje želje i stavove, ali da ste toliko sposobni da izdvajate činjenice koju Vam idu na ruku, a sve ostalo da ignorišete – teško mi je da poverujem. Bivša Jugoslavija je bila poprilično “maksimalna država” po Vašim kriterijumima, i stvorila je vrhunsku školu košarke koja, bez obzira na sav nemar i negativnu selekciju, još uvek daje plodove širom bivše Jugoslavije. Da li to nije spektakularan uspeh? Da li to znači da u svakom spektakularnom uspehu možemo prepoznati “maksimalnu državu”? Svaki uspeh u sportu zahteva veliki individualni napor. U individualnim sportovima možete ostvariti uspeh i uprkos nedostatku sistema (Đoković), dok je u timskim sportovima to nemoguće. I ono što Vam izgleda suprotno (npr. srpski vaterpolo) postoji samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca koji pokušavaju da obnove sistem u kom su oni potekli.

      Smatram da u zadatim uslovima Srbiji treba osnaživanje preduzetničkog duha. Verujem da u tome država može da pomogne (npr. povoljnijim kreditima malim i srednjim preduzećima, ulaganjem u istraživanje koje će ubrzati industrijski razvoj, obrzovanje i sl.) Ta Vaša tvrdnja da postoji minimalna država u oblasti informatike je takođe poluistina. Radi u Srbiji i veliki broj samoukih programera, ali broj školovanih mora biti u najmanju ruku isti, verujem i veći – osim ETF-a, EF-a u Nišu i FTN-a u NS-u, postoje studije računarstva (u raznim oblicima, pod raznim imenima) i na (P)MF-ovima u navedenim gradovima i Kragujevcu, potom FON u BG-u, Više tehničke škole u BG-u i Subotici, TF u Zrenjaninu… plus nekoliko privatnih fakulteta, poput RAF-a. Gruba procena mi je da sa ovih (samo državnih) fakulteta godišnje izađe 1000 – 1500 ljudi koji nastave da se bave programiranjem, a možda i više. Naravno, kako je programiranje veoma živa nauka/industrija, svi dotični nastavljaju da uče i posle fakulteta, ali ovih dana je to neizbežno skoro čime god se bavili. Ukoliko imate zvanične podatke koji pokazuju da mi je procena loša, spreman sam da izvinim.

      Uz to, fakultetski obrazovan programer imaće bolju osnovu za bavljenje naprednijim problemima (svaka čast pojedincima!) Napredniji problemi obično donose i veću zaradu. Složićemo se, nadam se, da zvuči razumno uložiti u nekoga novac tokom 4 – 5 godina ako će to tokom narednih 40 godina donositi barem 30% veći prinos ulagaču. Sad, što je ulagač država, a prinos u stvari porez, meni je u redu, Vama izgleda da nije. Da se razumemo još nešto: ja nemam ništa protiv RAF-a i drugih privatnih univerziteta. Mislim da je konkurencija dobra stvar. Ali, u zadatom stanju društva, veliki deo pomenutih programera ne bi ni upisao fakultet, ili bi počeo da studira, pa bi počeo da radi da bi otplatio školarinu, onda verovatno ne bi stigao da studira… te bi najveći deo nastavio da radi za manju platu, i društveni efekat bio bi samo negativan.

      Za poređenje: u Švajcarskoj dominiraju državni (i kantonalni) univerziteti. Školarina postoji otprilike samo da bi demotivisala nekoga da se upiše zbog jevtinijeg gradskog prevoza i drugih povlastica. Iznosi nekih 1100 evra, što se može zaraditi za 40-50 sati čišćenja stanova (što je otprilike najslabije plaćen posao), i iznosi manje od 3% prosečne plate roditelja studenta. Školarina od 2700 evra na RAF-u je više od pola zvanične prosečne srpske plate (koju veliki broj ljudi ne može da zaradi jer posla nema, niti imaju sredstva i znanje da pokrenu sopstvenu firmu). Dobar programer početnik može da zaradi (gospodo programeri?) 10-15 evra na sat tražeći poslove po netu, tako da će školarinu otplatiti sa jedno 200 sati rada. A šta ćemo s ljudima koji nisu programeri, i nemaju opcije da studiraju ovde, a rade za nekoga napolju?

      Konačno (nesposobnost sažimanja misli mi je omiljena mana), za zemlje kao što su Francuska, Holandija, Nemačka, teško je reći da li su prvo ulagale u obrazovanje i nauku, ili postale razvijene, jer i jedno i drugo važi već stotinama godina unazad (a malo novca došlo je i od ratova, osvajanja, kolonija, tako toga…). Za razliku od njih, Finska je do razvijenosti stigla pre svega ulaganjem u obrazovanje i nauku. Iz državnog budžeta. U jednom trenutku čak 25% istog. To je bio temelj za nastanak Nokije, među ostalima.

      I, da, zemlje koje su postale visokorazvijene uglavnom su omogućavale svojim kompanijama dobru zaštitu od spoljnih konkurenata, a često su i potpomagale izvoz na razne načine. Unutrašnja konkurencija je možda postojala, a možda i ne baš uvek. Domaći ili međunarodni karteli su rešavali potencijalne probleme (videti priču o životnom veku sijalice na , znate li koliko su Filips i Dženeral elektriks veliki danas?)

      Da rezimiram: lepo bi bilo da potpuno slobodno tržište stvarno funkcioniše kako treba. Takođe, bilo bi veoma lepo i da nema potrebe ni za čim sličnim, nego da svi možemo danju da ležimo na plaži, pijemo koktele i jedemo mango, a da se za koktele, mango i uklanjanje otpada pobrine neko drugi (država?). Ni jedno ni drugo neće da se desi jer bi cena sprovođenja bilo mnogo izgubljenih života (u prvom slučaju zato što se mnogi ne bi snašli u uslovima džungle, u drugom jer niko ništa ne bi radio, pa ni mango ne bi bio ubran). Nađimo kompromis, budimo ljudi.

      P.S. Neefikasne firme čak ni na Zapadu uglavnom ne nestaju baš za par nedelja, ali se potpuno slažem da firme koje rade ono što nikoga ne zanima i treba da se ugase.

    • Poštovani Zlatko,
      Prvo hvala za trud i strpljenje.
      A onda… ne samo da je Jugoslavija svojevremeno bila, nego i Srbija jeste sada – maksimalna država, sa totalitarnim ambicijama da sve aktivnosti usisa, nadzire, reguliše i oporezuje. Zaštitni znak svih totalitarista je kult sporta. Ne individualnog, rekreativnog sporta za svoju dušu, nego nacionalna zaluđenost i fiksacija na „vrhunski“ sport. Škola košarke u Jugoslaviji i rezultati košarkaša nisu spektakularni uspeh, jer je troškove postizanja toga prisiljena da pokrije privreda. Uspeh zasnovan na otimačini nije uspeh. Misaoni eksperiment: da su jugosloveni bili pitani, da li bi radije potrošili svoj novac na svoje potrebe (stan, auto, putovanje, …) ili bi ga dali za košarku ili druge državne igrarije, da li bi se sakupilo dovoljno dobrovoljnih priloga da bi neki njima nepoznati ljudi jurili loptu ili nešto tome slično? Jasno da ne bi. Zato je moralo da bude oteto i zato je prokleto, i onda i danas. Đokovićev uspeh je spektakularan jer je ogromne napore uložio sam, ne otimajući ni od koga. Pretpostavljam da je slično sa vaterpolom. Entuzijazam je za poštovanje. „Sistem“ državnog sporta o kome afirmativno govorite je perverzija i otimačina i ne može da bude uspešan. Ali će se država bestidno hvaliti kako je pod njenim pokroviteljstvom sav taj znoj uludo proliven ispred kamera i vreme straćeno ispred televizora.
      Oko uloge države u razvoju preduzetničkog duha izgleda da se slažete sa prethodnim i aktuelnom vlašću: svi su želeli i žele da pomognu, kako kažete „npr. povoljnijim kreditima malim i srednjim preduzećima, ulaganjem u istraživanje koje će ubrzati industrijski razvoj, obrzovanje i sl.“ Jedini je problem što se politike procenjuju prema rezultatima, a ne prema navodnim željama. A rezultati državne pomoći preduzetnicima vidljivi su sa Marsa. I kao što Vam je verovatno jasno, uopšte ne idu u prilog državi. I još nešto: država „pomaže“ tako što otme svima i onda prema svojim simpatijama udeljuje nekima, vrlo šarmantno. Tako da je moj predlog DJBu, zasnovan i na iskustvu i na uvidu u prirodu države, vrlo jednostavan: ukinuti sve programe državne „pomoći“ preduzetnicima, izuzev drastičnog i najhitnijeg smanjenja poreza i regulacije.
      Apropo informatike, nije Vam procena loša nego gledate pogrešne podatke. Na osnovu podataka koje citirate izgleda da je sve u redu!? Relevantan je podatak da se godišnje iz Srbije iseli desetak hiljada ljudi u proseku, sa ETF i sličnih fakulteta gotovo SVI studenti imaju ambiciju da odu. Suludo je i zločin je prisiljavati siromašan narod da preko poreza i budžeta finansira razvoj zapada. Sve državne fakultete zato treba odmah odbiti od budžeta. Ko može neka plati studije sam (tj. roditelji), ko ne može neka traži stipendiju od buduće firme. Nepotrebni fakulteti će vrlo brzo biti zatvoreni. Ali to ne znači da će nestati studije u Srbiji, iako će svi ugrađeni u taj pogubni sistem pištati kao Damjanov Zelenko. Ono što nekom stvarno treba opstaće, razvijaće se, rašće kvalitet i padati cena studija. Ali samo ako su van državne priče.
      Očekujem da će se vrlo brzo pojaviti regulacija i državni reket u informatici – licence za informatičare. Ne mogu tu da se obrću pare, a da se birokratija ne omasti, to treba da je svima jasno.
      Da i ja rezimiram: nema kompromisa sa otimačima i nasilnicima, pa nek’ su 100 puta država. Ili će DJB biti protiv birokratije ili će biti s njima. Od 5. oktobra naovamo gledamo kako se novi pojavljuju, menjaju ljude, a sistem ostavljaju kakav jeste. I na kraju sistem promeni ljude i sve ostane isto. Demokrate su se zato zgadile ljudima, zgadiće im se i SNS, ako već nije. A zgadiće nam se i DJB ako bude partija sistema, a ne partija stvarnih reformi. Sve prave reforme su bile radikalne: abolicionisti nisu zahtevali bolje uslove rada za crnce, borci za ženska prava nisu zahtevali bolje opremljene kuhinje. Tražili su da crnac ima ista prava kao i belac, i žena ista prava kao muškarac. I ogromnoj većini je to zvučalo sumanuto, čak kataklizmično, pominjali su džunglu kao i Vi, ali to je dovelo do stvarne promene. Da su tražili manje do promene nikad ne bi došlo. I zato moramo principijelno: nema otimačine i prisile, ni za sport, ni za kulturu, ni za obrazovanje, ni za medicinu, ni za penzije, ni za bilo šta drugo. Ako smo iskreni u želji da nešto promenimo.
      Nadam se da ćemo se sresti i uživo na nekom forumu DJB.

    • Zanimljivo. Podseća me na onaj crtać o pametnom mišu i glupom patku… Inače, slažem se. Tržišni fundamentalizam je sasvim legitimna ideologija, u izvesnim aspektima čak u rangu sa komunizmom – monopol partije nije ništa bolji od monopola tržišta, a oba neguju miopiju.

    • Ajde prosvetlite me Vlado pa objasnite šta “monopol tržišta” u stvari znači.

  • Nauka je jedan od klucnih resursa i drzava je mora finansirati.
    Treba uvesti vise finansiranja po ucinku i nagradjivanje prema rangiranju naucnika gde bi se uvela zdrava konkurencija.
    Ministarstvo prosvete je jedno od losije radjenih.
    Trebaju nam vece ulaganjaBDP za nauka, otvaranje novih instuta, centara i nzavoda, uposljavanje mladih ljudi kji nece bezati van zemlje!
    Takodje je bitna saradnja sa inostranstvom.
    Za upravljanje instutima i visokoskolskim ustanovama i SANU, smatram da su dobri neki predlozi Dusana Teodorovica1

  • Nije svaka nauka ključni resurs. Ona nauka koja se slobodno finansira, odnosno dobija novac od onih koji ŽELE da je finansiraju je prava nauka, jer je 100% u službi onih kojima je potrebna. Ali ako je zaštićena i ušuškana u birokratiju, ako se finansira prislno i prema političkim dilovima onda je ta “nauka” kamen oko vrata nacionalnoj privredi. Kad država finansira nauku – nauka igra kako političari i birokratija sviraju, a njihovi su interesi kratkoročni i sa naukom nemaju veze.
    Finansiranje nauke “po učinku” je jednako besmisleno kao i finansiranje kulture po učinku. Nije to masovna proizvodnja, pa da prebrojimo publikovane naučne radove i prema tome nagradimo. Ups! Pa to već radimo. “Zdrava konkurencija” – kako to mislite, kad se sve finansira iz budžeta? Bez slobodnog tržišta nema zdrave konkurencije. Kako birokratija sa sprovodi zdravu konkurenciju? Nonsens.
    Za prosvetu se naravno slažemo, već sam pisao o tome. I prosveta se može dovesti u red samo slobodnim tržištem obrazovnih usluga, odnosno ukidanjem pogubnog državnog obrazovanja (subvencija, monopola, birokratije).
    Takođe se slažem da nam “Trebaju veca ulaganja BDP za nauka, otvaranje novih instuta, centara i nzavoda, uposljavanje mladih ljudi kji nece bezati van zemlje”, ali država se već upinje da to radi ali naravno bez ikakvog uspeha. Ne može država da razvije nauku kao što ne može da razvije ni privredu. Najbolje što može da uradi je da se skloni i da ne smeta, da oslobodi prostor za kreativnost i inovativnost.

    • Nije tačno, imaš neku vrstu slobodnog tržišta u nauci. Projekti se rangiraju na osnovu radova učesnika, njihovih zvanja i još 5 nekih drugih stvari. Pri tome ne dobijaju svi projekti finansiranje, tako da – postoji konkurencija. Da se vrte neke velike pare (na nivou istraživača) – ma kakvi. Istraživači ako se ogrebu za gorivo jednom godišnje ili poslovni laptop za kući – super. Uopšte žive pare ne stižu, pa je nemoguće ukrasti ih.

      Da treba sve (ili većinu) da finansira privreda – ne. A da je treba stimulisati da finansira – da (neka poreska olakšica, primera radi)
      Prešao sam iz nauke u industirju. I dalje radim nauku, istraživanja, samo za kompaniju. Ali ne smem da objavljujem rezultate. Tako da nema doprinosa čovečanstvu, niti kontrole mog rada. Problem je taj što mislim da ogromnom broju firmi kod nas – ta saradnja ne treba. Probao sam i lično, nije išlo.

    • Da, ima jedna jako čudna vrsta slobodnog tržišta u srpskoj nauci, zove se centralizovana državna kontrola. Odlično ste to opisali.
      I upravo to što ste Vi uradili treba da urade svi iz srpske nauke – da pređu sa državne milostinje u industriju, odnosno tamo gde neko HOĆE da plati neko istraživanje ili razvoj SVOJIM PARAMA, a ne da glumi božić-batu sa otetim kao država. Naravno da ne smete da objavljujete rezultate. I naravno da ima i te kakvog doprinosa čovečanstvu, jer to što je kompanija (Vaš poslodavac) profitabilna znači da ima kupce koji žele da daju novac za ono što prodaje. Ne bi bilo doprinosa čovečanstvu ako se ne bi prodavalo, ako bi kompanija-poslodavac bila u gubitku. To je ujedno i vrlo efikasna kontrola Vašeg rada.
      A u poslednjoj rečenici Vašeg komentara je upravo potvrda moje teze: ogromnom broju firmi kod nas nauka nije potrebna i ne treba ih prisiljavati da finansiraju ono što im ne treba. To je otimačina i očigledno onemogućava napredak.

    • U kontekstu sa Vašim narednim komentarom koji mi se sviđa (treba nam elektronska industrija), lako je rešiti: dati institutima da zarađuju. Prema trenutnim zakonima, instituti ne mogu da imaju proizvod, a u slučaju da neko ima patent, onda deli 50:50 sa institutom (zašto bi, bolje mu je da da otkaz).

      Rezultat je sličan logici “bolje 30.000 da ne rade, nego 50.000 da rade na nepostojećem mestu”. Sada se za 60.000 mesečno po čoveku dobijaju solidni radovi. Da je 80-100 imali bismo kvalitetnije to isto, a da postoji opcija 50 + smisli suludo hrabru startup-liku ideju bez straha od propasti i obogati se imali bismo i radove i nekoga ko će da ubode.

      Plus – treba nam ono što ima Izrael, za sufinansiranje hrabrih ideja.

  • Andreje ali sve zemlje razvijene ulazu u nauku i visoko obrazovanje i jako ga kontrolisu. I SAD i rusija, I Japan, Turska, UK, francuska, Nemacka, Brazil…
    Druga stvar zar nisu kultura, nauka, obrazovanje, zdravstvo delatnosti koje drzava treba da podrzava i dotira jer su neprofitabilne i javnog znacaja su?

  • Prvo, Srbija je nerazvijena zemlja uništene privrede. Nama treba da profunkcioniše privreda, a za to je potreban tehnološki razvoj i transfer tehnologije. Za to je država potpuno nesposobna jer je troma, za osvajanje tehnologija je potrebna brzina i osećaj za finese u uskoj tehničkoj oblasti, a država je kao slon u staklarskoj radnji. To sa naukom, kako se u Srbiji praktikuje – nema veze. Ogromna većina “naučnika” Srbije upinje se da da doprinos naučnim oblastima koje su decenijama ispred stvarnih potreba privrede i građana Srbije. Nama treba srpski bicikl, mikser, automobil, televizor, računar, traktor, a to su sve odavno izučene tehnologije, nema tu nauke, to je inženjerski razvoj i menadžment.
    Kažete “Kultura, nauka, obrazovanje, zdravstvo u Srbiji nisu neprofitabilne delatnosti.” Kamo sreće! To su rupe bez dna, kolosalne mašine za uništavanje narodnih para. Kako toliko straćenih para može da bude u javnom interesu!? Da su sve te delatnosti slobodne, odnosno da ih građani plaćaju dobrovoljno zaista bi i bile u službi građana, jer oni koji to nisu ekspresno ostanu bez kupaca i bez para. Ovako, to su de lux socijalne ustanove za uhlebljivanje podobnih i poslušnih.

  • Pardon! Kažete da su nauka, kultura, obrazovanje i zdravstvo u Srbiji neprofitabilne delatnosti.” Kamo sreće da su samo neprofitabilne. Mnogo je gore od toga. To su rupe bez dna.

  • Mandatar je izjavio da ne treba da pokazujemo naućne diplome i da nama trebaju vodoinstalateri.. Ja svom mudrom i nepogrešiviom vođi sve verujem. Pošto naši naučnici ne znaju da poprave vodokotlić a još manje da ofarbaju helikopter, treba da idu u inostranstvo i pokažu šta znaju. Ja ostajem u Srbiji iz patriotskih razloga. A mogu da radim kao vodoinstalater. Kao vodoinstalater (cenim svaki pošten rad) daću veliki doprinos razvoju naše razorene privrede.