Pravosuđe Prenosimo

Da li nam je potreban Ustavni sud?

Prenosimo vam blog Miodraga Majića, sudije Apelacionog suda u Beogradu, o Ustavnom sudu.


Nedavni izbor sudija Ustavnog suda, aktuelizovao je dugogodišnje sumnje javnosti u ovu instituciju. Način izbora ali i biografije i povezanost sa političkim strankama određenih kandidata, još jednom su uzburkale strasti i stvorile dodatne nedoumice kada je o pravnom sistemu i njegovoj zaštiti na ovim prostorima reč.

ustavni-sud

Međutim, čini se da većina kritika ovoga puta proističe iz nedovoljnog poznavanja prirode institucije koju smo poput mnogih drugih, kopirajući germanski model, u sistem uključili još 1963. godine. Jer, Ustavni sud je po samom Ustavu dizajniran kao političko, pre nego sudsko telo, kao što bi, na prvi pogled, njegov naziv neupućenima mogao da sugeriše. Ne treba se, stoga, čuditi što i proces izbora sudija Ustavnog suda, za razliku od ostalih sudijskih izbora, predstavlja neskrivenu, ovoga puta i normativno utemeljenu političku trgovinu. Naime, sam Ustav predviđa da izbor deset od petnaest “delilaca ustavne pravde” sa međusobno razmenjenih lista, vrše predsednik Republike i Narodna skupština. Jasno je da, stoga, čak ni odrednica o “istaknutim stručnjacima” koja se u Ustavu pominje, u realnim uslovima ne znači mnogo više od promulgacije “poželjnog bonusa”, uz neizostavnu političku dopadljivost kandidata.

Drugim rečima, još od 1963. godine do danas, ovde se ozbiljno nije ni moglo postaviti pitanje da li je Ustavni sud političko telo. On to svakako, već po samom Ustavu, jeste. Jedino pitanje koje je opravdano postaviti glasi: da li je u tom pogledu nešto potrebno menjati?

No, u razmatranju navedene dileme i eventualnom otvaranju sugerisane debate, potrebno je učiniti i dodatne naznake. Na prvom mestu, treba imati na umu da politizacija ustavnog sudstva nikako nije domaći brend. Iako smo tokom prethodnih decenija i ovde, kao i kod drugih preuzetih modela, pokazali određenu dozu inventivnosti (angažovanje nepravnika pa i osumnjičenih lica…), valja znati da su i u uporednom pravu ustavni sudovi sve samo ne od politike nezavisni organi. U većini sistema na Kontinentu koji poznaju ustavno sudstvo zasnovano na kelzenijanskoj ideji, sudije mahom biraju politička tela (parlament, predsednik, vlada…) a kritike rukovođenja ideološkim preferencijama umesto pravničkim argumentima, ni u ovim sistemima ne izostaju.

Međutim, prigovor politizacije postaje posebno značajan i zahteva pozornost, ako je Ustavni sud, kao što je to kod nas slučaj, izvornu nadležnost kontrole nižih normativnih akata (tzv. nadležnost “negativnog zakonodavca”), u međuvremenu proširio i na kontrolu odluka redovnih sudova pa i Vrhovnog kasacionog suda, kao još uvek, po Ustavu, najvišeg organa sudske vlasti.

Naime, pod uticajem prvenstveno Evropskog suda za ljudska prava, koji je tražio načine za rasterećenje od sve većeg broja predmeta, i želje za dobijanjem “poena” na putu EU-integracija, nakon što je Ustavom uvedena mogućnost izjavljivanja ustavne žalbe, Ustavni sud je sopstvenu nadležnost po ovom pravnom sredstvu proširio i na odluke redovnih sudova. Izričito proglašavajući neustavnom odredbu Zakona o Ustavnom sudu koja je proklamovala suprotno, Ustavni sud je 2013. godine, sudeći “u sopstvenoj stvari”, i formalno širom otvorio vrata veoma dubioznoj konstrukciji u inače nestabilnom domaćem pravnom poretku.

Tako su od tog momenta i izričito postavke Ustava o jedinstvu sudske vlasti (čl. 142. st. 1.), njenom pripadanju sudovima opšte i posebne nadležnosti (čl. 143. st. 1.) te Vrhovnom kasacionom sudu kao najvišem sudu u Republici (čl. 143. st. 4), i pored upinjanja sudija Ustavnog suda da nas uvere u suporotno, ozbiljno dovedene u pitanje. Ustavni sud koji, dakle, nije ni zamišljen kao sudsko, već kao pravno-političko telo, postao je u suštini i sud najvišeg stepena koji, u bilo kom momentu, pozivajući se na “strazburške standarde” o ljudskim i manjinskim pravima, može poništavati odluke redovnih sudova, pa i najvišeg – Vrhovnog kasacionog suda.

I tu je nastao, i do danas opstaje, po shvatanju autora ovih redova, najznačajniji problem kada je o ovoj instituciji reč. Problem koji nameće pitanje: da li nam je potreban ovakav Ustavni sud?

Jer, i pored uveravanja zagovornika postojanja “malog Strazbura” u Srbiji, pa i činjenice da je jedan broj “strazburških packi” predupređen, lako ćemo doći do zaključka da je čitava ideja, makar formalno proklamovane sudske vlasti i nezavisnosti sudova ozbiljno dovedena u pitanje u situaciji u kojoj dominantno politički organ, može poništiti bilo koju sudsku odluku! Pored toga, potrebno je imati na umu da sudije Ustavnog suda nemaju ni ostale sudijske prerogative (poput stalnosti funkcije), ali, što je još značajnije, ni bilo kakvu institucionu ni instancionu kontrolu. Njihove odluke, barem u domaćim pravnim okvirima, ne mogu biti dovođene u pitanje! Ustavni sud tako postaje posebna, gotovo neograničena pravno-politička vlast, van okvira postojećih i priznatih grana vlasti!

Šta bi moglo biti rešenje?

Načelno, čini se da postoje tri mogućnosti.

Najpre, moguće je stvari ostaviti onakvima kakve jesu, odnosno ništa ne menjati. Status quo bi podrazumevao prepuštanje Ustavnom sudu postojećih prerogativa i načina izbora njegovih članova. U takvim okolnostima, sve češće, uveren sam, bićemo svedoci kontroverznih odluka, ali i nekontrolisanog političkog jačanja i širenja nadležnosti ove institucije. Po prirodi stvari, kao što je to već bio slučaj, sudije Ustavnog suda će preuzimati jedan po jedan deo nadležnosti u fragilnom srpskom pravno-političkom prostoru. Slabljenje Vrhovnog kasacionog suda ali i ostalih sudova, do kojeg je naročito u prethodnoj deceniji dolazilo, pogodovaće ovakvom razvoju stvari, tako da će napuštene “teritorije jurisdikcije” sve češće postajati “plen” hipertrofiranog Ustavnog suda. Sa druge strane, paralelno sa ovim preuzimanjem nadležnosti, bićemo svedoci dalje impotentnosti institucije kada je reč o rešavanju osetljivih pravno-političkih pitanja. Način izbora i dominantni uticaj političkih struktura onemogućavaće bilo kakvu slobodu i inventivnost sudija zaduženih od strane predstavnika određenih političkih ideologija. Ovakav “pravno-politički komandni centar”, biće svakako i dalje poželjan plen svake nove političke garniture.

Drugu mogućnost bi predstavljalo rešenje prema kojem bi nadležnost Ustavnog suda ponovo bila ograničena, po uzoru na izvorni kelzenijanski model (Ustavni sud kao “negativni zakonodavac”). U takvim okolnostima, svođenjem u originalne okvire, politički karakter ovog organa bio bi manje štetan i lakše prihvatljiv, ali bi i dalje postojao problem podele nadležnosti u odnosu na redovno sudstvo, kao i problem uspostavljanja efektivnih mehanizama zaštite prava građana, koji bi prevenirali postupke pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Poslednju mogućnost predstavljo bi radikalni zaokret u odnosu na postojeće stanje, koji autor već duže vreme, (doduše stidljivo, svestan potencijalnih otpora), zagovara. Mišljenja sam da bi najadekvatnije rešenje predstavljalo potpuno odustajanje od postojećeg koncepta ustavnog sudstva kao odvojene kategorije. Tačnije, zalažem se za razmatranje opcije prema kojoj bi došlo do spajanja Ustavnog i Vrhovnog suda pod okriljem jedinstvene institucije koja bi objedinila obe vrste nadležnosti. Vrhovni sud Republike Srbije imao bi u takvom konceptu nadležnost i nad ocenom ustavnosti akata ali i druge prerogative koji trenutno pripadaju Ustavnom sudu, uključujući i nadležnost nad odlučivanjem po ustavnim žalbama. Posebno odeljenje najviše sudske instance bavilo bi se ustavno-sudskom materijom, povrativši ingerencije najvišeg sudskog tela.

Uveren sam da bi na ovaj način bilo ostvareno više ciljeva. Sudska nadležnost bila bi vraćena sudovima, čime bi, makar na normativnom planu, bili omogućeni zaokruživanje i nedeljivost sudske vlasti. Sudska vlast bi pripadala sudijama, koje su, makar formalno, birane kao sudije a ne kao politički predstavnici ostalih grana vlasti.

Sa druge strane, ovakvo rešenje vratilo bi postepeno i izgubljeni ugled i značaj Vrhovnom (kasacionom) sudu, koji su preko potrebni društvu koje se nalazi na dugom putu borbe za uspostavljanje ove grane vlasti. Snažan Vrhovni kasacioni sud mogao bi, tek nakon uspostavljanja pune nadležnosti, postati simbolom novog srpskog pravosuđa i njegove nezavisnosti. Nasuprot tome, stanje “dvovlašća” u kojem se trenutno nalazimo, u budućnosti će voditi daljoj degradaciji najviše pravosudne instance ali će sve češće dovoditi i do tenzija na relaciji Vrhovni-Ustavni sud.

Naposletku, ovakav model, na ovim prostorima, promovisao bi i neopravdano zapostavljanu ideju sudije kao tumača ustava. Ideju prema kojoj su sudije dužne da, obavljajući svakodnevni posao, na prvom mestu vode računa o ustavnosti, a ne samo pravnosti na nižim normativnim nivoima. Na duži rok, uveren sam da bi ovakav pristup domaće odluke učinio ne samo usklađenijim sa Ustavom, već i pravičnijim i senzitivnijim kada je o pravima građana reč.

DJB Mladi

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Vi u Srbiji morate menjati mentalitet, navike, nacin delanja i organizovanja politickih organizacija, partija to sam ja, naj cesce se cuje, osnivam pokret ili pariju. Kad se odredjene osobe docepaju predstola, ni puskom njih ne mozete oterati, naj poznatija krilatica, ja sam vec 25. godina poslanik, tako brisi/pisi/prepisuj nema efekta kad odlucuju poglavari vec 25. godina.
    Sustina svega je da njih ne interesuje, kao sto je jedna Schjora u predhodnom komentaru naglasila, depresija, letarigia, bezvoljnost, siromastvo, propadanje naroda.
    Obuceni po evropskim standardima u prljavoj, zapustenoj, zaostaloj Srbiji ali bogatoj i lepoj, vozaju se Mercedesima, BMW-ima, okruzeni telohraniteljima,omerta.
    Nema kod njih stida, gledam mafijoza u Armani odelu, dosao u selo kod Paora, Sremac onako po obicaju, sve po redu, supa, sarma, pecenje, knedle, i on raskopca sakov, da moze da bolje laze, daje izjavu za TV.
    Kad su se izljubili, oprostili, seljak u prljavi svinjac, sa zataralom opremom na njivu, ovaj iz pokreta omerta u Mercedes, raportira sevu, klopa je bila izvrsna, spakovali su i za poneti, red je, mozda se nesto desi na autostradi, pa krmak ima sta pojesti.
    Jednom drugom prilikom o naj novijoj prepisci sa jedmom novom omerta organizaciom, jos mi mi se muti u glavi od jucerasnjeg odgovora, vidim danas su u Cacku pohapsili 30 policajaca, mozda su to bili clanovi novonastale Cacanske omrte.
    Eto tako,s brda s dola.

    Lep pozdrav iz Alkmaar-a
    Holandija

    ps
    nema razloga kontrolisati i zabranjivati/cenzurisat komentare, sloboda je naj veca ljudka vrednost, viva liberta.

    Napiso sam Vi u Srbiji, jer ne mogu vise da se borim protivu vetrenjaca, veliki su izgledi da cu ono malo sirotinje u lepoj Srbiji prodati, i odtici u neke druge krajeve, gde je manje omerte.

  • Treba od 15 sudija ustavnog suda 3 da imenuje skupstina, 2 presednik, 7 visoki savet sudstva,po jedan udruzenje pravnika, advokatska komota i udruzenje sudija.

  • Predlažem da se u Srbiji sudovi u celosti ukinu,
    jer se sve ostvaruje samo na osnovu sile jačega , otima se imovina , nekažnjena ubistva …,
    nepoštovanje ugovora, nepoštovanje imovine, otimanje penzije i još mnogo toga.
    Ako si privilegovan , kao jedna kasta u Srbiji, nema govora da neko na sudu može ostvariti svoja prava.
    Pravda je nedostižna , sa mnogo ponižavanja, bezobrazno visokim raznoraznim taksama,
    sa mnogo uvreda , kako od sudija , tako i od beskrupuloznih advokata.
    Sudija apelacionog suda za moju suprugu je „činjenično utvrdila da je umrla“- ona je živa,
    činjenično utvrdila da ima dvoje dece – koje nema,
    činjenično utvrdila da njena majka nikada nije postojala.