Foto: kulturasjecanja.org
Autorski tekst Prenosimo

Radulović za Blic: Dobrovoljačka

Kuhinja i njena terasa u našem stanu su gledale na Dobrovoljačku ulicu. Ni trideset metara daleko. Preko nje sam prešao gotovo svaki dan prve polovine svog života barem dva puta. Često i deset puta. Do škole, do trafike, do samoposluge, do reke, u grad.

Odrastanje je bilo lepo. Bilo je skromno. Pomalo tesno. Ali pre svega lepo. Roditelji su završili fakultete u Beogradu i u duhu vremena šezdesetih, bez ikakve zadrške, promenili grad. I moji i roditelji mnogih prijatelja i roditelji moje supruge. Mogao je biti i bilo koji drugi grad. Nije bilo važno.

I nismo se delili. Po bilo kom osnovu. Čak ni po materijalnom, a kamoli nekom drugom. Bilo je samo važno ko si, ne od koga si. Poštovali smo običaje komšija, kao što su i oni poštovali naše. I kao klinci furali neku svoju furku. Slušali smo Azru i EKV, Buldožer i Kazalište, Clash i Headse. I nije nas interesovala politika. Interesovao nas je život i lepe stvari u njemu. Ovo sve je počelo da se menja krajem osamdesetih godina.

Zemlju sam napustio krajem osamdesetih. Postala je tesna. Moja porodica nije. Moji prijatelji nisu. Oni su to počeli da rade posle maja 1992.

Moj otac je bio lekar. Načelnik saniteta druge armijske oblasti. Ubijen je u sanitetskom vozilu, na prednjem sedištu, trećeg maja 1992. godine hicem u glavu iz neposredne blizine. Na 150 metara od stana u kojem sam odrastao i u kome smo živeli 25 godina, u ulici koju sam prešao hiljade puta, na mestu pored koga sam prošao hiljade puta. I kao da su se uplašili malo od toga i od prizora, nisu reagovali kada je vozač instinktivno stao na gas i uspeo da se pored svih probije i prođe, i pored Unproforovog vozila izađe iz obruča i stigne do vojne bolnice.

Majka je pobegla iz stana. Čula je da se nešto desilo. Nije znala šta. Na 150 metara od stana. Samo teška i turobna slutnja kao tona na grudima. Komšije nisu htele ništa da kažu. Samo su gledale na stranu. U stanu su ostale sve lične stvari. Dokumenti. Sve porodične fotografije. Filmovi sa letovanja. Oni koji su se kasnije uselili su sve ili bacili ili razmenili sa nekim drugim. Ništa nije ostalo.

Posle par dana traganja, očevo telo je pronašla u vojnoj bolnici. Oko dozvole i transporta tela za Beograd su morali pregovarati. Trajalo je danima. Telo je primio doktor Stanković na VMA. Majci nisam dao da ocu vidi lice. Mislim da ne bi podnela. Samo mu je držala ruku. I plakala.

Svi zločini su individualni. Zna se ko je smislio i planirao ratni zločin u Dobrovoljačkoj, i šta je hteo da postigne. Zna se i ko je izvršio smišljeno, ko je izdao narađenje i ko je povukao okidač. Za svakog čoveka koji je ubijen.

Jedan zločin ne poništava drugi niti ga čini manje zločinom. Ako u razgovor o jednom zločinu uvodite drugi kao protivtežu, niste čovek.

Ko god izvrši zločin, bez obzira na to koliko „uzvišen“ mu je cilj, zločinac je. Bez obzira na vašu borbu i politiku, zločin je zločin.

Bez obzira na to ko ste, zločin zahteva kaznu. Kaznu sprovodi društvo. Ne samo zbog žrtava i njihovih porodica, već prvo i prevashodno zbog sebe. Da bi moglo da se zove društvo. U protivnom, niste društvo.

Ako vam trebaju korumpirani međunarodni „tužioci“ da procesuirate zločince u vlastitim redovima, niste društvo. Postoje neka druga imena za to šta ste. Ako se sakrivate iza korumpiranih međunarodnih „tužilaca“ i mislite da je u interesu vašeg društva da se zločin ne kazni, niste društvo.

Da bi došlo do pomirenja u regionu, potrebno je da pokažemo ljudskost i saosećanje sa svim žrtvama. Da se sve žrtve popišu. Iz svih naših suludih ratova. Da se svi učinioci identifikuju i oni koji su živi kazne. Do tada nema pomirenja. Ne da ignorišemo žrtve drugih i sakrivamo zločince u sopstevnim redovima. Ja saosećam sa svim porodicama svih bošnjačkih, hrvatskih, srpskih i svih drugih žrtava ratnih zločina i delim njihovu bol. Jer njihova bol je i moja bol. Jer zločin nad detetom bilo koje bošnjačke ili hrvatske majke, i to što zločinac nad tim deteom nije kažnjen, ne kažnjava zločince nad mojim ocem. Kažnjava mene drugi put. Jer sam čovek.

Sakrivati zločin je zločin. Ako to ne znate, niste čovek.

Saša Radulović
predsednik “Dosta je bilo”

Oznake

Saša Radulović

Rođen 1965. godine. Odrastao u Sarajevu gde završio osnovnu i srednju školu i Elektrotehnički fakultet 1989. godine, smer automatika i elektronika. Nakon diplomiranja dobio je posao u Simensu u Nemačkoj gde je radio na nuklearnim elektranama. Karijeru je 1993. nastavio u Kanadi i SAD gde je bio je aktivni učesnik buma Silicijumske doline. U Srbiju se vratio 2005. godine.

Sa Vericom Barać i Miroslavom Milenović borio se protiv korupcije i radio na slučajevima 24 pljačkaške privatizacije. Bio je finansijski ekspert tužilaštva za stečaj i berzu, držao treninge za tužioce i policijske inspektore za privredni kriminal. Pet meseci bio je ministar privrede u Vladi Srbije i za to vreme sprečio pljačku braćeVučić, Siniše Malog, Mlađana Dinkića, koji su nastavili tamo gde je Tadićeva vlast stala.

Uverio se da je Aleksandar Vučić centar korupcije, izašao iz Vlade i sa saradnicima osnovao pokret “Dosta je bilo” čiji je cilj da pobedi i uvede sistem, pravnu državu jakih institucija i slobodnih medija, zaustavi partijsko zapošljavanje, uvede transparentnost i čiste račune.

Saša Radulović je dokazano najveći borac protiv režima Aleksandra Vučića i partokratije koja ubija Srbiju. Ako Aleksandar Vučić nekoga ne sme da pogleda u oči, onda je to Saša Radulović. Sprečio ga je u pljački tada, sprečiće ga u pljački i sada.

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Saučešće Saši i laka zemlja pokojnom Budimiru, svi pričaju da je bio zaista čovjek. Molim pokret DJB i Sašu Radulovića, kada se nešto u skupštini Srbije nameće od međunarodne zajednice o Srebrenici i dr.. Zločina jeste bilo na sve strane znam, ali i u vezi Srebrenice, kao u vezi Dobrovoljačke, isti međunarodni korumpirani sud je donio odluku. Dakle međunarodna pravda mora sve ponovo bez pristrasnosti presuditi da bi mi nešto priznali u skupštini Srbije, kao pravno zasnovano bez pristrasnosti. U skupštini Srbije neke stranke i pokreti govore da je razlika između Međunarodnog suda Pravde osnovanog 1945. godine i Haškog tribunala za ratne zločine u YU. To djeluje kao istina i opravdava se odluka ovog prvog suda, ali ovaj prvi sud je donio odluku na osnovu presuda pojedincima u po meni zaista nelagalnom sudu za ratne zločine u YU. Saša ovoga moramo da se držimo za sva zlodjela u YU, ako je korumpiran, a jeste i to mora da važi i za Srebrenicu, Tuzlansku kapiju i svuda…Pozdrav svima želim….

  • Izgleda da je ovaj tekst u Blicu bio dosta citan,iako mi komentar nisu objavili jer je odmah juce palo copy paste od AV prilikom otvaranja spomenika podunavskim Svabama”Vučić je poručio da moramo da vodimo odgovornu politiku, a to je poštovanje svih drugih, uvažavanje svih drugih žrtava, ali i naših ali i pre svega sa pogledom u budućnost ” itd.
    Svakako pomak u odnosu na klanje Hrvata zardjalom kasikom,ako si toliko lud da verujes u iskrenost njegovih tvrdnji

  • Svega toga nebi bilo da je tadasnja drzava
    SFR Jugoslavija valjala. Bila je cisto politicka stvar kao i predhodna kraljevina. Drzavno uredjenje korumpirano,prepuno birokrata,neradnika,politicara, Svi dobro znate ko je odgovoran za gradjanski rat.Na kraju krajeva i mi svi smo ga pa cak i javno prizeljkivali. Samo to treba priznati. Ponovo je u modi hajducija i niko ne reaguje. O zlocinu se razmislja pre nego sto se desi.

  • Razlika između tebe i Vucica tek je malo veca od razlike između jugoslovenske realnosti i tvoje predstave o njoj. Slazem se da bi na tim malim razlikama trebalo raditi ali to je zadatak za neka buduca pokoljenja. U svakom slucaju apelovati na aktuelne vlasti u potpunosti je bar u ovom momentu nepotrebno a i uvredljivo bar meni. S druge strane vjerujem da i na tom prostoru postoje advokati sa dovoljno znanja i iskustva da povedu po proces po privatnoj tuzbi i da isceraju na vidjelo toga nesoja tog hladnokrvnog ubicu bilo koje vjere ili rase bio. Pa Sarajevo je grad od 300.000 tamo sve znaju a kamoli ko je i po cijoj naredbi izvrsio ovo gnusno ubistvo.

  • U JNA sam otišao septembra 1989. godine (ŠRO InSL).

    Činjenica da odlazim u Sarajevo izgledala mi je kao „pun pogodak“.

    Obožavao sam ovaj grad, njegov rokenrol, novi primitivizam, „Top listu nadrealista“.

    Njegovu bajkovitost, mešavinu kultura, vera i običaja.

    A onda je došlo ZLO…za sve normalne ljude na prostoru nekadašnje zajedničke nam države.