google.com
Autorski tekst Južna Srbija Kultura Politika

„Pepeljuge“, glavu gore!

Svi se rado setimo bajke iz detinjstva u kojoj „zla maćeha“ uporno forsira svoje „ružne kćeri“, a vrednu i lepu pastorku krije iza korita, sve dok na kraju petao ne zakukuriče, a princ konačno otkrije onu čije stopalo najbolje pasuje u izgubljenoj cipelici.

Tako se desilo u bajci no, ta metafora – skrivanja boljih iza korita, u Srbiji nažalost uveliko traje i u realnom životu. U prenosnom značenju, ta pojava poznatija je pod terminom – negativna selekcija. Neprestano traje sklanjanje najsposobnijih u javnim konkursima i davanje na upravljanje državnim dobrima nestručnim kandidatima. Tendencija rasta je naročito izražena „promenama“ posle 2012. godine. Građani koji bivaju odbačeni na javnim konkursima i dobiju status „pepeljuge“, neretko samo odmahnu glavom i čekaju sledeću priliku. Ne dižu glas, jer zaboga, „sramota je u Srbiji (naročito, južnoj) govoriti o neuspehu“. Još teže je onima koji bi želeli da to podele s drugima. Takvih ima, ali za njihove žalbe i dokazivanje pravde, „petlovi“ (mediji), uglavnom nemaju sluha.

Jedan sam od onih koji su nekoliko puta na svojoj koži osetili „negativnu selekciju“, ili ti metode „zle maćehe“. Navešću upečatljivi primer kada sam se 2013. godine, javio na Konkurs za direktora JU Pozorište ’’Bora Stanković’’u Vranju. Osnovni uslovi u konkursu bili su da kandidat ima visoku školsku spremu, odnosno VII stepen stručne spreme (fakultet dramskih umetnosti bilo kog smera, učiteljski fakultet, filološki ili filozofski fakultet); pet godina radnog iskustva i tri godine rada u kulturi. S obzirom da sam diplomirao na FDU, na grupi za menadžment i produkciju pozorišta, radija i kulture, sa višegodišnjim radnim iskustvom na rukovodećim i drugim poslovima u oblasti kulture i medija, da živim u okrugu u kojem se nalazi Javna ustanova, smatrao sam se dovoljno kompetentnim da se prijavim na raspisani konkurs. Svojim dotadašnjim autorskim projektima – komedijama u vranjskom govoru koje su igrane i u tom pozorištu, već sam, činilo mi se, dovoljno doprineo afirmaciji specifičnog kulturnog miljea ovog kraja. Na stranu to, što sam tada bio i nestranačka ličnost, ma koliko to smešno zvučalo…

Gradska skupština je 13. juna 2013.godine, na funkciju direktora imenovala diplomiranu učiteljicu, dotadašnjeg v.d. direktora – naravno, sveže učlanjenu u SNS (nemam ništa protiv učitelja, samo smatram da im je mesto u prosveti, a ne u kulturi). Međutim, da ironija bude veća, nakon izbora nisam dobio nikakav pisani dokument o tome ko je izabran, i kako je tekla konkursna procedura. Smatrao sam da ustanova, koja je od značaja za Pčinjski okrug pa i Republiku, ne bi smela da dovodi u pitanje transparentnost u izbornom postupku, a još manje da službenim dopisom ne obavesti kandidate o ishodu konkursa. No, desilo se i to. Znači, nema papira – nema ni žalbe iako se zna da takvi prigovori uvek budu odbačeni. Dogodilo se ono za šta se u vranjskom žargonu kaže: „Em te tepam, em ti ne davam da kukaš“! Ni „petlovi“ nisu smeli da zakukuriču. Moji poznanici, novinari, kada sam im nudio priču nisu hteli (neki nisu smeli) da troše vreme svojih poznatih redakcija, govoreći: „Znaš, mediji više vole skandale nego pravdu. Novine žele da objavljuju pobednike, gubitnici im nisu zanimljivi. Da si izabran, imalo bi smisla, ovako…“

Možda jesu bili u pravu jer uglavnom, kada „vuk pojede magarca“, naknadno isterivanje pravde nije previše zanimljivo.

Danas, recimo, postoje dopunski „ventili“ za ukazivanje na nepravdu i nezadovoljstvo u vidu društvenih mreža. Ipak, čini mi se da mnoge „pepeljuge“ još uvek stidljivo ćute o svojim slučajevima. Na njihovu, ali i moju sreću, pojavio se pokret Saše Radulovića, koji je, svedoci smo, skoro postao stranka – koja u ime svih nas govori: “Dosta je bilo“! To je, uveren sam, jedini glasnogovornik koji, umesto „petlova“, sme i može da podigne glas kojim će probuditi uspavanu Srbiju. Stranka, koja će dolaskom na vlast stalno upozoravati da postoje i neki drugi potencijali u mnogim oblastima društvenog i privrednog života; da postoje ljudi koji su svoja zvanja zaslužili i potvrdili, za razliku od onih koji su pozicije dobili privilegijom. Neko, u čiju rešenost i nastojanje da uredi odnose u državi moramo verovati svi i oni koji nemaju partijske knjižice, i oni koji ih trenutno imaju u različitim bojama.

Ne kažem da sam, povremenim statusom „pepeljuge“, oštećen u smislu svog potencijala, kreativnosti, ili nečeg drugog što predstavlja kriterijum uspešnosti. Naveo sam samo svoj primer – netransparentne odbačenosti. I to jedan, od nekoliko, u poslednjih desetak godina. Ipak, ako se partoktarija prećutkuje, čekaonica se lako može pretvoriti u zatvor. Zato, „pepeljuge“, ako vas ima, glavu gore! Ne propuštajte priliku da progovorite o partijskom zapošljavanju i podelite svoje nepravde i iskustva, makar u ličnim komentarima. Što više prozivanja „zlih maćehi“, manje će „partijskih kćeri“ oduzimati vaše prilike.

Branislav Marković,
član “Dosta je bilo”, Vladičin Han

Dosta je bilo

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar