Autorski tekst Zdravstvo

Sve bolesti srpskog zdravstva

Obrazovni, zdravstveni i pravosudni sistem osnovni su stubovi svakog društva, a njihova dostupnost svakom pojedincu jedini je garant da se to društvo može smatrati pravednim i humanim.

Država u kojoj živimo, formalno-pravno svim članovima našeg društva garantuje jednako pravo na školovanje, zdravstvenu zaštitu i jednakost pred zakonom. Međutim, neodgovornim vođenjem društva i države već četvrtinu veka, ne ulazeći u to da li je uzrok bilo odsustvo znanja ili umeća, nezainteresovanost ili su lični interesi onih koji su vodili ovo društvo i državu bili ispred interesa društva i države, živimo u okolnostima u kojima pojedincu nije lako, a ponekad ni u potpunosti dostupno, ono što mu je zakonom zagarantovano.

U svim segmentima društva moguće je navesti brojne slučajeve koji to potvrđuju, ali to nigde ne dolazi do izražaja i nigde nije poražavajuće kao na mestu gde bi to najmanje smelo da bude – u zdravstvu. Obezvređen je i unižen zdravstveni radnik, potpuno zanemaren pacijent, a sistem doveden na rub pristojnosti i opstanka.

Lekara specijalistu u Srbiji na vrhuncu karijere, nakon šest godina studiranja, nekoliko godina usavršavanja kroz specijalizaciju, dvadesetak godina bavljenja najhumanijim i najodgovornijim poslom, država “vrednuje” i “nagrađuje” prosečnom platom od sedamdesetak hiljada dinara. O lekarima opšte prakse i uslovima u kojima lekari u Srbiji rade svoj častan posao nećemo ni govoriti.

Za to vreme (a to traje već dvadeset i pet godina), ista ta država, tačnije, oni koji je vode i konstantno se pravdaju nedostatkom novca, švercerima, dilerima i mutikašama, dozvolili su da se obogate, a potom, prodajući im državna preduzeća načinili su ih biznismenima. Sebi, članovima svojih familija i partijskim “drugovima” kroz izmišljena radna mesta, nameštene poslove i nepotrebno pružene usluge napunili su džepove i to novcem za koji uporno tvrde – DA GA NEMA.

Da bi umirili lekara (da se taj uniženi spasilac ljudskih života ne bi pobunio, jer bi to moglo ozbiljno da uzdrma pozicije bahatih i neodgovornih nosilaca vlasti!) odlučili su da mu nauštrb pacijenta, “gledajući kroz prste”, omoguće dodatne prihode koji će mu nadomestiti ono što mu se permanentno uskraćuje. Lekaru je, dakle, ostavljena mogućnost da angažovanjem u nekoj od privatnih klinika ili ordinacija zaradi dodatni novac koji će njemu i njegovoj porodici omogućiti pristojan život, a dobar deo njih, iako svestan štetnosti takve politike, pristao je na tu vrstu dila.

Jednostavnim uvidom u strukturu zaposlenih u privatnim ordinacijama, posebno na privatnim klinikama, lako se uočava da je zanemarljiv broj lekara, naročito specijalista, zasnovao pun radni odnos sa njima. Uglavnom su zaposleni na nekoj od državnih zdravstvenih ustanova koje se finansiraju iz budžeta (svaki zaposleni stanovnik Srbije izdvaja 10,3 % svoje mesečne zarade!), dok svoje usluge privatnim ordinacijama i klinikama pružaju po potrebi ili pozivu. Nažalost, nisu retki ni slučajevi da se pojedini lekari odazovu pozivu iz private ordinacije ili klinike čak i na štetu radnog vremena koje su dužni da provedu u svojoj matičnoj ustanovi.

Posledice ovakvog postupanja višestruke su i pogubne po sistem i pacijenta kao korisnika a istovremeno i finansijera zdravstvenih usluga. Pre svega, angažovan na više strana, lekar ne može da pruži maksimum na primarnom radnom mestu, a rezultat su liste čekanja gde pacijenti na pregled lekara specijaliste čekaju i po mesec dana, na određene terapije mesecima, na magnetnu rezonancu do godinu dana, a na neke intervencije čak i godinama.

PRVA PRIČA

Žena na pragu pedesetih. Par godina unazad ima tegobe u predelu kičme i utrnulost gornjih i donjih ekstremiteta, uz nemogućnost potpune koordinacije pokreta. Posle brojnih „turneja“ po zdravstvenim ustanovama, najzad dobija uput za magnetnu. Stiže na red sedam meseci kasnije. Magnetna ne pokazuje ništa. Preporuka. Odlazak kod neurohirurga u privatnu ordinaciju. Magnetna privatno, ali ovog puta kompletan kičmeni stub.

Gle čuda! Snimak pokazuje benigni tumor kičmene moždine. Operacija neophodna. “Može u državnoj ustanovi“ – kaže lekar – „ali tek za šest meseci.“ Može li ranije? Ne, termini su popunjeni. „Ali“, nastavlja dobri doktor „može privatno. Tri i po hiljade evra.“ Pacijentkinja prima dvadeset i osam hiljada dinara mesečno.

EPILOG

U državnoj ustanovi ipak nisu svi termini nisu popunjeni. Operisana je tri meseca ranije.

Lekar je počašćen s 500 evra.

Na ovaj način, razvija se paralelni zdravstveni sistem koji parazitira na postojećem, a u simbiozi s njim otvara mogućnost korupcije. Postavlja se pitanje – šta je sa onima koji nisu u mogućnosti da izdvoje novac za efikasno lečenje u privatnoj praksi? Njihov položaj dodatno otežavaju slučajevi (a veoma su česti!) kada se onima koji imaju mogućnost da izdvoje dodatni novac dijagnostifikuje ozbiljniji problem koji je u privatnoj praksi teško rešiv ili previše skup. Takvog pacijenta lekar iz privatne prakse upućuje u državnu ustanovu na nastavak lečenja kod sebe ili svog kolege, ali po ubrzanoj proceduri, zanemarujući one koji čekaju red. Nažalost, ovo je toliko učestalo i ukorenjeno da je već postalo – šablon.

DRUGA PRIČA

Muškarac u ranim tridesetim godinama. Tegobe s urinarnim traktom. Radi, nema vremena za državnu zdravstvenu ustanovu, odlazi u privatnu ordinaciju. Lekar postavlja dijagnozu, no potrebni su dodatni dijagnostički pregledi koji se mogu uraditi samo u državnoj ustanovi. Par dana kasnije, u zakazano vreme, pacijent dolazi u bolnicu. Čekaonica je puna starih i bolesnih ljudi. Sestra prvo proziva njega, dok smrtnici i dalje čekaju. Datum u izveštaju malo se prepravlja, jer bi pacient, ex officio, trebalo da za ovu vrstu pregleda bude primljen u bolnicu dan ranije.

EPILOG

Sve docnije kontrole nastavljaju se u privatnoj ordinaciji, uz propisanu novčanu nadoknadu.

TREĆA PRIČA

Mlada žena, ranih tridesetih godina. Odlazi u renomiranu državnu ustanovu, kod renomirane doktorke, jer joj je preporučena inseminacija. Lekarka zakazuje termin, odredivši da je upravo tada jajna ćelija na vrhuncu zrelosti. Međutim, jajna ćelija „odlučila“ je da bude zrela baš u subotu. Kako će doktorka da radi subotom? Supružnicima se preporučuje da dođu u ponedeljak ili kod druge koleginice, koja je vikendom dežurna. Brzo se pronalazi kompromis.

EPILOG

Doktorka se ipak pojavljuje u subotu, ali u privatnoj klinici.

Ceh: par desetina hiljada dinara.

Dodatnu pretnju po zdravstveni sistem predstavlja odlazak mladih i obrazovanih ljudi iz zemlje, pri čemu su svršeni studenti medicine i mladi lekari najviše zastupljeni. Sprovedete li anketu koja ispituje razloge upisa tog fakulteta, dobićete različite odgovore – od toga da im se dopada poziv ili da su iz lekarske porodice, pa do krajnje pragmatičnih – da lekari danas uz mogućnost “tezgarenja” dobro zarađuju. Skoro da nećete čuti da je neko upisao studije medicine da bi nakon završetka otišao iz zemlje. Uzrok napuštanja Srbije leži u dobro poznatim partokratiji i nepotizmu.

Kada mlad čovek nakon završetka studija medicine krene u potragu za poslom, nailazi na problem – nedostatak radnih mesta. Čekajući da se stvore uslovi za zaposlenje, oni koji su u mogućnosti da sebi priušte priušte rade na usavršavanju, volontirajući u nekoj od zdravstvenih ustanova, međutim, oni koji to ne mogu prave kompromise prihvatajući poslove u kol centrima privatnih klinika ili poslove trgovačkih putnika u farmacutskim kompanijama. Kada se adekvatno radno mesto ukaže, oni koji su se nadali, konkurisali i čekali ostaju uskraćeni za svoju šansu, jer ona odlazi tek svršenim studentima za koje neko “odozgo” urgira ili deci lekara i profesora sa Medicinskog fakulteta. Naposletku, dolazi do razočaranja, a mlad čovek koji je već izgubio dosta vremena čekajući (i kome je posao često preduslov za zasnivanje porodice), primoran je da priliku za sebe traži van svoje zemlje. U tom smislu, država i društvo ne gube samo lekara i obrazovanog mladog čoveka, već i ogroman novac uložen u školovanje stručnjaka koji je potom napustio zemlju.

Rešenje, naravno, postoji. Mora se doneti zakon na nivou države kojim se zabranjuje istovremeni rad u državnoj i privatnoj praksi. Na taj način, dobiće se prostor za otvaranje velikog broja novih radnih mesta, jer će vlasnici privatne prakse ukoliko žele da posluju i budu konkurentni morati da zapošljavaju mlade lekare i ulažu u njihovo usavršavanje ili da će, pak, odlučiti da zaposle iskusnog lekara, čime bi se otvorilo novo radno mesto u ustanovi u kojoj je on do tada radio.

Kada je u pitanju zapošljavanje u državnim zdravstvenim ustanovama, potrebno je definisati jasne kriterijume koji bi obuhvatali: polaganje teorijskog testa (iz oblasti medicine za koju se konkuriše), praktičnog dela (takođe iz oblasti za koju se konkuriše), zatim prosečan uspeh ostvaren tokom studija, kao i određene kriterijume etičkog tipa (dužina čekanja na posao, zasnovanost porodice, etc.). Svaki od elemenata bio bi adekvatno bodovan shodno značaju koji ima za odgovarajuće radno mesto, a njihovim sabiranjem iznedrio bi se kandidat koji bi potom bio primljen u radni odnos.

Ako bi se zdravstveni sistem dodatno rasteretio administrativnih obaveza (koji lekarima i ostalom medicinskom osoblju oduzimaju bar četvrtinu radnog vremena) i ukinula izmišljena radna mesta u zdravstvenim ustanovama (poput PR menadžera), oslobodilo bi se još radnih mesta za zdravstvene radnike.

Navedene izmene, uz odgovorniji pristup u vođenju društva i države u celosti, vremenom bi razbile očekivani otpor pojedinaca i interesnih grupa i stvorile uslove za poboljšanje materijanog položaja lekara i ostalih zdravstvenih radnika, te boljeg funkcionisanja celokupnog zdravstvenog sistema. Krajnji rezultat biće povećanje kvaliteta usluge pružene pacijentu.

Osnovni preduslov za gorenavedeno jeste da se smene sa vlasti oni koji su dokazano nesposobni da vode ovo društvo i državu, a dovedu ljudi koji će biti motivisani, pošteni, odgovorni i pre svega voljni da rade u interesu celog društva. Krajnje je vreme da ovaj nakaradni sistem, građen i nadograđivan već dvadeset i pet godina (a počiva na korupciji, partokratiji i nepotizmu!) počne da se razgrađuje a umesto njega izgradi novi – sistem propisanih kriterijuma i procedura koje će uvek biti ispred lične odluke pojedinca.

Radomir Mrkić
Član pokreta Dosta je bilo

 

Dosta je bilo

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Tekst je dosta dobar. Samo nisam protiv zabrane rada u drzavnoj i privatnoj praksi. Ne mozete zabraniti nekom dodatne prihode. Neko od lekara radi kao vestak, neko na fakultetu i visokoj skoli, institutu, neko je lekar sportske ekipe, neko radi u privatnoj praksi….Kao nastavnik neki sto pise radove drzi, casove…. Besmisleno je zabraniti rad u obe prakse, ili dodatni rad u drugoj drzavnoj ustanovi kao sto je besmisleno zabraniti takav dodatni rad profesoru Univerzieta, istrazivacu naucnom, profesoru srednje skole, novinaru, ekonomisti…. To je i protiv zakona o radu.
    Jos jedna vazna stvar je da treba biti ostar protiv korupcije u zdravstvu. Da lekar za svoje usluge u drzavnoj ustanovi ili da bolje pogleda pacijenta trazi novac. To treba saseci.

    • Poštovanje Nikola,
      Pre svega da se zahvalim na nadovezivanju na tekst.
      Kada je u pitanju angažovanje određenog broja lekara u obrazovnom sistemu i naučnim institutima, svakako da to ne samo da ne treba razgraničavati već naprotiv, niko iz oblasti medicine ne može bolje poznavati tematiku i preneti znanje drugima, kao i to znanje iskoristiti u naučne svrhe, kao onaj ko ima direktan kontakt sa onim što je u osnovi medicine, a to su pacijent i njegova bolest.
      Međutim kada su u pitanju privatna i državna praksa, na žalost bojim se da je to jedino rešenje. Dva su razloga za to:
      – Mi smo nedovoljno uređeno društvo da bi uređenje samo pomenute oblasti moglo dati konkretne rezultate. Da bi rezultati bili vidljivi, to bi sem izvesnih zakonskih izmena (kojima bi se ta oblast dodatno uredila) moralo biti praćeno istovremenim sređivanjem pravosudnog sistema, jer dobar zakon ne znači ništa ukoliko se on ne primenjuje ili ima visok stepen oscilacija u tumačenju a samim time i sankcionisanju usled kršenja istog, jer upravo u tome leži suština korupcije.
      – Svest našeg čoveka sa druge strane je na žalost još uvek nedovoljno razvijena (kako sprečiti da pacijent “časti” doktora i dokazati da je to korupcija) a i egzistencija nečije porodice će verovatno uvek biti ispred stopostotne etičnosti i humanosti (ukoliko ne postoji izvesnost sankcionisanja).
      Stoga sam mišljenja Nikola, da dok se te tri stvari ne dovedu u red (pravosuđe, mogućnost pristojnog života od posla kojim se bavite bez dodatnog “tezgarenja” i promena svesti našeg čoveka) ne možemo se osloniti ni na šta sem na jasne i konkretne zabrane, pogotovo imajući na umu u kakvom stanju nam je zdravstvo i da zbilja svako prolongiranje ovakvog stanja preti da ga potpuno uruši. A suština zabrana nije da se bilo kome uskrati pravo na dodatne prihode, već naprotiv da se krene u sređivanje sistema koji bi postepeno omogućio da jednom lekaru nije potreban dodatni posao (prihod) da bi pristojno živeo.
      U svakom slučaju Nikola još jednom hvala na javljanju. Mi kao pokret otvoreni smo za sve ideje koje mogu pomoći otpočinjanju sređivanja stanja u kome se ovo društvo nalazi. Stoga Vas pozivamo da nam se pridružite (ne mora to biti kroz stranački angažman) i iznesete svoja viđenja i ideje, kako bismo došli do što boljih rešenja, ne samo za zdravstvo već i za ostale segmente društva.

      S poštovanjem
      Radomir Mrkić

  • Koji je stepen korupcije u privatnim klinikama? Eto, resenje za korupciju – vice na vas…

    Bilo kakve zabrane nece funkcionisati vec treba urediti sistem. Kako? Odvajanjem i potpunim redefinisanjem pojma zdravstveno osiguranje. Imati osnovno drzavno i dopunske privatne i to tako da se osiguranje ozbiljno bavi svojim poslom a ne samo da premesta papire. Pa ce recimo onaj koji pusi, koji je gojazan, placati vecu premiju od onoga koji vodi zdrav zivot. Novac ce pratiti pacijenta i bice sasvim sve jedno gde se covek pregleda. Ko zeli moze da doplati za bolju uslugu (iz dzepa ili dopunskog osiguranja), ali verujem da ce mnogi mladi doktori krenuti u privatan posao racunajuci na cenu usluge propisanu od strane osiguranja. Drzavne bolnice i klinike reorganizovati tako da dobiju profesionalni menadzment. Zaboraviti uravnilovke i platne razrede. Bolnica pregleda i leci ljude i za to dobija novac. Tim novcem placate lekare, osoblje, sve sta treba. Menadzeri su tu da upravljaju i da brinu o profitu. Onda se vise nece zmureti kada neko bezi sa posla u dva da radi privatno ili da se cuti ako neko primi nekog preko reda uz kovertu ili da nema veze sto su ‘neki’ pokvarili ultrazvuk da bi popodne lecili svojim. Bice cenovnik, pacijent placa ustanovi i ima pravo da ocekuje uslugu. Mozete definisati vise klasa usluga za razlicite cene. Puna sloboda, a kontrola se vodi i od menadzera i od kolega. Nikom onda nece biti sve jedno kakav ugled njegova bolnica ima u gradu. Konacno, procesljati farmaciju jer gotovo pola zdravstvenog budzeta odlazi na lekove. Nema vise lek za kongres dilova, vec racionalizacija i kontrola. Sistem kontrola i provera na svakom koraku u trouglu pacijent-doktori-osiguranje. Osiguranje ce angazovati brojne doktore radi kontrole troskova i drzati uzde cenama….

    Da dodam i ja pricu cetvrtu – moju licnu. Primetih neku izraslinu na butini, velicine zrna graska. Nazovem specijalistu dermatologa, jednog od dvojice najboljih u Novom Sadu, primi me u 11, objasni sta je i kaze mi da odem do hirurga da mi to skine. Nazovem hirurga, specijalistu plasticne hirurgije, primi me u 13, odmah uradimo intervencijicu i u 14 sati sam kuci. Sve privatno, obe usluge zajedno 5000 dinara. Ima li u tom zapadnom svetu primer da sam kada mi je palo na pamet posetio dvojicu specijalista u tri sata, imao malenu hirursku intervenciju i to sve za ~40ak eura? Super brzo, super jeftino i super efikasno…

    • Poštovanje Andrej,
      Pre svega da Vam se zahvalim na nadovezivanju na tekst.
      Kroz tekst kao što mu sam naslov kaže, “provučene” su četiri ključne boljke našeg zdravstvenog sistema:
      – jedan paralelni i parazitski zdravstveni sistem koji egzistira simbiozom državna-privatna praksa
      – nepotizam i partokratija koji su u zdravstvu prisutni
      – opterećenje zdravstvenih radnika administrativnim poslovima
      – izmišljenja radna mesta
      Ovo su boljke koje su prisutne, vidljive, i na koje je NUŽNO ODMAH delovati kako bi se sprečilo da dodatno ugroze zdravstveni sistem.
      A svakako da je sistem zdravstvenog osiguranja jedan segment čije je dobro funkcionisanje neophodno da bi i sam zdravstveni sistem funkcionisao.
      Stoga delim mišljenje sa Vama da je nužno povesti i jednu ozbiljnu javnu raspravu, u kojoj bi učešće uzeli eminentni stručnjaci, koji bi shodno iskustvima koja postoje u zemljama sa različitim sistemima zdravstvenog osiguranja ali i nekim našim osobenostima, formulisali i predložili (kroz strategiju razvoja zdravstva u celosti) model zdravstvenog osiguranja koji bi bio najadekvatniji (funkcionalan i human).
      Još jednom hvala Vam na javljanju, i pozivamo Vas da sa svojim idejama i viđenjima rešenja, doprinesete da skupa dođemo do što boljih, koja će biti u interesu svih građana.
      Ispratite plan naših aktivnosti na našem sajtu i facebbok stranici i pridružite nam se (ne mora to biti kroz stranački angažman, dovoljne su ideje i želja da nešto menjamo).

      S poštovanjem
      Radomir Mrkić

    • Ima li u tom zapadnom svetu primer…?

      Naravno da ima. To bi vam uradili besplatno. Možda ne tako brzo, osim ako nije akutno, ali svakako za nula dinara. Gde? U Danskoj, recimo. Tražili ste primer, eto ga. Zdravstvena zaštita je besplatna, jer se finansira iz poreza.
      Što se paralelne prakse tiče, ono da lekar radi 8 sati u državnoj a posle u privatnoj praksi, razmislite sami. Ko je u stanju da radi 12+ sati dnevno? Jedan od poslova mora da trpi. Da se kladimo da bi to bio državni? Pogotovo u “uređenoj” Srbiji, gde je moral diskutabilan.

      A ta vaša ideja o plaćanju medicinske usluge me užasava, “cenovnik usluga”. Potpuno odbija od Srbije. Valjda vam je uzor Amerika, pored žive i zdrave Evrope. Onog njenog najboljeg dela na koji treba da se ugledate, koji je za Ameriku Amerika.

      Zdravstvena zaštita MORA biti univerzalna i besplatna. Država plaća uslugu, privatnom i državnom lekaru. Lekar u državnom sektoru ne bi smeo da radi privatno (ISTI posao), zbog sukoba interesa. Ako privatnik pokuša “da zavrne” državu, gubi pravo na lekarsku praksu, plus biva drakonski kažnjen. Time eliminišete šibicare među lekarima. Da se kladimo da nijednom neće pasti na pamet da krade? Ne treba vam ni menadžer ni menadžment. Svaka politička opcija koja podržava suprotno, biće mi protivnička. Kada budete menjali sistem, jer ovo se ne da zakrpiti, nadograditi, moraće iz temelja, dragi DJB, uradite onako kako je to Saša uvek govorio: topla voda je izmišljena, primenite praksu najboljih.

    • Poštovanje Betelgeuse,

      Danski sistem zdravstvenog osiguranja svakako jeste za primer. Kubanski bi takođe mogao biti. Mada ni naš nije loš ali se ne primenjuje u praksi onako kako bi to trebalo, a uzroke tome znamo – neodgovorni, nezainteresovani, nesposobni i sebični političari (ljudi) koji vode ovaj narod.

      Na istim smo “talasnim dužinama”.

      Pozdravljam Vas i sve najbolje
      Radomir Mrkić

    • Betelguese, kažete možda ne tako brzo ako nije akutno… pa tamo biste čekali i mesec-dva dana da vam tako nešto urade, naravno besplatno, ali šta mi vredi besplatno ako ja to hoću odmah? Sačuvaj bože da ja branim zdravstveni sistem ovde, koji je očajan u svakom pogledu, ali me užasava to čekanje u tim sofisticiranim društvima. Zato možda i Amerika ima nekih prednosti kad je zdravstveni sistem u pitanju. Uravnilovka je uvek uvredljliva, Ja sam uvek za to da se nađe način za one nestrpljive i voljne da daju više novca da imaju bržu uslugu.

    • Vidite, ja se ne slazem da zdravstvena zastita mora biti besplatna. Prvo, nije besplatna vec veoma skupa a tu pretpostavljam da mislite da je besplatna jer se placa iz poreza. Znaci, nesto sto kosta mnogo ne zelite da platite licno i da kontrolisete sta dobijate za svoj novac, vec na ceo sistem dodamo jos 3000 ljudi da posreduju pri placanju – to je kao jeftinije??? I onda gubite pravo da bilo sta trazite jer je neko drugi nesto platio za vas, a poklonu se, je li, u zube ne gleda. Da li sam ja onda motivisan da uplacujem u takav budzet, ili sam motivisan da se o njega maksimalno cesem, a u njega minimalno dajem?
      Drzava na teret budzeta mora da obezbedi osnovnu zdravstvenu uslugu, minimum minimuma ispod koga zivot coveku nece biti ugrozen, a za decu potpunu uslugu. To pristajem da zovem civilizacijskim dostignucem. A to svima isto, a na teret svima vodi do ovoga sto imamo danas – cekanje, korupcija, nezadovoljstvo. Uvek je neko spreman da plati da dobije bolje od proseka, a kada nemate uspostavljen sistem za tako nesto onda se to radi kovertama ispod stola – kako je kod nas i danas…. Dalje, imate veliki moralni rizik kada svi gradjani misle i ponasaju se kao da im je briga o zdravlju besplatna i odmah dostupna. Jedu nezdravo, piju preko mere, puse, a kada ih odvali srcka i odu na intervenciju koja kosta ~40 hiljada eura boli ih uvo. Ne ide iz njihovog dzepa. Vreme je da odrasli ljudi pocnu da vode brigu o svom zdravlju…
      Socijalizacija nigde i nikada nije vodila boljitku. Onda imamo sistem u kome nisu zadovoljni ni pacijenti, ni zaposleni, a kosta previse…