Autorski tekst Obrazovanje

Učenici brže uče od nastavnika, a novi zakon i dalje insistira na “bubanju”

Zakon o osnovama sistema obrazovanja je sistemski zakon koji uređuje osnove predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja. Godine 2009. donet je prvi ovakav zakon koji je trebalo da dovede do značajnih reformi ova tri nivoa obrazovanja.

Ono što leži u korenu zastarelog, nekonkurentnog i lošeg obrazovnog sistema koji nas prati decenijama, ni tada, a ni novim Predlogom zakona ne gađa u srž problema koji izjeda naše društvo. Za sociološki, kulturni, duhovni i ekonomski razvoj jedne zemlje kvalitet obrazovanja je od suštinskog značaja, a izveštaji s međunarodnih testiranja pokazuju da su naši učenici funkcionalno nepismeni, što zapravo znači da kroz obrazovni sistem ne stiču adekvatna znanja i veštine koja kasnije umeju da primene na svakodnevne životne situacije.

Za sticanje znanja dece i učenika najodgovorniji je nastavnik. Koren problema leži u lošem kvalitetu inicijalnog obrazovanja vaspitača, nastavnika razredne i predmetne nastave iz oblasti psiholoških, pedagoških i metodičkih disciplina. Član 140. Predloga zakona o osnovama sistema obrazovanja kaže: Nastavnik, vaspitač i stručni saradnik jeste lice koje je steklo odgovarajuće visoko obrazovanje na studijama drugog stepena…”

To zapravo znači da ova lica moraju imati završene osnovne i master akademske studije koje kumulativno nose 300 ESPB bodova. S druge strane, u članu 142. navodi se: „Obavezno obrazovanje lica iz člana 140. ovog zakona je obrazovanje iz psiholoških, pedagoških i metodičkih disciplina stečeno na visokoškolskoj ustanovi u toku studija ili nakon diplomiranja, od najmanje 30 bodova, od kojih najamnje po šest bodova iz psiholoških, pedagoških i metodičkih disciplina i šest bodova prakse u ustanovi, u skladu sa evropskim sistemom prenosa bodova.“

Trideset bodova iz pomenutih naučnih disciplina plus šest bodova prakse ukupno je 36 ESPB bodova. Svakome je jasno da to ne samo da nije dovoljno, već dovodi u uzbiljan problem nastavnike koji gotovo da nemaju nikakvu praktičnu nastavu pre nego što se zaposle, što se posebno primećuje u predmetnoj nastavi, kada nastavnici odlično vladaju određenim naukama, ali nemaju veštine kojima bi ta znanja preneli na učenike. O fenomenu iz koje godine datiraju udžbenici iz kojih studenti treba da steknu metodička znanja na učiteljakom fakultetu zaslužen je i određen prostor u posebnom tekstu.

Učestvovala sam na brojnim konferencijama na kojima se o ovome govorilo i gde su prezentovani izveštaji istraživanja na ovu temu, ali ostaje nejasno zbog čega se niko time ne bavi na temeljnan način. Stalno slušamo kako je reforme potrebno sprovoditi postepeno. Vreme nas pretiče. Nove generacije dece i učenika savladavaju korišćenje informaciono-komunikacionih tehnologija brzinom kojom brojni nastavnivnici ne uspevaju da ih isprate, deca se podsmevaju nastavnicima i ne vide u njima autoritet.

I naravno da problem rušenja autoriteta ne leži u tome što ne možete učenika da izbacite sa časa ili da ga pošaljete u ćošak. Time se jedino postiže narušavanje njegove potrebe da iskaže svoju individualnost i blokira mu potrebu da bude drugačiji. Problem je u nesnalaženju da se deci približi znanje onako koko savremeno doba zahteva. Umesto da se deca podstiču na razvijanje talenta koje poseduju, ona se guše da savladaju predviđeni plan i program koji nije pretrpeo izmenu u skladu sa načinom na koji deca danas usvajaju znanja.

Pored ovog problema, za čije rešenje nije odmaknuto ni korak napred da se otkloni, osnovne zamerke koje sam uočila u Predlogu zakona su sledeće:

U članu 4. piše: „Roditelj, odnosno drugi zakonski zastupnik deteta i učenika može da se opredeli za sticanje osnovnog obrazovanja i vaspitanja, kod kuće, uz obezbeđivanje troškova obrazovanja i vaspitanja.“ Sporno u vezi s ovim je što se dalje ni na jednom mestu ne razrađuje ova odredba, a ne navodi se ni da će biti doneti propis koji bliže uređuju obrazovanje kod kuće. Ako se ne uvaži činjenica da deca najbolje napreduju u vršnjačkom okruženju, ovo može biti izuzetno opasno u slobodnom tumačenju.

Pokušaj da se na perfidan način smanji finansijsko učešće jedinice lokalne samouprave u plaćanju ekonomske cene za vrtiće prepoznaje se u članu 189. Predlog zakona u kom se navodi da jedinica lokalne samouprave može izdvajati do 80% sredstava, dok u važećem stoji da izvdaja 80% sredstava. Dakle, prema važećem zakonu JLS je u obavezi da izvdoji 80%, a novim predlogom moguće je da u budžetu JLS to bude i manje, jer do 80% znači da može da bude i 20%. Ovo bi se naravno odrazilo na budžete roditelja koji bi morali sami da plate preostalu cenu.

U delu Predloga zakona koji se odnosi na interresorne komisije predlaže se da u sastavu Komisije umesto tri stalna člana i to po jedan iz oblasti obrazovanja, socijalne zaštite i zdravlja, sada budu četiri stalna člana od kojih je jedan obavezno defektolog.

Nadležnost interresorne komisije je da se bavi planiranjem podrške deci i učenicima koji nužno nisu učenici s invaliditetom i smetnjama u razvoju, već to mogu biti i deca iz soci-ekonomski nestimulativnih sredina, deca drugačije nacionalnosti od srpske i bilo koje drugo dete kom je potrebna dodatna podrška.

Stoga je nejasno zbog čega bi defektolog bio stalni član i da li je on angažovan kao samostalno lice a ne u ime ustanove, što je nedopustivo. Defektolog i prema važećim pocedurama o radu IRK može biti stalni član ako dolazi iz nekog od pomenuta tri resora, ali davati ekskluzivno pravo jednoj struci podleže mogućnostima zloupotrebe, jer inkluzija i jedna struka nikako ne idu zajedno.

Potpuno je neshvatljivo i to da je novi Predlog zakona potpuno razvlastio organ uprvljanja škole i sve ključne nadležnosti prebacio ministru, pa je tako i izbor direktora poveren jednom čoveku. Ovde naravno postoji ogroman prostor za manipulaciju i dirigovano, centralizovano upravljanje školama prema partijskoj liniji. Što je odličan model za ucenu i prisilno osvajanje glasova.

Pored organa upravljanja ustanovom za obrazovanje dece i učenika, razvlašćena je i Narodna skupština Republike Srbije time što se nadležnost izbora članova Nacionalnog prosvetnog saveta prebacila sa Skupštine na Vladu, što takođe za posledicu može imati ucene i razna koruptivna delovanja.

Ostale kozmetičke promene koje bi u drugačijem kontekstu, kada bi se rešili najveći problemi, možda i mogle da budu ocenjene kao dobre neću komentarisati jer ih vidim kao skup lepih želja i mogućnosti zemlje u kojoj će, ako uskoro ne dođe do promene vlasti, ostati kao svedočanstvo da je neko veoma dobro znao šta treba, ali je isto tako znao zašto ne treba. Ne treba, jer je ljudima koji nemaju obrazovanje, koji su gladni i imaju samo nekoliko želja moguće manipulisati neprekidno.

 

Ljupka Mihajlovska

Narodna poslanica Dosta je bilo

O autoru

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Postavio bih pitanja gospođi Mihajlovskoj, ako je dozvoljeno.
    Da li ste ikada radili kao učiteljica ili kao nastavnica u školi?
    Da li je to iskustvo višegodišnje?
    Da li ste tokom tog niza godina uspeli da primenite metode koje bi postale primer ili makar sadržale osnovne načine za uspešno obrazovanje i vaspitanje đaka koji odrastaju u ovoj zemlji koja je konstantno u krizi u poslednjih 27 godina?
    Ako jeste, možete li ponuditi rešenja umesto što ste konstatovali da: “Za sticanje znanja dece i učenika najodgovorniji je nastavnik. Koren problema leži u lošem kvalitetu inicijalnog obrazovanja vaspitača, nastavnika razredne i predmetne nastave iz oblasti psiholoških, pedagoških i metodičkih disciplina”?
    Ako jeste sve to i ponudite rešenja, možemo Vam verovati.
    Srdačan pozdrav

    • Poštovani, gostovala sam u osnovnim i srednjim školama na časovima građanskog vaspitanja gde smo s decom radili interaktivnu nastavu i radionice i svima smo držali pažnju i uspeli da uključimo SVAKO dete u rad. To je za mene bilo nešto najteže što sam radila. Veoma je naporno i zahteva ogromnu pripremu i koncentraciju. Pored toga, kontinuirano radim neformalne oblike obrazovanja s mladima. Rešenje za kvalitetno obrazovanje je dobro inicijalno obrazovanje i kontinuirano usavršavanje nastavnika. Ne može vrhunac interakcije da bude power point prezentacija sa gomilom teksta. Po mnogim školama pametne table stoje zaključane jer niko ne zna da ih koristi. Deca gledaju jedni drugima u potiljak. Itd.itd.

    • ”Poštovani, gostovala sam u osnovnim i srednjim školama na časovima građanskog vaspitanja gde smo s decom radili interaktivnu nastavu i radionice i svima smo držali pažnju i uspeli da uključimo SVAKO dete u rad. To je za mene bilo nešto najteže što sam radila. Veoma je naporno i zahteva ogromnu pripremu i koncentraciju.” ‘
      Poštovana, pitam se šta bi tek bilo da ste gostovali na nekom ozbiljnom času, recimo matematike ili fizike?
      Svako ko ima bilo kakve veze sa našim ”obrazovanjem” zna čemu služe časovi građanskog.
      ”Poštovani, veoma mi je teško da poverujem u vašu tvrdnju da „Mnogi učenici, i pored odličnih ocena iz informatike, ne znaju ni osnovne stvari na računaru da urade, kao što je sređivanje teksta u Vordu ili registrovanje na sajt, promena lozinke na sajtu, promena pisma na računaru.“ ”
      Znam da je teško, ali je istina. naime 90% učenika u našim školama ima odlične ocene, a znanje….
      Razmislite šta je razlog.
      pozdrav

    • Stojane, predmete ne treba deliti na ozbiljne i neozbiljne. Svaki ima neku svoju svrhu. Takođe, ovde se ne priča o konkretnim predmetima nego samom pedagoškom pristupu nastavi. Vrlo je jednostavno: nastavnici moraju da prate tehnološke inovacije i da budu u koraku sa vremenom, pogotovo sa onim stvarima koje su predmet interesovanja učenika. Jer, u protivnom, neće uspeti da ih zainteresuju. Da ne pričam o tome što kad deca vide da su nastavnici “van vremena”, više u njima ne vide uzore i automatski se isključuju iz aktivnog učestvovanja. Da bi se to zaključilo, ne moraš da budeš prisutan na časovima (ni ozbiljnim ni neozbiljnim), svi smo mi išli u šloku i zamo kako stvari funkcionišu. Isto što je i tada važilo, važi i sad, samo je sad gora situacija jer su tehnološke promene veće pa samim tim se očekuje i od nastavnika da se prilagode. Naravno, sve ovo ne znači da nema ok nastavnika koji kontinuirano rade na sebi i odlično prenose znanje, samo to mora sa izuzetka da se prebaci na opšte pravilo. Takođe, daleko od toga da se ovim baca krivica na nastavnike, oni su ponajmanje krivi, kriv je ovaj nakaradni “napredni” sistem koji ne vrednuje kvalitetan rad. Prvo od toga koliko ste plaćeni ako radite kvalitetno i pošteno, pa do toga gde vam je motivacija da tako radite kad vidite da sistem favorizuje one koji hvataju krivine i snalaze se u kojekakvim kombinacijama i prečicama.

  • “Nove generacije dece i učenika savladavaju korišćenje informaciono-komunikacionih tehnologija brzinom kojom brojni nastavnivnici ne uspevaju da ih isprate, deca se podsmevaju nastavnicima i ne vide u njima autoritet.”
    Na osnovu čega je poslanica došla do tog zaključka. Da li na osnovu rezultata nekog istraživanja? Meni iskustvo u neposrednom radu sa učenicima u gimnaziji pokazuje da nije tako. Mnogi učenici, i pored odličnih ocena iz informatike, ne znaju ni osnovne stvari na računaru da urade, kao što je sređivanje teksta u Vordu ili registrovanje na sajt, promena lozinke na sajtu, promena pisma na računaru. Zbog toga, odsustva pristupa računaru ili internetu, ili nečega četvrtog, značajan broj njih nerado prihvata da zadatke radi elektronski. Autoritet nastavnika ne zavisi od osposobljenosti za upotrebu informaciono-komunikacionih tehnologija u nastavi. Te tehnologije su samo sredstvo i ne čine suštinu nastavnog procesa.

    • Poštovani, veoma mi je teško da poverujem u vašu tvrdnju da “Mnogi učenici, i pored odličnih ocena iz informatike, ne znaju ni osnovne stvari na računaru da urade, kao što je sređivanje teksta u Vordu ili registrovanje na sajt, promena lozinke na sajtu, promena pisma na računaru.” posebno što sam sigurna da većina njih koristi neku od društvenih mreža, pa je gotovo nemoguće da to ne znaju, ali čak i da je tako, problem je u tome što je to trebalo neko da ih nauči još u osnovnoj školi. IT kompetencije su samo deo kompetencija koje nastavnik treba da ima.

  • Na kvalitetu nastavnika mora konstantno da se radi, pogotovo u oblastima koje su podložne brzim promenama kao što su IT i sve oko tehnologije. Ministarstvo mora da obezbedi kontinuirano usavršavanje nastavnika a ne da njihova praksa bude “što sam naučio naučio sam”. I tako profesori ne prate promene i jasno se može zaključiti da vremenom sve više “ispadaju iz šina”. Što je stariji profesor, to vidiš koliko ga je vreme pregazilo. Zato mora da bude kontinuirana edukacija. Takođe, mora da se smanji klasično nagomilavanje gradiva i da se deca uče kako da uče. Prošla su vremena da se nešto uči u školi pa da se onda primenjuje celog života. U današnjem brzom tempu promena, gradivo koje učimo u školi već posle školovanja postaje zastarelo. Zato se fokus mora pomeriti na konstantno učenje. Da se učenici uče kako da uče i da im se objasni da jedino tako mogu kvalitetno da budu u materiji. Preduslov za to je i da profesori prihvate takav način funkcionisanja.

  • Uz dužno poštovanje autorki na senzibilitetu za pitanja i probleme našeg obrazovanja i vaspitanja, ukoliko se izvrši analiza bilo kog plana ili programa obrazovanja vaspitača na strukovnim ili akademskim studijama, kao i obrazovanja nastavnika razredne nastave na Učiteljskim fakultetima (veoma je jednostavno ući na sajtove ovih institucija i proveriti programe), lako se može uočiti da broj ESP bodova koji se dodeljuje metodičkoj, psihološkoj i pedagoškoj grupi predmeta nije ni blizu navedenom broju poena (36?). Primera radi, na osnovnim strukovnim studijama za vaspitače, samo jedna od metodika nosi najmanje 3 ESPB (a ima ih orijentaciono 12 iz različitih razvojnih oblasti zato što svaka metodika ima najmanje dva jednosemestralna kursa 1 i 2). Predmeti iz psihološke i pedagoške grupe predmeta takođe nose značajan broj poena, kao i stručna praksa, tako da je realno opterećenje studenata izraženo kroz ESPB daleko veće. Uostalom, većina predmeta u školovanju vaspitača i učitelja i mora da bude iz pedagoške grupe predmeta, a koliko psiholoških predmeta i stručne prakse studenti imaju kroz svoje školovanje najbolje je da pitate njih 🙂 Problemi u obrazovanju vaspitača i učitelja, svakako, postoje, ali ovako olako i proizvoljno prozivanje “najvećeg krivca” za loše stanje u sistemu obrazovanja i vaspitanja samo može stvoriti dodatne probleme. Uzgred, moje skromno mišljenje (iz uloge roditelja) je da su vaspitači i učitelji najbolja “karika” sistema i ne vidim razlog zašto ih treba na ovaj način omalovažavati. Naročito ne zbog zakonskih rešenja, uz molbu da se još jednom precizno proveri za koji obrazovni profil i nivo studija se navedeni podaci odnose.

  • Sve navedeno mi deluje nestvarno kada se stavi u kontekst. Sta mi sve ocekujemo od ucitelja ili nastavnika koji je placen ~36000 iz dva puta? Ti ljudi vecinu svog vremena i intelektualnog napora trose da smisle kako da prezive. Na tek devetom mestu im je ‘kontinuiran’ rad na sebi i usavrsavanje. Ja sam im prezahvalan i na ovome sto deca dobijaju…
    Pominjete IT u kontekstu drustvenih mreza ili snalazenja na webu? To, odmah da vam kazem, nije IT. Informatika je sasvim nesto drugo i ista se populizmom ne izucava. Sta cete mi reci ako vam kazem da je jedno dete koje je tek krenulo u peti razred osnovne skole i koje je sada dobilo ovaj ‘novi’ predmet dobilo neki dan 4 iz ‘brzog kucanja’??? Valjda je neko video tastaturu na racunaru pa pomislio da prvo deca moraju da savladaju daktilografiju da bi sutra bili ‘programeri’??? Strasno…
    Iz mog iskustva predavanja na fakultetu mogu da kazem da studenti imaju ogromne rupe u obrazovanju, da ne znaju da uce, da ne znaju zasto uce, da su im pogledi vrlo skuceni, opste obrazovanje skromno, da tu nema ni akademske sirine, a ni akademskog pristupa prema necem novom ni u tragovima. Govorim o studentima zavrsne godine. Bolonjski sistem je upropastio mnogo toga sto je valjalo, a to vise niko ni ne pominje…
    Prosveta se dugo odrzavala inercijom. Posle 27 godina krize konacno je dosla na svoj realan nivo – kako nam je sve u zemlji takva je i prosveta. To ni jedan zakon nece moci da promeni…
    Nisam optimista, a vama zelim srecu u borbi koju vodite…

  • Postovana Ljupka,
    Da li mozete da mi objasnite zasto je udzbenik pomocno sredstvo nastave? Danas sam gledao skupstinu i ministar je to spomenuo nekoliko puta.
    Ono sto mene brine/zanima je koje je primarno stedstvo nastave? Odakle profesori ocekuju da deca uce? Nadam se da me razumete da ako adekvatna literatura ne postoji rad nastavinka to ne moze da nadomesti.