Ауторски текст Београд Култура

Опера и балет између чиновника и виртуоза

Опште је мишљење да је квалитет оперских и балетских представа Народног позориста у Београду низак. То би, међутим, могло да се промени. Велика сала има око 600 места. Карте су јефтине, 600-800 динара, што дефинитивно није довољно да исплати трошкове за око 850 стално запослених који су ту ангажовани на различитим радним местима. Како ствари сада стоје, свака представа, иако је сала увек пуна, прави губитак.

Запослио сам се у оркестру Опере Народног позоришта 1991. године. Једина промена која се догодила од тада до данас, у прелазу из самоуправног социјализма у демократију, јесте да више нема зборова радних људи. Све остало је исто. Све културне установе које су финансирају из буџета требало би да надзиру инспекција и уметничка критика, које би оцењивале представе и водиле рачуна на шта је потрошен новац грађана. Да би се сачувала објективност, критичар мора да буде независтан, што је тешко у релативно малој средини у којој се сви међусобно познају и подложни су утицају. Ако другачије не може, за ту одговорну дужност могао би да се ангажује неки ауторитет из друге средине.

У Народном позоришту то изгледа овако: постоје дирекције Драме, Опере, Балета и Технике, и над њима је управник који све надзире, одобрава пројекте и потписује. Директори праве репертоар за сезону, ангажују диригенте, солисте и воде пројекат до краја. До сада, у пракси, најчешћи кривци за лош квалитет представе су били диригенти и певачи који “носе” представу. У кући је стално запослено неколико диригената који, углавном, по службеној дужности раде представе. Исто је тако и са певачима. Врло чест случај је да ако се деси да певачу “пукне” глас или се нађе у немилости, што вази и за диригенте, једноставно га не ангажују, али пошто је стално запослен, уредно прима плату.

Да би представа успела, потребан је врхунски диригент и певачи, и на томе не треба штедети, и зато предлажем следеће системске промене.

Прво би требало отпустити постојеће певаче и диригенте и будуће пројекте радити на уговор са бираним диригентима и певачима, како би се добило на квалитету. Иако би радили за веће хонораре, позориште би уштедело новац.

Са члановима оркестра, хора и балета би требало направити уговоре на одређено време и, по потреби их продужавати. На тај начин би се решио проблем људи који више нису способни да одговоре захтевима професије, а не могу да буду отпуштени јер уредно долазе на посао.

Можда овај предлог звучи нехумано, али посао у оркестру је високо захтеван физички и уметнички и битно се разликује од неких рутинских послова. Оркестар је по захтевима сличнији некој спортској екипи која сваке године убаци или промени неколико играча, да би могла боље да игра, за разлику од канцеларије која ради рачуноводство или слично.

Места концертмајстора и вођа група би требала да буду у вд стању, а конкурс би требало стално да буде отворен. То је, са разлогом, пракса у многим светским оркестрима.

Овим системским променама би се драстично побољшао квалитет представа и концерата и не би више били “луксуз који кошта друштво” већ би могли да буду “производ” који зарађује. Оперске представе у којима учествују велика имена певача и диригената се продају неколико месеци унапред, иду на гостовања. Улагање у квалитет било би врло исплативо.

Плате и хонорари у култури су мизерни, али сам сигуран да и када би се повећали неколико пута, квалитет би остао исти ако се не ит у не спроведу реформе. Примања оркестарских музичара сада се крећу од 35.000 до 55.000 динара. У оперском оркестру има 55, у Филхармонији 102 запослених. Ако плате људи који репрезентују музичку културу Србије упоредимо са платама директора или руководилаца јавних предузећа (која иначе стварају губитке), видимо да пара има али да нема политичке воље за другачијим начином расподеле.

Повећање плата и уговори по пројекту који подижу конкуренцију и квалитет су две системске промене које радикално могу да промене лоше стање у нашим уметничким установама, у овом случају приказане на примеру Опере. Ко је решио да се бави уметношћу мора да се помири са чињеницом да не може да рачуна на сигурно радно место.

Такође, потребно је да музичке школе и Факултет музичких уметности пређу из надлежности Министарства просвете у Министарство културе. За професионално бављење уметношћу неопхоно је имати дар или таленат. Уврежено мишљење да “99% рада и 1% талента” дају резултет није тачно. Сразмера је управо обрнута. На жалост, да би се установило колико је које дете талентовано потребне су године.

Многи заврше и Факултет музичких уметности и открију да, ипак, нису за тај посао. За такве случајеве, који уопште нису ретки, крив је образовни систем у коме професори, да би сачували норму потребних часова, дрзе у класи и ученике који нису за то и покушавају да докажу да се и од “лошег материјала” радом нешто може направити. То је лоша услуга људима који су уложили велики рад, труд и године живота да би се бавили нечим у чему не могу имати успеха.

Да би се решио тај проблем, требало би отворити много виже нижих школа, а смањити број средњих, тако да би строжа ранија селекција ученика издвојила квалитет који би наставио да се образује. Остали, који не покажу висок ниво талента, не би настављали студије и не би губили време на нешто у чему не могу да успеју. Били би будућа одлична публика, јер и за то је потребно образовање.

 

Марио Белоти
ДЈБ Савски венац

Доста је било

Коментари

Кликни овде да поставиш коментар

  • Mnogo primedbi u vezi ovg članka.

    Najpre u kom svetu živi autor ovog članka? “Karte su jeftine, 600-800 dinara……. Kvalitet je nizak, ali je sala uvek puna”…..

    Setite se koliko poznatih glumaca je ostvarilo uspešnu karijeru nakon više pokušaja da upišu glumu. Čini se da je i u ovoj branši dominantno političko zapošljavanje…

    Zašto deca ne bi imala popust na karte od 50%, a članice baletskih škola besplatne karte?……………

    • Zovite to kako želite, partijsko zapošljavanje ili klanovi, ono što je sigurno, postojeći sistem je poguban i za umetnost i za umetnike.
      I na umetničkim fakultetuma i ‘ustanovama kulture’, vladaju mediokriteti, često i potpuno netalentovani, a ako su talentovani uspešni, uspešni su zbog moralnih mana koje ih čine pogubnim za sredine u kojima rade ili upravljaju.
      Dokle god su svima zaštićene pozicije, bez stalne kritike i ljudi i rezultata, nema šanse da se bilo šta promeni na bolje.

    • Biljana, ne poznajem autora, ali je potpuno u pravu i oduševljena sam da se na ovim stranicama neko bavi i tom temom. To su teme koje su nam suštinski važne, kultura je suštinski važna, jedino što političke garniture koje smo do sada imali su potpune neznalice kad je o tome reč. 600-800 din. je zbilja prejeftina karta za operu ili balet. Kvalitet u N.P. je zaista nizak, ali je sala puna jer je određeni broj ljudi i pored lošeg kvaliteta željan predstava i koncerata. Evo ja uporno idem na Kolarac svakog petka i uvek se osećam frustrifano jer su solisti koje Beogradska filharmonija dovodi ispod svakog kriterijuma, a sala je uvek puna. Kako to? Pod broj jedan, nemaju para za bolje soliste. Pod broj dva, publika je postala nekriticka, vi više nemate muzički obrazovanih ljudi koji dolaze na Kolarac. Zašto? Pa zato što neće da slušaju loše soliste. I to je začarani krug. Ugovori na određeno vreme (osim u iznimnim slučajevima, kada nekog zaista želite da zadržite u ansamblu) su jedini pravi potez, ali ne samo u ustanovama kulture nego i na fakultetima. Tako je svuda u civilizovanom svetu i to je jedini stimulans. Takođe se slažem da su plate orkestarskih muzičara nedopustivo male i ponižavajuće.

      I nemojte da poredite klasične muzičare i baletske igrače sa glumcima, molim vas. To su neuporedive profesije, ali ja ovde nemam prostora da to objasnjavam.

    • Evo, ovako Ana. Moje dete je oduvek zelelo da bude balerina i upisali smo je. Meni lično nije do toga, ali njena zelja i sjaj u ocima su preveliki. Ona mašta o srednjoj školi, ja se nadam da će je to proći.
      I, šta se sada dešava. Vi ste u BGu i Vama karta samo za Vas nije skupa. Nastavnica je zelele da sada na Krcka dovede male balerine u BG. I, kao svi su roditelji prijavili za i onda na kraju su vecina njih odustali (verovatno zbog finansijskih razloga ), tako da je ostala varijanta da se ide samo standardnim prevozom, sto u ovim zimskim uslovima bas i nije prporucljivo. Dakle, deca balerine iz unutršnjosti treba da plate kartu od 700 ili 800din +prevoz od 2500 (do BGa i po BGu) + maltretiranje u kasnim vecernjim satima, tako da se na kraju odustalo od svega……

    • Ne radi se o meni ili vama, već su karte za predstave generalno jeftine, a to tako ne može ako hoćemo kvalitet. Slažem se u potpunosti da za decu koja pohađaju niže i srednje baletske škole cena karte treba da bude umanjena, ili čak i besplatna na nekim predstavama, to je sve moguće izvesti, ali opet samo ako redovna karta bude skuplja. Sigurno ne želite da vam dete radi jedan krvav posao koji zahteva svakodnevno vežbanje (ako jednog dana uđe u ansambl N.P.), a da mu plata bude ponižavajuće mala.

    • Mislim da cena karta nije odlučujući faktor za visinu plate. Povećanjem cene karte može se smanjiti broj posetilaca , tako da ukupna suma od prodaje karata bude manja nego trenutna…

  • Ovaj tekst-klasičan primer neoliberalnog poimanja kulture,svi na godišnje ugovore ili ugovore po projektu,a kad prodje projekat na ulicu…pa uzmeš nekog mladjeg. I jos da opere budu profitabilne-to je naravno nemoguće.Uopšte taj koncept “kultura na tržište”, profitabilna kultura i slično, svaka ozbiljna država mora da obezbedi sredstva za kulturu i tačka.
    U kulturi je problem partokratija, isto kao i u ostalim oblastima društva.Ona urušava i kvalitet predstava,ona urušava sve.Evo ovaj primer muža Verice Rakočević(dobre prijateljice Dane Drašković),Veljka Kuzmančevića-primljen u Narodno pozorište kao producent-kompozitor, niti ima muzičku akademiju, niti je završio produkciju na FDU.Pa Nada Macanković.Skandal majstor Vladan Savić,dugogodisnji SNS-ovac i vd,a sad su ga i izglasali na vladi kao upravnika”mogu da zaposlim koga hoću”,itd Bunili se ljudi, šta je bilo i šta ce biti, pa ništa. Oni su slike glumaca koji su podržali Jankovića,tj.opozicionog kandidata sklanjali pred izbore.Pa ova Aja Jung,pokupi sve pare za neki trivijalni Karavan,za”moja dečica igraju balet”,premijerka joj dolazi na čas,Kostjukov isto muvara stara,i tu bi se moglo sijaset tekstova napisati.Da skratim,kakva država,takva i situacija u kulturi,kad problemi partokratije i lopovluka krenu da se rešavaju,menjaće se i stvari u kulturi na bolje

    • Potpuno se slažem sa vašim komentarom. Jadno stanje u ustanovama kulture je posledica partokratije i davanja ustanova na upravu mediokritetima, ljudima pohlepnim, nekritičnim, sujetnim ali poslušnim i spremnim na sve zarad opstanka na vlasti. Oni dovode u ansamble i ustanove još nekompetentnije rođake, komšije ili otvoreno naplaćuju zapošljavanje. Isto kao i u drugim oblastima našeg tužnog i nesrećnog društva.

    • Tanja, potpuno se slažem sa vama da kultura mora da bude na budžetu, meni su, što se toga tiče, idealan model skandinavske zemlje (ako vas to zanima, pogledajte malo kako oni funkcionišu – umetnost i umetnici su zaštićeni kao beli medvedi), ali ovo sa ugovorima uopšte nema veze sa neoliberalnim poimanjem kulture već sa obezbeđivanjem da se održi kvalitet i da se niko ne uspava. To je preko potrebno jer mi ovo stanje slabog kvaliteta imamo oduvek u ovoj zemlji, još pre Miloševića. Primanje preko veze, negativna selekcija, svest da ćete bez obzira na kvalitet i zalaganje tu ostati do kraja radnog veka… sve to pogađa ustanove kulture oduvek, a ne samo u ovom periodu otkad pričamo o partokratiji. Ne vidim zašto bi bilo ko u bilo kojoj profesiji bio ušuškan i obezbeđen da ga, bez obzira na sve, niko odatle neće skloniti. U glavnim ustanovama kulture u civilizovanim zemljama ugovori su retko godišnji i nisu po projektu, ugovori mogu biti na više godina, a mogu biti i doživotni, ako se konkretnoj ustanovi to isplati. Svugde, da biste dobili kvalitet, morate da radite, zar to nije logično? Ako radite, nema bojazni da vam neće produžiti ugovor, osim u doba krize kad su mnogi podobijali otkaze a mnoga pozorišta u Evropi se čak ugasila. Nema uspavljivanja i to nije neoliberalno poimanje, uostalom taj model (neoliberalni) kad je o kulturi reč uopšte i ne postoji u Evropi, osim donekle u Engleskoj gde su fondovi glavni sistem finansiranja kulture. Ali i tamo država i te kako učestvuje, pa su tako glavni muzeji besplatni, što ne postoji nigde na svetu.

    • Ana, nisam kvalifikovana za dalju raspravu na ovu temu.Gosn.Beloti je u orkestru Opere NP, Vi ste takodje dosta upuceni, ja nisam u toj bransi.Meni se ucinilo surovo-onda bi honorari za izabrane umetnike kojima ce se nuditi ugovori trebali biti mnogostruko veci nego novac koji dobijaju sada da bi se obezbedili za kasniji period-“kada im pukne glas” ili baletski umetnici- povreda i slicno,kao i sportisti uostalom.I naravno treba da se napravi drasticnija razlika izmedju npr u baletu ansambla,solista i prvaka baleta/primabalerina tj. nekoga ko nosi predstavu.U svakom slucaju,ono sto ja vidim, i mogu da cujem od prijatelja je problem sa partokratijom-neki po 10-20 godina ni ne dolaze na posao, dakle ne rade,moze im se, partijski su zasticeni kao beli medvedi,uredno primaju platu,naravno ovi sto rade moraju da se podmetnu za ove sto ne rade,kao i svuda uostalom.Ne svidja mi se isto sto su upravnici pozorista i to mnogi koje izuzetno postujem,redovno u sukobu interesa, npr.cim postane upravnik prvo postavlja svoju predstavu, a to ne bi trebalo raditi,zar ne?Mada je to zaista benigno u odnosu na trenutne probleme u pozoristu