Beograd Poljoprivreda

Barajevo bez vode – Beograd na vodi

Barajevo. Dođe nam i 2018. Godina, a subjektivni osećaj življenja u Barajevu navodi na zaključak da smo ovde dočekali 1918. Dok neko slavi tekovine 21.veka, mi ovde slavimo postavljanje česme u centru sela. Mi ovde slavimo obnovu česme koju smo platili tričavih milion dinara. Šta mi znamo šta je milion dinara? Pa u onom Beogradu su platili fontanu tri miliona eura. Ko smo mi da se bunimo što nemamo vode? Pa da li vi znate koliko turista je letos obišlo tu fontanu od tri miliona eura? Pa šta?  Ima nas samo tridesetak hiljada, šta će nama još i voda pored ovog finog vazduha koji udišemo na periferiji?

Hajde malo da stavimo ironiju na stranu, živimo u Barajevu, sa titulom najnerazvijenije opštine našeg glavnog grada, a i šire. Polovina sela u opštini nema pristup pijaćoj vodi. Dokazan je porast oboljenja bubrega zbog upotrebe vode koja nije za piće. U mom selu u opštini, na šest kilometara od Barajeva je izgrađeno pola mreže. U poslednjih pet godina političari su dolazili pred svake izbore i sa ponosom otvarali vodovod, po ko zna koji put, ali tužna činjenica je da vode nemamo, a ko ima mogućnost i da se prikači, to čini nelegalno, jer naše preduzeće Beogradski vodovod i kanalizacija nam je tu mrežu predstavilo kao neuslovnu, pa samim tim radimo i nelegalne priključke, a ako niste upoznati, ta firma ima posebnu službu za nelegalne priključke, iz razloga što te priključke mi sami plaćamo i priključujemo se, a plaćamo ih više nego što koštaju legalni priključci. Zbog toga oni ne snose nikakvu odgovornost, pa ni tu što letos nismo imali vode skoro četrdeset pet dana, čak i po sedam dana bez prekida. Ali smo imali fontanu u centru grada od tri miliona eura, koja svira i sija u mraku. Za taj novac je mogla da se završi čitava vodovodna mreža u Barajevu, ali tu opet dolazimo do pitanja, ko smo mi? Mi smo oni koji su nebitni. Kažu da smo trošili vodu neracionalno, da smo pojili stoku, zalivali bašte. Zamislite, mi smo poljoprivredna opština, pa imamo i stoku i bašte, sa kojima pokušavamo da prehranimo sve, naše porodice, pa čak i taj Beograd na vodi. U novinama smo čak bili, nažalost ne zbog toga što nismo imali vode, nego zato što su nam čak slali inspekcije da nas neposlušne kazne za trošenje vode koju nismo ni imali. Ovde nažalost opet dolazimo do ironije, samo ne našom krivicom.

Ipak izgleda da je došla i ta 1918.godina, pa ćemo se uskoro za koju deceniju radovati što ćemo imati pijaću vodu. Do tada možemo da se hvalimo da imamo Beograd na vodi i fontanu koja sija.

Pozdrav sa periferije.

 

Autor: Damir Tolja

DJB Barajevo

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar