Autorski tekst Beograd Politika

JAGODE ILI KOST U GRLU

Nastupajući izbori u Beogradu, koji ponovo mogu postati zamajac promene sistema u našem društvu, podsetili su me na kasne sedamdesete godine prošlog veka i jednu davno ispričanu priču. Izbledele slike me vraćaju u jedno bezbrižno vreme mog detinjstva, vreme kada se nije ratovalo puškama ili plakatima.

Detinjstvo sam proveo u maloj, strmoj Ivankovačkoj ulici, ispod Mašinskog fakulteta. Zimi se tu čula gromoglasna dečija graja, jer su ulicu zatvarali velikom mrežom zbog sankanja. Proleće je bilo rezervisano za olistali Tašmajdanski park, gde smo po čitav dan ulazili i izlazili iz ogromne rakete. Sve važne stvari smo peške rešavali u krugu dvojke, a samo ponekad se zelenim autobusima ili tramvajima odlazilo u druge delove grada. Novi Beograd je bio tek u začetku. Stariji su ga izbegavali, jer su sve zgrade u blokovima bile iste. To im je predstavljalo veliki problem, jer nisu mogli da se orijentišu i pronađu pravu adresu. Na Bajlonijevu pijacu se leti odlazilo po sremski bostan, čiju slast danas ni blizu ne mogu osetiti. Vikend je ponekad bio rezervisan za Topčider, Milošev konak i hladovinu čuvenog platana. Mnogi klinci su se na njega penjali ili ispod njega maštali o svojim daljim sudbinama. Da, to je tada bio moj Beograd, grad otvorenog srca ispod Avale.

U našoj čuvenoj seriji „Grlom u jagode“, snimanoj baš u to bezbrižno vreme, u sceni na železničkoj stanici, Bane Bumbar i Miki Rubiroza pokušavaju da reše jednu večitu enigmu. Ova enigma svakodnevno pritiska i današnje mlade ljude – zauvek otići u inostranstvo ili ostati?
Da li treba graditi svoj svet negde napolju, ili ostati u svojoj zemlji i svom gradu, gde si se rodio? Priča se završava tako što Bane objašnjava Mikiju da će možda jednog dana kad oni budu stari, neki drugi „kulovi“ u Parizu maštati da dođu u Beograd, jer je baš tu pravo mesto za život.

Vreme je brzo proteklo, a odgovor se sam nameće. Beograd nažalost nije postao ono što je Bane želeo. Život u glavnom gradu danas je težak, priliv stanovništva nije pratio razvoj infrastrukture, a Pariz je u svakom smislu daleko ispred nas. Gde li smo pogrešili?
Te bezbrižne sedamdesete i osamdesete godine, prekinuli su ratovi, migracije i brojne inflacije. Imali smo prodavnice bez robe, pumpe bez goriva, noći bez struje. Umesto gradskog prevoza, ulice su nam bile pune tenkova, a iz vazduha su nam padale granate. Pogubna politika tih godina, vratila nas je decenijama unazad. Hiljade poginulih, raseljenih, unesrećenih.

Isti ti, koji su nam to učinili tada, i dalje nas razapinju. Zašto to dozvoljavamo, i tako brzo zaboravljamo?
Setite se na tren, kada budete zaokruživali glasački listić, kako su ti isti pobedili NATO, odbranili Kosovo, Knin, Vukovar, Karlovac, Ogulin i Viroviticu. Koliko puta su vas odbili na konkursima, iako ste ispunjavali sve uslove za posao?
Danas TI isti kažu da sve što su tada izjavljivali je pogrešno interpretirano, i da to samo drugi žele da im napakoste. Laž je zavladala istinom. Ne osećaju ni truku odgovornosti za sve grobnice nastale na području bivše SFRJ. Decenijama oni nemaju rešenje. U međuvremenu, imovinsko stanje im je sve bolje, a kako je Vama? Moja generacija je posedela, oćelavela, izborala se.

Mediji bruje: “ …Sklonićemo drogu sa ulica! Izgradićemo metro! Otkrićemo nalogodavce! Sasećićemo kriminal u korenu!…“
Danima slušamo iste priče, a ja se pitam zašto one uvek glase u budućem vremenu? Gotovo tri decenije se smenjujete na vlasti, a Beograd je daleko od bezbednog i bezbrižnog grada kakvog ga pamtim. Koliko je potrebno vremena da to već jednom rešite?

Izrešetani biznismeni koji su odranije poznati policiji, ili pogođene estradne ličnosti kao kolateralna šteta, danas su naša svakodnevnica. Po običaju, istrage tapkaju u mestu, a građani sve više strahuju. Promoviše se kič i šund na nacionalnim frekvencijama, a kriza sistema prevazilazi sve granice. Zapošljavanje i napredak u struci je nemoguć bez partijske knjižice vladajuće stranke, a prednost imaju kandidati sa kupljenim diplomama i titulama.
Nije za takvu krizu društva kriva samo sadašnja vlast. Oni su samo prihvatili loše postulate svojih predhodnika. Mi smo nažalost ponovo na dnu. Neophodno je odupreti se takvom pritisku, koji pokušava da nas samelje i stvori nam ponovo klasično jednoumlje.
Prilika postoji već 4. marta i građani to osećaju.

Dosta im je svega što su preživeli, a sve više njih razume našu jasnu poruku:
„ OVI POSTOJEĆI DA ODU, A DA SE ONI BIVŠI NE VRATE“

I naša dva poznata glumca sa početka priče, shvataju da su svojim dijalogom u seriji još tada otvorili poglavlje za razmišljanje čitavoj jednoj generaciji rođenoj na ovim prostorima.
Danas nažalost intelektualna elita uglavnom ćuti, nema je na tribinama, medijima, na ulici. Nema je, da brani pravnu državu i kulturnu svest našeg naroda. Neko vremenom tešku bitku izdrži i pobedi, a neko nažalost poklekne.
Jednostavno moramo što pre da vratimo sjaj prestonici i pokažemo naš poznati inat, baš kad je najpotrebnije.
Naša generacija više jednostavno nema vremena za čekanje.
Ne dajte da Vam neki drugi „kulovi“ nameću kolektivnu svest. Ne dopustite da posle ovih izbora Srbija ostane bez mladih i obrazovanih ljudi.
Samo VI možete odlučiti o svojoj daljoj sudbini, promeni sistema i opstanku države. Iskustvo nam kaže, da to niko drugi sigurno neće uraditi umesto VAS!!!

Predsednik OO DJB KIKINDA
Dušan Dragoljić

DJB Kikinda

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar