Intervju

Srpski predsednik Vučić insistira “Opsednut sam Kosovom”

Dok je u mladosti raspirivao ultra-nacionalizam, predsednik sada članstvo u EU smatra katalizatorom ekonomskih reformi.

S balkona svoje predsedničke kancelarije u beogradskom Novom dvoru, Aleksandar Vučić nadgleda sveže uređenu baštu u dvorištu. Na ovom mestu, šapuće mi, srpski kralj Aleksandar i kraljica Draga bačeni su kroz prozor tokom vojnog puča 1903. godine. Kada se kralj uhvatio za ogradu balkona, odsekli su mu prste; telo njegove žene bilo je iskasapljeno. “Ne postoji Aleksandar koji je preživeo vlast”, kaže gospodin Vučić s dozom melodrame.

Njegove reči grubo podsećaju na ograničenja s kojima se ovaj samoproklamovani modernizator susreće na putu ekonomskih reformi, političke stabilizacije i, jednog dana, potencijalnog članstva u EU. Prethodnog srpskog pro-zapadno orjentisanog lidera Zorana Đinđića likvidirali su 2003. godine, kako se sumnja, pripadnici organizovanog kriminala. Zapadnjačka sudbina Srbije je i dalje neizvesna: kao “promenljiva država” Balkana, tokom 19. veka tradicionalno je sedela na dve stolice evropskih moćnika, Rusije i Otomanske Turske.

Gospodin Vučić, inače medved od čoveka visine 1.99 m, ostaje nejasna figura. Političku karijeru počeo je kao ultra-nacionalistički huškač koji se neposredno nakon masakra u Srebrenici 1995. godine kleo “za svakog ubijenog Srbina, ubićemo 100 muslimana”. Bio je ministar informisanja u vladi Slobodana Miloševića, srpskog lidera optuženog za ratne zločine i zagovornika srpskog ekspanzionizma u bivšoj Jugoslaviji.

Međutim, 2008. godine gospodin Vučić se, s određenim brojem kolega, odvojio od Vojislava Šešelja, radikalnog srpskog nacionalnog ideologa, i osnovao pro-EU nastrojenu Srpsku naprednu stranku. “Zapitate se da li su te (radikalne) ideje jedine vredne borbe”, kaže za svoju šaroliku prošlost. Danas podržava članstvo u EU, što je konačni dokaz da je Srbija pobegla od noćne more Miloševićevog doba koje su odlikovali fanatični nacionalizam, NATO bombardovanje Jugoslavije, hiperinflacija i obesne vojskovođe. “Još jedan rat bi upropastio ovu zemlju i zauvek uništio budućnost srpskog naroda.”

Međutim, da bi se kvalifikovao za članstvo u EU, gospodin Vučić prvo mora da razreši problematičan status Kosova, južne pokrajine s većinskom albanskom populacijom, čiju je nezavisnost od Beograda, proklamovanu 2008. godine, priznala velika većina zapadnih zemalja. Većina Srba je, ipak, i dalje smatra kolevkom nacije i Srpske pravoslavne crkve. Odlučno se protive otcepljenju. “Opsednut sam Kosovom”, priznaje gospodin Vučić. “Ako se taj problem ne reši, sve što sam do sad postigao biće neodrživo. Ubiće nas prva kriza.”

Dok mu se udvaraju Kina i Ujedinjeni Arapski Emirati, kao i povremeni saveznik Rusija, četrdesetosmogodišnjeg gospodina Vučića EU lideri, naročito nemačka kancelarka Angela Merkel, smatraju najboljom šansom da se njegova zemlja uvede u evropske tokove. Kritičari odgovaraju da je EU sklopila pakt s đavolom. Svi se nadaju da će šargarepa članstva podstaći reforme, uz mogućnost priključivanja EU do 2025. godine. Međutim, to podrazumeva ispunjavanje uslova kao što su snaženje demokratskih institucija i borba protiv korupcije, uz pronalaženje rešenja za Kosovo. Ova godina bi se mogla pokazati kao prelomni test, počev od samita EU i lidera zapadnog Balkana u Sofiji, koji počinje u četvrtak i namerava da obezbedi svežu injekciju za uvećanje bloka.

Cinici veruju da gospodin Vučić pristaje na tu igru – kao i da će mu EU udovoljiti zarad očuvanja regionalne sigurnosti. S obzirom da je na prošlogodišnjim predsedničkim izborima osvojio 55% glasova, nesumnjivo je majstor u političkoj areni. Devet televizijskih ekrana u njegovoj kancelariji svedoče o čoveku koji prati sve – i svakog. Neki se plaše da će se izroditi u još jednog Viktora Orbana, mađarskog liberala koji se izmetnuo u nacionalističkog lidera i koji se povinovao EU pravilima kako bi došao do članstva, samo da bi potom iznutra napao EU. Gospodin Vučić tvrdi da je ova paralela “99% budalaština”. Drugi povlače analogiju s Viktorom Janukovićem, bivšim predsednikom Ukrajine, koji je zavadio EU i Rusiju – sve dok nije svrgnut narodnim buntom. Gospodin Vučić je prošle nedelje bio počasni gost Vladimira Putina na paradi povodom Dana pobede u Moskvi. Svoj radni dan, inače, počinje u 6.30 ujutro, lekcijom ruskog jezika. Međutim, odbacuje sugestiju da bi mogao postati “Putinova peta kolona u Evropi”. Kaže da je oduvek ruskom predsedniku jasno govorio da “Srbija ostaje na svom putu ka EU”. Sve u svemu, pristup gospodina Vučića podseća na zaveštanje maršala Tita, jugoslovenskog lidera nakon Drugog svetskog rata, koji je osnovao Pokret nesvrstanih i balansirao između zapadnih sila i Kremlja.

Optimisti koji tragaju za dokazima posvećenosti Srbije Evropskoj uniji ukazuju na Novi Sad, drugi najveći grad u zemlji koji se nalazi u severnoj ravnici. Ovde je Austrougarsko carstvo ostavilo većeg traga nego Otomansko. Novi Sad će 2022. godine biti evropska prestonica kulture, što je šansa da prikaže svoju bogatu umetničku scenu i kreativnu industriju. Dok sedimo na terasi gradske Petrovaradinske tvrđave i posmatramo Dunav, Dušan Kovačević se priseća “eksplozije energije” tokom studentskih protesta u gradu protiv Miloševića 1998. godine, koji su obeležili početak njegovog pada.

Gospodin Kovačević sada vodi muzički festival EXIT, jedan od najvećih u Evropi sa oko 150.000 posetilaca. Ovaj festival, koji podseća na Glastonburi festival na Dunavu, okupira celu tvrđavu. EXIT odražava mladalački, multikulturalni grad koji je izbegao secesionističko nasilje kojim je bio obuzet veći deo bivše Jugoslavije. U stotinak kilometara južno udaljenom Beogradu, na obalama reke imamo sasvim drugačiju sliku. Na 100 hektara zemljišta uklonjene su barake i zapuštene zgrade kako bi se napravio prostor za moderne stanove, luksuzne hotele i tržni centar.

Projekat Beograda na vodi, vredan 3,5 milijarde evra, podržan je novcem iz Emirata. U krugovima srpske Vlade spominje se “Njegovo Veličanstvo”, pri čemu se ne misli na srpskog prestolonaslednika princa Aleksandra, već na princa predstolonaslednika Muhameda bin Zajeda iz Abu Dabija, s kim se gospodin Vučić, kako sam kaže, susreo 20 puta. Međutim, nakon što su buldožeri poslati da sravne zgrade sa zemljom, pri čemu su siledžije polupale i par tuđih glava, ovaj razvojni projekat pokrenuo je najveće anti-vladine proteste u poslednjih 20 godina. Dok stoji na terasi krova nedovršenog stambenog bloka, mladi gradonačelnik Beograda, Siniša Mali, odbacuje ovu statistiku u maniru trgovca nekretninama s Menhetna. Gospodin Mali, koji je nekada radio za Credit Suisse, važi za Vučićevog partijskog kolegu u usponu.

“U korenu ovog projekta je ideja stvaranja simbola promene u Srbiji. Za nas ovo predstavlja prekretnicu.” Za kritičare gospodina Vučića, Beograd na vodi predstavlja tek blještavu fasadu koja odvlači pažnju od ekonomije na samrti, opterećene nepotizmom, korupcijom i mutnim finansijama. Gospodin Vučić odgovara da je ostvario fiskalni suficit tri godine za redom, nakon MMF programa kojim su smanjene penzije i zamrznute plate. Nezaposlenost je prepolovljena na 12,9 posto. Vlada se nada rastu BDP od 4 posto u 2018. godini, nakon što je umnogome zaostajala za većim delom istočne Evrope. Strani investitori tragaju za povoljnim prilikama u sektorima poput rudarstva. Uz ohrabrenje Beograda i Pekinga, kineski Hebei Steel preuzeo je najveću srpsku čeličanu u Smederevu, istočno od prestonice, usled čega je sačuvano na hiljade radnih mesta. Gospodin Vučić neguje imidž čoveka koji postiže rezultate. Neki poslovni ljudi se s tim slažu, a njegove protivnike smatraju slabim, podeljenim i uprljanim korupcijom. “Lako je ljudima da samo kritikuju i ne rade ništa”, kaže Branko Zečević, preduzetnik u metalnoj i rudarskoj industriji. Jedna svetla tačka je i IT sektor u Beogradu, koji cveta i ostvaruje rast od 30% godišnje.

Za mnoge je to, međutim, tek izuzetak koji potvrđuje pravilo: za rast je umnogome zaslužan visokoobrazovani srpski kadar koji radi za strane klijente po osnovu stranih ugovora, te ih ne dotiču ni država ni vladine partokrate. Reč je o “PayPal poslovima”, kaže pisac Goran Gocić. Ono što zabrinjava je broj mladih Srba koji napuštaju zemlju – koji već dostiže cifru od 30.000 godišnje, na populaciju od 7 miliona. Ovaj egzodus, tvrde kritičari predsednika, predstavlja tmurnu presudu današnjoj Srbiji. Uprkos fiskalnoj konsolidaciji i privatizaciji – što nisu mala postignuća – gospodin Vučić je izbegavao da se obračuna s korupcijom.

Procenjuje se da vladajuća partija ima oko 600.000 članova, što je skoro jedna desetina populacije, a to je ujedno i većina svih zaposlenih u javnom sektoru. Iz toga proizilazi da članstvo – kao i plaćanje partijskih naknada – predstavljaju preduslov za zapošljavanje, unapređenje ili ugovaranje nekog posla. “Ukoliko želite da postojite, morate da uđete u koruptivni sistem”, kaže Danica Popović, profesor ekonomije na Beogradskom Univerzitetu. “Sve ostaje isto, samo se likovi menjaju.”

Saša Radulović je podneo ostavku na funkciju ministra privrede nakon četiri meseca, pošto je prethodna koaliciona vlada blokirala njegove reformske planove. Kao nekadašnji biznismen, Srbiju naziva “partokratijom” u kojoj “vladajuća partija teži da stavi šape na sve institucije, sve veće izvore novca i sve razvojne planove koji bi mogli oslabiti njihovu moć.” On kaže da ta sveobuhvatna politička kontrola znači “da je Srbija prilično mrtva”. Veliki pesimizam gospodina Radulovića odslikava i frustraciju opozicije koju je Vučić nemilosrdno gušio, uskraćujući joj medijski prostor i kontrolišući slanje političkih poruka mudrim tehnikama za ispitivanje javnog mnjenja.

Međutim, predsednik priznaje da je iseljavanje ozbiljan problem, dok ekonomija ostaje ranjiva za promene raspoloženja stranih investitora, naoričito u slučaju da narastu regionalne tenzije. “Moramo to prosto rešiti i krenuti dalje”, kaže gospodin Mali, gradonačelnik Beograda, dok priča o rešavanju problema Kosova. “U suprotnom, sve će stati.” Mogućnost članstva Srbije u EU, mada daleka, ostaje centralni faktor. Za gospodina Vučića, to predstavlja civilizacijski uticaj ne samo na njegovu zemlju, već na ceo region Zapadnog Balkana koji predstavlja neiskorišćeno tržište od 18 miliona ljudi, samo kada bi se uklonile političke i ekonomske barijere.

Za Brisel članstvo u EU predstavlja osnov da zahteva ispunjenje demokratskih standarda, kao što su to medijske slobode, pluralizam i vladavina prava, za koje neki tvrde da nisu bili dovoljno u fokusu tokom poslednje runde proširivanja EU na istoku, naročito u slučaju Bugarske i Rumunije. Tanja Miščević, nekadašnji akademik koji sada predstavlja glavnog pregovarača Srbije sa EU, kaže da će standardi za Srbiji biti na višem nivou nego u slučaju drugih istočnoevropskih država. “Mi pristupamo kasnije”, kaže ona. “S jedne strane, zbog toga je taj proces duži. S druge strane, to je nešto što zbog sebe moramo da uradimo.” Najhitniji test je Kosovo. Zvaničnici EU žele da gospodin Vučić napravi nacrt svog predloga rešenja tokom narednih meseci, kako bi otpočeli razgovori s liderima Kosova.

Evropski blok od 28 zemalja ne nameće svoje rešenje, zato što Španija i još četiri države odbijaju da priznaju nezavisnost Kosova, uglavnom iz straha da bi na taj način napravile secesionistički presedan u sopstvenoj državi. Srpski patrijarh Irinej kaže: “Mi smo za pristupanje EU, ali ne po cenu Kosova”. Srpski ministri spoljnih poslova i odbrane otvoreno su podržali ideju podele i pripajanja severnog dela Kosova u kome živi veći deo srpske populacije. Za zapadne sile to je neprihvatljivo jer se plaše da bi time otvorili Pandorinu kutiju graničnih sporova u regionu. Takođe nisu spremni da se predomisle oko priznavanja nezavisnosti, kao što to neki Srbi zamišljaju.

Najverovatnije rešenje bi obuhvatalo autonomiju i podelu vlasti na područjima u kojima dominiraju Srbi, nalik na one u Severnoj Irskoj, a zauzvrat bi došlo do priznanja državnosti Kosova, mada je i to za mnoge Srbe suviše veliki korak i zahtevalo bi preskakanje prepreke na referendumu na kome bi se gospodin Vučić mogao suočiti sa žestokim otporom iz nekoliko krugova, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu. “Hello”, obratio nam se osamdesetsedmogodišnji patrijarh, dočekavši nas u Beogradu. “Da li ste vi Britanac ili Amerikanac? Hoćete li nam uzeti Kosovo? Nećemo dati Kosovo ni po koju cenu. Mi smo Evropljani. Podržavamo priključivanje EU, ali ne ukoliko je cena Kosovo.” Gospodin Vučić bi ipak mogao odneti prevagu na referendumu, s obzirom na političku dominaciju i kontrolu medija, kaže jedan stručnjak za Kosovo koji je zamolio da ga ne imenujemo, iz bezbednosnih razloga. Prošlog marta, rekao nam je, uhapšen je jedan pravoslavni sveštenik koji je bio u društvu veroučitelja prerušenog u žensku osobu. U njihovim kolima policija je otkrila 27 kilograma kanabisa.

Za grozničave srpske tabloide ta vest je bila suviše dobra da bi bila istinita – a poslužila je i kao poruka Crkvi: suprotstavite nam se i diskreditovaćemo vas. Gospodin Vučić kaže da se ne trudi pobediti na takmičenju u popularnosti i da nema nikakvu želju da se “ljudima svidi ili da ga zavole”. Ne predstavlja se kao poslednja, već svakako kao najbolja nada za ovu zemlju. “Srbija je proizvela više istorije nego što može podneti”, kaže dok citira Vinstona Čerčila: “Najvažnije je održati mir i spokojstvo.”

Dosta je bilo

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar