Ekonomija

Ekonomska sloboda

“Nacionalizam je tema do 300 evra prihoda mesečno. Kad plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kad pređe 1.000 evra, onda je top tema zdrava hrana, letovanja i zimovanja, a kad se popne na više od 3.000 evra, onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi.”
Rambo Amadeus

Ekonomska sloboda je osnov svake druge slobode. To je podjednako tačno i u slučaju države i u slučaju građana. Kada pojedinci u državi jedva sastavljaju kraj s krajem, živeći u egzistencijalnom strahu – podložni su ucenama. Kada država nije ekonomski snažna i stabilna, izložena je vetrometini geopolitičkih pomeranja. U odnosima s velikim silama male i ekonomski stabilne države pregovaraju, dok male i ekonomski slabe zemlje po pravilu stradaju, na ovaj ili onaj način.

Srbija je ekonomski slaba zemlja, ali ne zato što je opustošena devedesetih, niti zato što nema resursa i potencijala, što su joj građani lenji ili što nema drugog izbora – na šta se, inače, izgovaraju sve vlasti koje smo imali od početka 21. veka naovamo. Srbija je ekonomski slaba zemlja zato što ima nesposobnu, neinventivnu, korumpiranu i servilnu političku “elitu” koja se već 20 godina smenjuje na vlasti pod barjakom iste ekonomske vizije: strani investitori će nas spasiti.

S obzirom da strani investitori nikad sami ne dolaze u državu u kojoj nema pravne sigurnosti koja bi bila garancija njihove investicije, naša politička “elita” ih bukvalno potplaćuje da dođu. Osim što im poklanja na desetine hiljada evra subvencija po otvorenom radnom mestu (na kome građani Srbije rade za jedva 200 do 300 evra mesečno), obezbeđuje im i brzo i lako preskakanje svih birokratskih prepreka, poklanja im gradsko građevinsko zemljište, obezbeđuje im besplatnu logistiku i infrastrukturu, pa im se čak dodvorava i nazivanjem gradskih ulica po vlasniku kompanije, kao što se to nedavno desilo u Čačku.

Domaće firme, mala i srednja preduzeća, ne mogu da računaju na ove pogodnosti. Njima inspekcija sedi za vratom i za najmanji birokratski prestup. Od njih se očekuje da iz svojih prihoda, a ne iz subvencija, plaćaju nerazumno visoke poreze i doprinose, pod čijim teretom je svaki njihov potencijalni rast i razvoj u startu onemogućen. Ukoliko im je ambicija razvoja baš velika, eventualno imaju mogućnost da se “uhvate u kolo” partokratije, tj. plate reket partiji na vlasti, nakon čega automatski gube svoju ekonomsku, ali i svaku drugu slobodu.

Rezultat ovakve ekonomske politike je zemlja jeftine radne snage. Inostrane, mahom nemačke kompanije samo zbog te jeftine radne snage i dolaze, a razvoj domaćih firmi je ovom nelojalnom konkurencijom potpuno blokiran, te su i zaposleni kod njih osuđeni na male plate. Privrednog rasta nema bez profita domaćih firmi koji bi se trošio na domaćem tržištu, a profit koji nemačke kompanije ostvare u Srbiji, troši se na tržištu Nemačke, podstičući njen privredni rast, a ne naš.

Za korumpiranu političku “elitu” na vlasti, ovo je dvostruko primamljiv scenario naše ekonomske budućnosti. S jedne strane, njihova se lična nesposobnost i neinventivnost manje vidi, a s druge strane, ekonomski porobljene građane koji žive u konstantnom egzistencijalnom strahu lakše je uceniti i uvući u koruptivno kolo. Poslovi u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi, javnim preduzećima, institucijama i ustanovama postali su osnovni metod ucene: učlani se, pa ćeš raditi; glasaj za mene, inače će ti ćerka izgubiti posao; ćuti i ne talasaj, inače ćeš biti prebačen na gore radno mesto; itd.

Zaveštanje ovakve ekonomske vizije jeste podatak da oko 100.000 ljudi godišnje napusti Srbiju i ode u svet, i to pod pokroviteljstvom roditelja koji su sopstvenu mladost uzaludno ulupali u ekonomski slaboj Srbiji, iščekujući suštinske promene do kojih nije došlo. Naša mladost neće da radi u nemačkim fabrikama za ponižavajućih 200 ili 300 evra mesečno. Šansu za dostojanstven život traže izvan granica Srbije.

Međutim, to nije sve. Osim što je odgovorna za masovni egzodus stanovništva, ovakva ekonomska politika Srbiju čini veoma podložnom stradanju u slučaju velikih geopolitičkih pomeranja. Kada smo ekonomski zavisni samo od jedne velike zapadne sile, kao što trenutno jesmo od Nemačke, svaki njen geopolitički takmac Srbiju vidi kao plodno tlo za međusobno potkusurivanje.

Stoga ekonomska vizija razvoja Srbije mora u svom centru imati domaće firme i preduzetnike koje ne treba stavljati u inferioran položaj u odnosu na nemačke, niti bilo koje druge inostrane firme. One su, naravno, dobrodošle, ali ne pod povlašćenim uslovima u odnosu na domaće privrednike. Subvencije za dolazak stranih “investitora” treba potpuno ukinuti, a potom poreskom reformom rasteretiti privrednike u Srbiji, bez obzira da li iza njih stoji domaći ili strani kapital. To je jedina zdrava osnova za privredni rast, a on jedini može vratiti nadu u perspektivnu budućnost u Srbiji, kako bi se egzodus stanovništva zaustavio.

Branka Stamenković
zamenica predsednika DJB
narodni poslanik

O autoru

Branka Stamenković

Pokretač sam građanske inicijative “Majka hrabrost” za poboljšanje uslova u srpskim porodilištima, za šta sam dobila četiri nagrade.

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • Vrlo dobra analiza. Sve cinjenice koje DJB apostrofira vec duze vreme sada na jednom mestu.
    Ono sa cime se ne slazem je razmisljanje ramba amadeusa koji po meni pati od hronicnog egocentrizma i sve radi da zadovolji tu svoju slabost. Nacionalna ideja je jako korisna za jednu zajednicu. Nikad je ne treba bagatelizirati kao nesto sto je vezano za siromasne i glupave jer je to ideja koja objedinjuje jednu zajednicu u celinu sposobnu da se odbrani i pojedince podstice da se zbog nje medjusobno podrze sto je neizmerliv doprinos napredku i opstanku svake zajednice. Druga je prica kad se ta ideja, kao i svaka druga, zloupotrebi pa se nacionalno svesna zajednica povede u napad i pljacku.
    Sto se tice bogatstva i njegovog delovanja na nase osecaje srece ili zadovoljstva amadeusove tvrdnje demantuje realni zivot. Nisu srecni ni bogati ni siromasni vec samo slobodni ljudi koji nisu robovi svoje lenjosti i ostalih slabosti toliko siroko rasprostranjenih kod danasnjeg coveka. Ono sto neslobodne ljude cini srecnim je rast a ne bogatstvo ili siromastvo. Rast, kad vam je sledeci mesec za nijansu bolji od predhodnog. I taj dragoceni rast treba trositi umereno kroz vreme da bi i naredne generacije imale cemu da se raduju.
    I jos mislim da je vazno da se nase siromastvo ne oslikava platama od 200 ili 300 evra vec odnosom prihoda i elementarnih zivotnih troskova jedne porodice ili pojedinca. Tako se na mnogo transparentniji nacin slika besmislenost polozaja zaposlenih u Srbiji danas.

  • Da, verovatno sad već i 100000 godišnje… Od 2012te je možda negde do pola miliona ljudi otišlo iz Srbije u neke bolje zemlje. Od toga je bar par stotina hiljada punoletno. Ti ljudi se svake godine vrate kući i pričaju rođacima, prijateljima i komšijama kako je napolju, u “normalnom svetu”. Pozivam ih da pričaju još više, a da ih ovi kod kuće slušaju još bolje.
    To nije zanemarljiv uticaj, a valjda će jednom i dati neke rezultate. Jedino me brine što su u Srbiji ljudima mozgovi toliko detaljno isprani, da oni već sve znaju – i da im je loše i da je drugima bolje, ali nikako im za to ne može biti kriv Vučić i njegovi “doktori”.