Autorski tekst

Srbija u kojoj vidim svoju budućnost

Da li svoju budućnost vidiš u Srbiji?

Da ste me ovo pitanje pitali kada sam bila u srednjoj školi ili na početku studija, rekla bih vam kroz osmeh da apsolutno nameravam da odem iz Srbije. Pitali biste me gde, a ja bih sa još većom radošću rekla u Španiju, gde duša želi da obitava do kraja svog života.

Potom biste me pitali zašto u Španiju, zašto ne u Nemačku ili neku drugu državu koja bi ti mnogo više pružila, prvenstveno novčano i zdravstveno; a ja bih vam rekla da uopšte ne razmišljam o tome jer se vidim na plaži u Barseloni kako uživam u plavetnilu mora.

Moram da priznam da sam jako dugo gajila nezainteresovanost za nepravdu koja nas je prigrlila, koja nas toliko čvrsto drži u šakama da u ovom momentu jedva dišemo. Mnogi bi rekli „ Hej, ali dišemo, živi smo!“ i samo nastavili svojim putem beznađa. Volela bih da mogu i ja tim putem, makar bih sačuvala psihičko zdravlje; no, sve češće ispratim misli, koje su počele vremenom jače da odzvanjaju u glavi, koje kažu: Želiš li da se kroz život krećeš inficiran virusom u sopstvenom organizmu, onesposobljen da se izboriš za svoj imunitet?  – Apsolutno ne.

Veliki broj populacije mladih nam odlazi iz države, kažete.

Kao deo te divne grupacije imala sam priliku da postavim par pitanja u studentskoj grupi, koja su uključivala sledeće: Kakvu sliku oni imaju o Srbiji, da li se vide u njoj ili van nje i, ako ostanu, kakav tretman su spremni da pruže kako bismo je oporavili?

Reći ću vam da smo svi, na kraju dana, stari i mladi, nezadovoljni istom činjenicom a to je da smo vođeni u propast, gde dugo obitavamo.

Pomislila sam da je nezainteresovanost mlade odvratila od borbe za bolje sutra; odnosno, zašto sutra, danas. Zapravo sam kao odgovor dobila, većinom, da ne žele da žive živote svojih roditelja koji već 30 godina čekaju na promene. Kada 30 godina slušate bajke koje nisu zaživele, birate da ostanete u mraku u koji su vas zatvorili, vezanih ruku u tišini, isključujući svaku misao koja bi vas navela da se trgnete iz zatvora u kojem se nalazite. Na taj način smo mi, mladi, postali sledbenici zatvorenika i usvojili parazitski način života.

Država sa beskrupuloznom vlašću a bez državljana, kako vam to zvuči? Trenutno, ovo je slika naše republike. I ne, ne krivim omladinu koja je u bici za bolje sutra odlučila da istu napusti i pre nego što je ona započela, roditelje koji su od ratova, u strahu za svoju decu, okrenuli glavu na drugu stranu, bake i deke koji svojim prstima predugo kroje našu sudbinu, već vlast koja nam uskraćuje pravo na bolji život u majki Srbiji.

Na kraju, da vam odgovorim na pitanje.

Da li svoju budućnost vidim u Srbiji?

Država koju vode obrazovani i stručni ljudi, u kojoj partokratija, kao životni stil, ne postoji, zdravstvo nije samo pojam, gde je prisutna svest o ekologiji i zaštiti životne sredine, gde je empatija više od reči a savest osnova živog bića. U najkraćoj formi, ovo je slika Srbije u kojoj vidim svoju budućnost; a vi?

Silvija Božić, Potpredsednica OO DJB Rakovica

Oznake

O autoru

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar