Ауторски текст Пољопривреда

Опет малина

У Србији многе проблеме не решавамо годинама и никако да им нађемо решење. Појаве се, мало се подигне прашина, прође и онда се чека следећа година. Тако лети увек имамо суше, зими поплаве, а ту је и редовна тема са малинама. Неко би помислио, како у напредној Србији стално имамо један те исти проблем, зар није логично да се из неког проблема извуку поуке и направи систем и тако се реши, али очигледно је да нашој власти такав приступ решавању ствари потпуно непознат.

Шта је проблем у вези са малинама? За сваки производ постоји пут од произвођача, преко посредника и на крају до потрошача. У нормално постављеном систему, произвођач би био неко ко је навише цењен и награђен јер је он генератор нове вредности и ако таквих има у већем броју, бенефит осећа целокупно друштво. Посредници су они који пронађу пут од произвођача до купца, тј. узму од једних и донесу до других и то је свакако неопходан и важан посао у ланцу, али никако не би смео да буде важнији од самог произвођача који је нешто створио.

Тренутно у Србији имамо систем вредности по коме посредник има далеко већу моћ од произвођача што и користи како би из тога извукао што више користи само за себе. У конкретном случају, посредници са хладњачама произвођачима малина дају ниске откупне цене за малину, онда цене надувају пар пута и тако износе на тржиште. Кад купац плати малину у продавници, он је већим делом платио посредника, а мањим делом произвођача иако би, по здравој логици, требало да буде обрнуто.

Овако наопак модел функционисања ствари у Србији, који се не односи само на малинаре већ и на друге производне делатности, доводи до урушавања домаће производње, самим тим до смањења извоза, повећања увоза и генералног пада животног стандарда. То нам се дешава годинама, сви то видимо, види и власт али се држи по страни. Држава је та која мора да препозна проблем и да каже „хајде да то решимо“. Међутим, то се не решава. Из године у годину иста прича. Положај сељака и других произвођача се константно погоршава и полако долазимо до стадијума када ће домаћа производња у Србији бити потпуно искорењена. Ту празнину ће врло брзо и лако попунити „страни инвеститори“, у то нема сумње, па ће наши произвођачи, уместо да производе за себе, производити за странце и имати статус јефтине радне снаге. А сви знамо колико је леп живот оних који себе препознају у том статусу.

Шта је решење? Држава МОРА да помогне сељацима. Индустрију немамо, уништена је по сличном принципу, остала нам је само пољопривреда. Не смемо дозволити да се и она уништи. ДЈБ има врло једноставно решење. Вратити задругарство у пољопривреду. Држава би помогла да се сељаци удруже и суфинансирала би механизацију, објекте и све оно што је сада сељацима недоступно. Тако удружени, сељаци би имали много боље услове за обављање делатности и лакши приступ тржишту. Зарадили би више, а купцима би производ био јефтинији. То би мотивисало више људи да се укључе, привреда би се развијала и растао би стандард. Толико је једноставно.

Повремено се појави неко па каже  – шта их спречава да се сами удруже? Ко год је био на селу и познаје сељаке, зна да такав процес просто не може да се деси „сам од себе“. Недовољно познавање прописа и административних процедура као и недостатак новца за (обично скупу) опрему, онемогућавају такву врсту подухвата. Није реално очекивати да ће сељак знати концепте тржишта и пласирања робе и зато је улога државе да му помогне у томе и да му олакша посао којим се већ бави и у чему је најбољи.

Све ово је једноставно за урадити. За то не треба никакво посебно знање. Само да се жели. Нажалост, тренутна власт ради обрнуто, намерно пушта да пољопривреда пропада како би страни инвеститори преузели и тај посао. У комбинацији са могућношћу куповине земље која ускоро ступа на снагу, више им ништа и не треба. Све ћемо дати. Апелујем на све да се поведе рачуна о овој теми како не би већ следеће године писали исто. Јер, неке од наредних година више нећемо имати о чему да пишемо.

Саша Гошовић
Члан ДЈБ из Београда

 

Доста је било

Коментари

Кликни овде да поставиш коментар

  • Sale ovo si lepo napisao. Ovako je u svim sferama poljoprivrede , u otkupu svega je monopol i damping. Ovo je pravi put samouništenja Srba i Srbije. Naši neprijatelji samo nam mogu poželiti ovakvog vođu. U mojoj ulici je samo 2116/2017 g emigriralo 15 mladih ljudi starosti oko 30 g jer je otkup svinja bio 110 din, mleko je u otkupu 22 din itd. itd
    Svinje smo poklali krave rasprodajemo i pravac kod Merkelove Vučić nas netreba

  • Kakvo crno udruživanje. To isto predlazu botovi SNS na portalima koji pišu o malini. Kao udruzite se pa izvozite velike količine maline. A kakva je vajda od udruzivanja ako izvozne dozvole imaju samo ljudi bliski SNSu.

    • Pozdrav Petre. Nisam upoznat sa planovima SNS-a u vezi udruživanja ali ako će da prave zadruge po modelu kako rade reforme po Srbiji, kako se bore protiv partokratije, korupcije, tajnih ugovora i burazerskog poslovanje, onda je sasvim jasno da mislimo na različite stvari. Ono što je poljoprivrednicima potrebno je pravo zadrugarstvo gde bi im država pomogla da dođu do sredstava za proizvodnju i da plasiraju svoje proizvode na tržište bez da ih neko ucenjuje. Zadrugarstvo je nekada postojalo, takođe postoji i u razvijenom svetu a kod nas ne postoji upravo iz cilja da se poljoprivreda uguši kako bi te poslove preuzele velike korporacije. To nije dobro i zato predlažemo vraćanje zadrugarstva.

    • Pozdrav Saša! Zadruge su sjajna stvar. Uostalom postojale su i uspešno poslovale pre više od sto godina. Problem je što prvo treba ukinuti monopol na izvoz malina i dozvoliti slobodnu tržišnu utakmicu. Tek tada će zadruge imati smisao postojanja. Jer dok samo nekoliko ljudi ima eksluzivno pravo da izveze malinu, tj. dozvole za izvoz koje se dobijaju možemo da pretpostavimo kako, razvoj zadruga će biti čisto gubljenje vremena i novca. Šta će DJB uraditi po tom pitanju kada dodje na vlast? Da li će se konačno obelodaniti ko izvozi malinu iz Srbije? Zašto ja kao proizvodjač nemam pravo da utovarim malinu u svoj kamion i izvezem je? Zašto nemac ili francuz ne mogu da dodju u Srbiju i direktno od proizvodjača kupe malinu?

    • Sve se slažemo. Nama fali kompletna reforma društva a ne samo jedna konkretna stvar. Zato i sumnjam da SNS najave za obnovu zadrgarstva mogu doneti neki boljitak. Što ti kažeš, ako postoji monopol, a nema razloga da verujem da ne postoji jer je tako u svim oblastima, onda džabe sve. DJB se svakako zalaže za slobodno tržište i nema sumnje da će se sadašnji sistem brzo razmontirati posle promene vlasti. Imaš na sajtu njihov program pa možeš videti za kakav koncept tržišta se zalažu.

  • Nije bas sve tako lako. Mislim da je Djindjic dao malinarima da se udruze i omogucio im da naprave svoju hladnjacu. Pa su propali. Kod maline je mnogo veci problem klasirati i uskladistiti je dok se ne proda krajnjem kupcu nego je proizvesti. Za izvoz maline su problem standardi koje EU trazi. HACCP i drugi standardi se tesko dobijaju, odrzavaju i kostaju. Zato ne moze direkt sa njive u kamion. Ovde se stalno prica da korpica maline u Nemackoj kosta 5 eur, a proizvodjacu se ovde nudi 1 do 2 eur i kako to nije fer, mada je isto pravilo u skoro svakoj industriji – cena na polici je 3 puta proizvodjacka cena. U Novom Sadu na pijaci je malina preko 200 dinara i pokvari se za dan. Ne vidim kako bi to zadruge resile…
    U poljoprivredi je ovde mnogo veci problem sto ne postoje razvijeni mehanizmi ‘futures’a. Znaci da proizvodjac pre nego udje u njivu da krene nesto da proizvede zna kome ce i po kojoj ceni svoj proizvod i prodati. Ovako se svi trude, a tek kada krene berba se iz sesira izvlaci cena robe i onda se tek prave kalkulacije ko je zaradio, a ko izgubio. Previse rizika i nepoznanica. Zamislite da malinar u septembru pravi ugovor za sledecu godinu i onda krece u proizvodnju. I malinari i hladnjacari su deo iste ekipe – ne znam zasto mediji ovde prave rat izmedju njih. Jedni bez drugih propadaju…

    • Pozdrav Andrej. Sve to što govorite stoji. Upravo i vidim ulogu zadruga i ministarstva da se brinu o tim stvarima tj. da se proizvođači i tržište povežu a ne da svi rade kao raštimovani orkestar. Usklađivanje ponude i potražnje je u Srbiji nešto čime se niko ne bavi, ne samo u poljoprivredi nego i u ostalim oblastima. Na primer, u obrazovanju uporno štancujemo određene profile koji u zemlji ne mogu da nađu posao a neki drugi fale. Upravo je to i cilj ministarstva, da prati tržište i usmerava privredu ka tome da imaju što idealniju efikasnost. Tako se to radi u normalnim zamljama. Sve ostalo što spominjete su tehničke stvari koje se lako reše, samo da se hoće.

  • Svakako da drzava mora da “pokaze put” porizvodjacima kako bi na naojbolji nacin zastitili svoje interese, ali mislim da je u pojedinim mestima glavni problem udruzivanje otkupljivaca koji formiraju kartel i diktiraju cenu, pa imamo situaciju da malina nije isto placena u svim krajevima, i u tim situacijam drzava bi morala da reguje i pokaze da niciji trud i rad ne sme da bude “izigran”. Prosle godine malina u mom kraju je placena nesto manje od 180 dinara a svi znamo da je se cena kretala i preko 230 dinara, to je ogromna razlika koju prisvoji 5-6 okupljivaca koju su u “dilu”. Razumem da drzava ne moze da otkloni sve neefikasnosti trzista, da ne zivimo u privredi dikiranih cena, da je najbolji lek udruzivanje proizvodjaca naspram udruzivanja otkupljivaca. ali ukoliko zelimo da zastitiom jedino preostali privredni sektor onda drzavne mere moraju da budu konkretnije. Na osnovu racuna se moze videti kolko je gde placena malina i oni koji otkupe po ceni daleko nizoj od cene gde vladaju tzisni uslovi, npr. ne bi trebali da dobiju mogucnost povracaja PDV, da snose i druge poslovne sankcije…