Sredinom prošlog meseca završen je međunarodni festival dokumentarnog filma „Beldoks“ na kome je prikazano oko 100 dokumentarnih filmova iz domaće i strane produkcije koje je publika imala prilike da vidi u Beogradu.
Kao najzanimljiviji od svih filmova iz programa delovao mi je „Valdhajmov valcer“ film o Kurtu Valdhajmu gen. sekretaru UN sa nacističkom prošlošću, koji prati period njegove predizborne kandidature za predsednika Austrije 1986. godine. Jedina projekcija se održala u Domu omladine Beograd u četvrtak 10. maja. Na projekciji sa bio zajedno sa mojim prijateljima.
Nakon filma koji je bio odličan prisustvovao sam nečemu što pokazuje nepostojanje elemantarnog poštovanja prema građanima Srbije i nedostatak samopoštovanja nas kao naroda i države u kojoj živimo kada se suočimo sa onima koji dolaze iz sveta.
Naime, nakon završene projekcije kojoj je između ostalih prisustvovao i nemački ambasador gdin. Aksel Ditman, na redu je bio tzv. „Q&A“, odnosno srpskim jezikom rečeno deo u kome publika i moderator imaju priliku da rediteljki filma, Austrijki Rut Bekerman postave pitanja i dobiju odgovore.
Ono što me je najviše iznenadilo i šokiralo je odvijanje „Q&A“ procesa. Nakon postavljenog pitanja od strane moderatora na engleskom jeziku (logično) i datog odgovora, rediteljka je (logično) zastala i upitala moderatora da li treba da sačeka da sediskusija prevede na srpski jezik. Prirorodna reakcija rediteljke, jer se događaj odvija u Srbiji u kojoj je zvanični jezik srpski.
Moderator u prvom momentu nije ni znao da li bi trebao da prevede razgovor, da bi nakon par sekundi odmahnuo rukom smatrajući da to nije potrebno. Meni lično i mojim prijateljima nije bio problem da shvatim diskusiju na engleskom, međutim smatram da je u publici svakako bilo i sveta koji ne vlada u dobroj meri ili uopšte, engleskim jezikom. Prisutni gledaoci su sasvim prirodno očekivali prevod razgovora.
Očigledno da jedna Austrijanka (rediteljka) i jedan, pretpostavljam Srbin (moderator) ne dele iste vrednosti. Vrednosti poštovanja kulture i jezika države u kojoj se festival održao.
Postiđen zbog ovako skandaloznog postupka organizatora potražio sam nekoga kome bi mogao da iznesem svoje nezadovljstvo u vezi ove situacije. Sticajem okolnosti naišao sam na gospodina Vušurevića (osnivača i direktora) kome sam ukratko objasnio šta mi je zasmetalo.
Gospodin Vušurević mi je odgovorio da je ovo pre svega međunarodni festival, kao i da na međunarodnom festivalu nije praksa da se tzv. Q&A prevodi na jezik domaćina. Nakon mog čvrstog stave da i pored takve “prakse” taj “Q&A” treba da bude prevođen upravo zbog ljudi koji ne znaju engleski, a i zbog poštovanja jezika domaćina, gospodin Vušurević je izjavio da imaju mali budžet i da njime nije predviđen prevodilac za ovakve situacije. Sada već nije u pitanju praksa, već budžet. Spomenuo sam mu kao predlog volontere sa recimo četvrte godine studija engleskog jezika koji bi pro bono odradili prevod, međutim gospodin Vušurević se vratio na argument prakse. Dalji razgovor je bio besmislen.
Ukratko ću čitaocima ukazati na oba argumenta organizatora od kojih ni jedan (praksa) ni drugi (budžet) ne stoje. Pođimo od tzv. „prakse“. U potrazi sa drugačijom praksom ne moramo da idemo van granica naše države. Drugačija praksa se pokazala na festivalu koji se održava isto u Beogradu, međunarodnog je karaktera, a gle čuda ima i isto ime – Beldoks. Reč je o projekciji filma “Pešmerga” održanoj u Dvorani kulturnog centra prošle godine. Nakon projekcije pomenutog filma, tzv. Q&A, na kome je učesnik bio francuski filozof i reditelj filma Bernar Anrij Levi, bio je prevođen na srpski jezik. Svedok ovoe „prakse“ bio je gospodin Vušurević.
Festival je realizovan uz podršku Evropske unije, Ministarstva kulture i informisanja, Republike Srbije, Filmskog centra Srbije, grada Beograda, Gete instituta, Kraljevine Holandije, Ambasada Brazila, Portugala i Izraela, Austrijskog kulturnog foruma, sponzorisan od strane DHL-a, televizije Al-Džazira Balkans, Mažestik restorana… Ostavljam čitaocima da procene da li je izdatak za prevodioce stranog jezika bio toliki pa da i pored ovolike podrške nisu mogli da budu deo rashodnih stavki budzeta festivala. Nisam siguran da kada se apliciralo za sponzorstvo nisu navedeni i troškovi predmetnog prevođenja. Poštovanje gledaoca koji su kupili kartu je očigledno bilo u drugom planu, u odnosu na priliku da se koliko toliko dodatno ušićari.
Kad već spominjemo praksu, definitivno i neupitno je praksa da se građani Srbije ne poštuju i da nam prirodno manjka samopoštovanja u odnosu na svet u kome živimo. Gorenapisano je samo jedan prilog o svemu tome.
Završiću ovaj tekst jednim od odgovora predsednika Srpske akademije nauka i umetnosti g-dina Vladimira Kostića u intervjuu datom za nedeljnik Vreme 2015. godine. Na pitanje novinarke šta je terapija srpskom narodu za ulazak u društvo prosperitetnih, Vladimir Kostić je odgovorio: “Samopoštovanje. Bez žurbe i uz samopoštovanje.”
advokat Karadžić Stefan
Član opštinskog odbora DJB Novi Beograd
Forum mladih DJB
Tekst je prethodno objavljen u dnevnom listu ”Politika”
Slažem se sa svime što ste napisali u tekstu, jedino mi, gospodine Karadžiću, nije jasno odakle vam ideja da bi bilo koji prevodilac, pa bio to i student četvrte godine jezika (ukoliko pretpostavimo da je uopšte kvalifikovan da u ovoj situaciji pruži adekvatnu prevodilačku uslugu) trebalo svoj posao da uradi besplatno. Da li biste vi, recimo, pružili vašu advokatsku uslugu besplatno ovakvom jednom festivalu? Ideja da prevodilac treba da radi besplatno nije u skladu sa vašom pričom o samopoštovanju. Prevodilac koji radi besplatno ne poštuje sebe i svojim kolegama podbija honorar. Srdačan pozdrav od prevodioca.
Poštovana Ana, poslali smo Vaš komentar autoru. Zamolićemo ga za odgovor. Hvala što nas pratite. Srdačan pozdrav iz DJB.
Draga Ana, mislim da niste do kraja shvatili sustinu teksta. Meni nije bio cilj da neku kategoriju ljudi, u ovom slucaju prevodioce definisem kao besplatne pruzaoce svojih usluga. Studenti cetvrte godine filologije nisu uporediva kategorija kako sa advokatima tako i sa bilo kojim drugim zanimanjem koje podrazumeva zavrsen fakultet. Ti studenti ne bi sustinski radili besplatno, vec bi imali pravo da recimo prisustvuju isto tako besplatno projekcijama na tom festivalu. Zasto to nije tako osmisljeno, vec ce kao glavni razlog za nepostojanje prevoda spominju finansije pitajte ljude koji taj festival vode. Inace na pravnom fakuktetu studenti cetvrte godine potpuno besplatno na pravnim klinikama pruzaju pomoc siromasnim i ugrozenim gradjanima, te ne vidim zasto Vas je pogodilo pitanje besplatnog prevodjenja. Medjutim da ponovim, nije pitanje besplatnog prevodjenja ovde tema,vec samopostovanje koje je posmatrano kroz prizmu nepostojanja prevoda jednog razgovora na jezik domacina. Srdacan pozdrav!
Gospodine Karadžicu, zaista ne morate da mi ukazujete na to šta je tema vašeg teksta, jer sam u prvoj rečenici mog komentara rekla da se slažem sa svime što ste napisali: dakle, razumela sam šta je vaša poenta i slažem se. Ali vi ne razumete da je prevođenje profesija kao i sve ostale, i da ako su svi koji su radili na ovom festivalu bili plaćeni, nema nikakvog razloga da baš usluga prevođenja, koja je, slažem se, bila neophodna, bude besplatna. Pružati besplatnu pomoć siromašnim i ugroženim građanima, bilo da ste advokat ili lekar, recimo, je sasvim legitimno i poželjno. Ali ovde, nadam se, niko nije bio ugrožen, tako da ne razumem čemu takvo poređenje. Kada budete išli kod studenta četvrte godine medicine da vam izvadi slepo crevo, onda bih možda mogla da vam priznam da ste, ako ništa drugo, makar dosledni. Takođe, smatram da na sajtu jednog pokreta koji pretenduje da menja ovo nakaradno društvo ne moram da se srećem sa podrškom neprofesionalizmu koji ovde kod nas, nažalost, nesmetano cveta. Uzmite samo naše ministre-amatere. Vi možda mislite da student četvrte godine jezika može profesionalno da obavi uslugu o kojoj je reč. E pa, ne može. To vam govorim iz prve ruke. Može da obavi uslugu, ali ne PROFESIONALNO.
Pozivate na poštovanje onoga ko je kupio kartu. Onda bi i vi trebalo da poštujete onoga ko će vam omogućiti da razumete razgovor sa stranim gostima koji su radili na filmu. Prevođenje zahteva stručnost i obučenost kao i svaka druga profesija, nije prevodilac onaj ko “zna” neki jezik.