Autorski tekst Spoljna politika

Azil i migranti – brojke i slova

Suština sporne Radulovićeve izjave nisu migranti po sebi, niti njihov broj, već činjenica da se koriste kao moneta za potkusurivanje, prebijanje političkih dugova i za ucene malih i ekonomski slabih zemalja kao što je Srbija.

DJB je 27. oktobra objavio snimak sa tribine i izjavu Saše Radulovića o problemu procedure traženja azila u kontekstu nelogičnosti kretanja migranata kroz zemlje prvog ulaska pre Srbije, kao i u vezi sa realnim rizikom od obaveze njihovog ponovnog prihvata u slučaju odbijanja Nemačke i drugih zemalja EU da ih prime i dodele im status azilanata.
Nedugo potom se na društevim mrežama oglasio portal Talas.rs koji je, u kritičkom osvrtu na DJB objavu, ocenio kao netačnu brojku od 620.000 aplikacija za azil, te je istovremeno Raduloviću spočitano da je “propustio da napravi razliku između namere traženja azila i podnošenja zahteva za azil” .

Par dana kasnije, Saša Radulović se našao na meti i 151. epizode talk-show emisije “24 minuta sa Zoranom Kesićem”, gde je uz kolažnu montažu s odlomcima iz priloga sa televizije N1, Radulovićev iskaz (namerno ili slučajno) u potpunosti istrgnut iz konteksta, lišen ključnih poruka i neosnovano poistovećen sa izjavama narodnog poslanika Dveri, Srđana Noga, koji je u nekoliko odvojenih izjava sredinom oktobra – u razgovoru za medijsku kuću Centar i u obraćanju tokom konferencije za štampu iz Narodne skupštine Srbije – izneo insinuacije o potpisivanju Dablinskog sporazuma.
U ponedeljak 5. novembra na on-line naslovnici dnevnog lista Danas je osvanuo i tekst portala Istinomer sa manje-više istim spinom kao na portalu Talas.rs
Šta je to promaklo novinarima Traga, Istinomera, dnevnog lista Danas, televiziji N1 i Zoranu Kesiću i kako je moguće da niko od napred navedenih nije imao želju (ili strpljenja) da do kraja sasluša i verno prenese spornu Radulovićevu izjavu?
Činjenice su sledeće:
Azilni sistem u Srbiji je počeo da funkcioniše 01. aprila 2008. godine sa početkom primene Zakona o azilu koji predviđa da prilikom granične kontrole na ulasku u Republiku Srbiju stranac može (ali ne mora) da izrazi nameru da podnese zahtev za azil.
Ako stranac dakle odluči da izrazi nameru, biva registrovan i upućuje se u centar za azil ili u drugi smeštajni objekat u koji se mora javiti u roku od 72 sata od momenta kada mu je izdata potvrda o registraciji i gde ga ovlašćeni policijski službenik u cilju registracije fotografiše i uzima mu otiske prstiju.
Istim zakonom je strancima ostavljen rok od 15 dana da nakon registracije podnesu zahtev za azil ovlašćenom službeniku Kancelarije za azil kao organizacionoj jedinici MUP RS.
Jasno je dakle da je namera traženja azila suštinski preduslov za podnošenje formalnog zahteva, te nije ništa drugo do njen sastavni i incijalni deo.
Iako je Centar za zaštitu i pomoć tražiocima azila (APC/CZA) u svojoj publikaciji iz 2013. skrenuo pažnju na neophodnost sagledavanja namere traženja azila kao početak azilnog postupka, izvršni direktor Centra Radoš Đurović je u svojoj izjavi za Trag – opet namerno ili slučajno – zaboravio na ovu okolnost, te je izjavio da se brojka od 620.000 migranata „verovatno” odnosila na 2015. godinu kada je veliki broj ljudi izrazilo nameru, ali ne i zvanično zatražio azil, dodavši da se Radulović “verovatno” uplašio da bi, ukoliko postoji neki ugovor sličan Dablinu koji bi Srbija zaključila sa zemljama EU, svi ljudi mogli da se vrate u Srbiju.
Međutim, Saša Radulović se u svojoj spornoj izjavi nijednog trenutka nije pozvao na Dablinski sporazum niti je izrazio strahovanje da bi neki ugovor sličan Dablinu omogućio povratak migranata u Srbiju, pa je samim tim nejasno kako je Radoš Đurović uopšte došao do tog zaključka.
Radoš Đurović takođe nije mogao da ne zna da Zakon o azilu daje prava migrantima da ospore primenu koncepta prve države azila (čl. 43 ZOA), da predviđa primenu koncepta sigurne treće države (čl. 45 ZOA), naknadnog zahteva za azil (čl. 46 ZOA) kao i načelo nekažnjavanja za nezakonit ulazak i boravak u Republici Srbiji (čl.8 ZOA), što na mala vrata otvara mogućnosti za brojne zloupotrebe, a u šta su se uverile neke druge zemlje poput Italije u koju su često pristizali migranti unapred poučeni o svim pravima i “rupama u zakonu” koje bi im olakšale nesmetan put do željene destinacije u Nemačkoj ili u nekoj od skandinavskih država.
Radoš Đurović takođe nije mogao da ne zna da Dublinski sporazum (čl. 3 stav 5) daje mogućnost zemljama potpisnicama (EU + Norveška, Švajcarska, Lihtenštajn i Island) da tražioce azila pošalju u treću zemlju u skladu sa Ženevskom konvencijom i Njujorškim protokolom, tako da Srbija uopšte ni ne mora da figurira kao potpisnica ovog dokumenta da bi joj druge zemlje iz EU i Šengenskog prostora poslale nazad nepoželjne izbeglice.

Beograd, naime, ima potpisan veliki broj bilateralnih sporazuma o readmisiji sa gotovo svim zemljama članicama EU, kao i sa Evropskom unijom. Sam Sporazum o readmisiji između Srbije i EU iz 2007. eksplicitno je naveden i u članu 83. Zakona o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između RS i EU od 29.04.2008. tako da je readmisija, odnosno ponovni prihvat stranaca, postavljen kao jedan od preduslova za pridruživanje Srbije EU.

Sporazumom o readmisiji Srbija je, dakle, preuzela obavezu da „na zahtev države članice i bez posebnih formalnosti prihvati bilo kojeg držvaljanina treće zemlje ili lice bez državljanstva koje ne ispunjava ili više ne ispunjava važeće uslove za ulazak, boravak ili nastanjenje na teritoriji države članice EU (moljilje), ukoliko je dokazano ili je moguće na osnovu dokaza verodostojno pretpostaviti da je lice na nezakonit način i direktno ušlo na teritoriju države članice nakon što je boravilo ili bilo u tranzitu kroz teritoriju Srbije“.
Nesporna je činjenica i više je nego evidentno da u Srbiju migranti ulaze ilegalno, da se tretiraju po Zakonu o azilu, vraćaju se po Zakonu o readmisiji, dok se istovremeno svi akteri u EU ponašaju kao da ne postoji nijedan međunarodno obavezujući ugovor, pa otuda nije ni čudo što je još pre par godina Dablinski sporazum preimenovan u Dablinski nesporazum.
Iako najnovija verzija dablinskog dokumenta – Dablin III – podrazumeva da prva zemlja ulaska bude zadužena za obradu podnetih zahteva za azil, na terenu se dešava sasvim suprotno. Zemlje EU se otvoreno svaka ponaosob zalažu za očuvanje svog suvereniteta i nacionalnih interesa, ne mareći pritom za preuzete bilateralne i multilateralne obaveze.

Dablinski sporazum doveo je do toga da zemlje članice koje se nalaze na spoljnim granicama EU trpe najveći pritisak talasa izbeglica, te iako već duže vremena pokušavaju da dogovore tzv. izbegličke kvote o raspodeli izbeglica radi rasterećenja Italije i Grčke, u praksi međutim usvajanje takvog pravila ne uspeva zbog protivljenja nekih država poput Poljske, Mađarske, Slovačke i Češke koje odbijaju da prihvate „na silu dodeljene“ imigracione kontingente.
Osim što su odbile EU plan za relociranje izbegličkih kvota, Austrija, Češka i Poljska su krajem oktobra i početkom novembra najavile da će pratiti primer Mađarske koja je u julu ove godine najavila da se povlači i iz UN sporazuma o migracijama, što su uostalom pre svih na širem međunarodnom planu učinile SAD u decembru 2017. kada je Tramp izjavio da sporazum Ujedinjenih nacija o međunarodnoj pomoći migrantima i izbeglicama nije kompatibilan s migracijskom politikom njegove zemlje.
Ako pak i ostavimo po strani sve ove zakonske začkoljice i preigravanja, ne može da ne zaintrigira činjenica da je veoma teško, gotovo nemoguće, ustanoviti koji je državni organ nadležan za evidentiranje broja izbeglica odnosno tražioca azila u Republici Srbiji.

Na sajtu MUP Srbije nema nikakvih podataka o broju migranata iako se po zakonu upravo ovo Ministarstvo odnosno Kancelarija za azil (Zakon o azilu čl. 20) pojavljuje kao nadležni organ za odobravanje i vođenje postupka azila.
Podjednako ni Komeserijat za izbeglice i migracije Vlade Srbije na svom zvaničnom sajtu nema niti jednu ažuriranu statistiku u vezi sa pitanjima tražioca azila iako je ova problematika u domenu njihovih nadležnosti. Poslednji dostupni podaci o broju tražioca azila su iz 2014. dok je jedina aktuelnost od pre godinu dana, tačnije iz decembra 2017. s novostima o novogodišnjem programu i paketićima za decu izbeglice, odnosno o smeštajnim kapacitetima Centara za izbeglice – poslednji iz septembra 2018. godine.
Izgleda da tema azila nije bila zanimljiva ni Republičkom zavodu za statistiku, te na njihovom zvaničnom sajtu ne postoji nijedan zvanični izveštaj u vezi sa ovim pitanjem, a jedina srodna obrađena tema je u vezi sa unutrašnjim migracijama u 2017.
Najpotpunije analize trenutnog stanja po pitanju broja izbeglica, tražioca azila i migranata sa iskazanom namerom traženja azila su prikazane u brošurama Beogradskog centra za ljudska prava u okviru projekta Azil, kako u zvaničnoj publikaciji za 2017. tako i u brošuri za period juli – septembar 2018. i u pregledu izbegličke situacije za septembar 2018.
Koliko god da je onespokojavajuća činjenica što nijedan državni organ nema javno objavljenje podatke o broju registrovanih tražioca azila, već se brojke crpe iz NVO sektora, koji sa svoje strane statistiku i procene preuzima od međunarodne organizacije poput UNHCR, možda još više treba da zabrine činjenica da na sajtu upravo referentnog UNHCR Srbija nema niti jednog objavljenog dokumenta ni statistike!

Pitanje koje se nužno nameće jeste zašto državni organi ne objave zvanične podatke i zašto je upravljanje ovim segmentom prepušteno NVO organizacijama – konkretno Beogradskom centru za ljudska prava – odnosno Kancelariji UN?
Bez daljeg politizovanja problematike traženja azila i bez bilo kakve namere negiranja ili osporavanja iskonske i neotuđive ljudske potrebe za boljim životom daleko od ratova i siromaštva, suština sporne Radulovićeve izjave i poslaničkog pitanja dakle nisu migranti po sebi, niti njihov broj, već činjenica da se koriste kao moneta za potkusurivanje, prebijanje političkih dugova i za ucene malih i ekonomski slabih zemalja kandidata za ulazak u EU kao što je Srbija.

U tom svetlu, pitanje za premijera Anu Brnabić, ministra spoljnih poslova Ivicu Dačića i ministra policije Nebojšu Stefanovića jeste zašto nisu izvestili javnost o zahtevu Italije da Srbija primi migrante sa broda Dičoti o čemu su krajem avgusta izvešatavali srpski i italijanski mediji, kako je srpska strana odgovorila na ovaj zahtev Rima i na koje se tačno međunarodno obavezujuće dokumente pozvala Italija u svom obraćanju zvaničnom Beogradu?
Sve napred navedene nelogičnosti jesu suština poente DJB stava i izjave Saše Radulovića koja se, želim da verujem, samo pukom nepažnjom Zorana Kesića, televizije N1, dnevnog lista Danas i novinara portala Trag i Istinomer preokrenula u svoju suštu suprotnost.
Za one koji nisu shvatili: niko ne napada izbeglice, sa njima saosećamo jer su i mnogi naši ljudi bili izbeglice kada im je svaka vrsta pomoći bila preko potrebna.

Jasmina Stojanović

OO DJB Zvezdara

Dosta je bilo

Komentari

Klikni ovde da postaviš komentar

  • ma bre zabraniti izbeglicama iz zemalja koje se borile u bosni protiv srba i koje glasale za sankcije i kosovo ulaz u srbiju

  • Ozbiljna analiza i dobar tekst.Svaka čast i hvala.Tako to izgleda kada se neko ozbiljno posveti nekoj temi i tačno zna šta govori.Sve ostalo je populizam, doskočice i “moderno, građansko široko shvatanje stvari”.
    Najbolji primer je ovo što ste rekli za Kesića.Sad sam pogledao i zgrožen sam.I naravno, Jasmina, da tu nema nikakve slučajnosti i nepažnje, nažalost.Ni kod Kesića ni kod N1 ni kod Danasa ni Istinomera.Slučajnost ne traje 28 godina.Samo što su ovo ranije radili DS, LDP, LSV, Nataša Kandić i ostala ekipa a danas Kesić,Kristina Kovač, Saša Janković, Jelena Milić i bog te pita ko sve.Ista priča samo nove njuške jer stare više niko ne sluša, izlizali su se, potrošili, smučili se ljudima.Optužiti Radulovića i ove neke ostale koji pričaju o migrantima da su fašisti, rasisti, šovinisti, ksenofobi i da plaše građane migrantima i njihovim potencijalnim zločinima.Klasičan spin, upravo oni plaše javnost ovim pričama jer se kod ljudi stvara utisak “eto ako ovi (DJB, Dveri i šta znam ko) dođu na vlast imaćemo ratove, zločine nad migrantima a onda će da nas uvedu u rat sa celim svetom pa će NATO opet da nas bombarduje a to smo sve već gledali devedesetih godina i znamo kako je to izgledalo.” Upravo oni to rade – šire strah kod ljudi da ljudi ne bi glasali za ideje DJB i slične.Plaše ljude da ćemo uvesti Srbiju u rat sa celim svetom.A zatvaraju se oči pred suštinom.I to kod nas traje intenzivno od 5.oktobra pa na dalje.Kaže Kesić ovde onako u sprdačkom stilu “kao da su nama migranti najveći problem”, pa nisu najveći ali mora i o tome da se priča pobogu! To je potencijalno ozbiljan problem do kojeg se nadam da neće doći ali ne možemo ćutati i pričati stalno o partokratiji ili ne znam čemu, ne znam šta bi u stvari oni hteli da čuju, o čemu bi želeli da pričamo? Uzgred DJB je sve teme odavno pokrenuo, partijsko zapošljavanje, tajni ugovori, transparentnost, popis imovine, rešenje za KiM, spoljnopolitički odnosi, nezavisno pravosuđe, ekonomija, besplatni udžbenici… Ali se sve to ignoriše.Kada o tome pričamo ne obraćate uopšte pažnju.NAMERNO naravno, ne slučajno.Ali kad se migranti spomenu svi skoče k’o opareni. Sledi nastavak…

  • Ne diraj migrante, moramo biti humani.Ma nemoj, a da budemo prema sebi nekad malo humani, mani me se migranata, baš me briga za njih jer ja imam svoje probleme.Kada rešim svoje probleme, pokušaću da rešim i njihove.Vrlo rado, jer sam human.A Kesić i ova ostala ekipa? Jesu li pomogli nekom od migranata na bilo koji način, ovima što su u Srbiji? Ili je važno samo na rečima biti moderan, građanski, evropski ili šta već, bljutavih izraza ima na pretek.Veliki pozdrav gospođi Jasmini.

  • Bravo, Jasmina.Odlican tekst.Strasno je kakav su odnos sve vreme imali prema Djb-u-svi rezimski, a i oni manje rezimski mediji,takozvani “opozicioni”.Nenormalan stepen ignorisanja gomile dobrih predloga sa jedne,i neprestalna kritika,spinovanje i podmetanje sa druge.Svi su bili protiv vas.Nemoguce je izdrzati taj pritisak.Svi su odgovorni sto je jedna lepa ideja i odlican program za Srbiju mozda i nepovratno izgubljen

  • Prema migrantima se treba odnositi bez poznate srpske patetike. Na njih gledati kao saucesnike u legalizaciji ropstva, jer ce prihvatiti da rade za nizu cenu rada i u jos gorim uslovima nego sto su trenutno.

  • Ima smisla da razmislite da promenite ime iz Dosta je bilo u Šta bi bilo kad bi bilo. Trenutno ste na tom nivou…

  • Ne znam da li može negde da se nađe taj podatak, ali me interesuje da li postoji uporedna tabela po zemljama o broju migranata koji su iskazali nameru o traženju azila u toj zemlji. Znači, ne govorimo o podnetim zahtevima za azil već o nameri za podnošenje azila. Mislim da bi iz te tabele mogli da izvučemo jako korisne zaključke.

  • Radulovića ili svi mrze i samo hoće da ga upropaste – ali bukvalno svi, što se u ovom slučaju vidi – čak i malobrojni preostali komičari/ironičari u javnom prostoru, čak i malobrojni preostali “objektivni” mediji (mada pitanje objektivnosti medija je uvek nezgodno, posebno Danasa)…
    TO da ga “svi” mrze je dobrim delom sigurno tačno, jer sigurno je da postoje aktivne službe (ili Služba) koje se bavi takvim stvarima i “problemom Saše Radulovića”, ali je sumnjam da je baš 100% tačno.
    Takvo ujedinjenje svih protiv jednog nismo u Srbiji imali jako dugo. Čak je i neki najgori među najgorima su u Srbiji imali svoje odane navijače, pa mislim da je teško da se tako nešto dogodi Saši Raduloviću, koji nije čak ni blizu grupi “najgorih”.

    Dakle, ili je to gore navedeno, pa ga NIKO ne razume, što zbog stava, što iz interesa, ili Radulović ima problema sa “iščitavanjem” svojih tekstova. Malo, malo, pa on nešto napiše, pa se to objavi, pa svi skoče na to, pa onda on (ili neko za njega, kao sad) objašnjava kako je to potpuna suprotnost, nije ga se razumelo, nisam to hteo da kažem itd.
    Ja sam više sklon da verujem da je ovo poslednje, posebno imajući u vidu raniju komunikaciju DJB sa medijima.

    Dakle, stanje se može popraviti. Ako vas niko ne razume – pišite jasnije. Ne dajte gratis materijal protivnicima.

    • Joco, kod nas je (sto bi rekao Stulic) “do neprepoznavanja dovedena sustina prevare”.
      Grupa (kako ih neko ovde nazva a sto zaista i jesu) ratnih profitera je raznim protivzakonitim mehanizmima drzavnu imovinu prisvojila (oni sve ovo vreme zive u strahu da ne dodju pod udar zakona). Potom su kupili medije koji im sluze (glavna svrha) da odagnaju od svesti naroda svoju odgovornost za sve ovo sto nam se desavalo i sto nam se desava. A pritom moraju da oznacavaju hrvate, albance…i marokance kao krivce za to sto nam je lose (sa druge strane oni nas oznacavaju za krivce zbog njihovih problema). Sledeci korak je kupovina intelektualaca(“koji vazno vrte palce kupis ih za frtalj i po cvaraka i kavurmu”) , politicare, novinare i ostalu bagru (tako sto im omoguce privilegije ili novac) i na taj nacin grade svojevrsnu tvrdjavu oko njihove, nase imovine. Ono sto nenamerno proizvedu a ide im u korist je tesko prezivljavanje ostatka naroda koji moraju da cute da ne bi izgubili i to malo uslova za prezivljavanje.
      Scena je postavljena i kad se u jednom momentu, ocekivano pojavi neko poput Radulovica mehanizam je spreman za “docek” sto se moze videti iz prakse pokreta DJB.
      Ko ce podrzati takvu opciju? Mafijasi sigurno nece. Politicari, privilegovani intelektualci, novinari takoodje nece zbog putera na glavi. Ostali pojedinacno isto nece iako su takozvani “gubitnici (famozne) tranzicije”jer su u strahu od gubitka i ono malo mrvica koje ih dopadnu kad se krokodili namire.
      Inace medijski mrak nije dobar izraz jer je stvar jos znatno gora (bolje bi bilo da je zaista potpuni med. mrak) zahvaljujuci cinjenici da medija ima i previse ali rezimskih tj. mafijaskih. Uz med. mrak mora stajati za dobronamerne. To istine radi treba konstatovati.
      Svima rado preporucujem da odslusaju radio dramu na youtube “Krug” od Velimira Lukica. Tu je sve jasno opisano kako se jedna (kancerogena) grupacija zacauri na drustvenom sistemu i kako izgradi mehanizme odbrane od prodora onih koji ih mogu ugroziti. Vrlo slicno sa nasom sadasnjom situacijom. Prica je kroz istoriku uvek ista…