Blog

Trudnoća i porođaj u Srbiji 7: Bejbi frendli

Svanuo je i taj dan, četvrti u životu moga sina! Konačno mogu da pipnem svoje dete, joj radosti moje!

Smeštaju nas u sobu broj 8. Dolaze dve babice da mi pokažu kako da ga podojim. Donose mi stolicu, da sednem na nju, jer ima naslon, jer je tako lakše nego ako sedim na krevetu, ali me istovremeno upozoravaju da stolicu obavezno sakrijem, jer protokol bolnice ne dozvoljava stolice u sobama. Ako je čistačica vidi, ima da je odnese. Gde bih uopšte mogla da je sakrijem u sobi, a da je čistačica ne vidi – ne kažu.

Pripremi se, pozor… SAD! Zinulo moje dete, zgrabilo dojku pa ne pušta! Meni zvezde pred očima, suze niz obraze, krik iz grla. Babice kažu: tako mora, to je normalno, proći će. Oduševljene su načinom na koji moj sin sisa, kažu da se nakon tako dugog odvajanja od majke nagon za sisanjem često izgubi. Zašto onda uopšte odvajaju bebu od majke na tri dana – ne kažu. Nagađaju da li će mu ostati plave oči. Ona starija garantuje da hoće. Deset minuta kasnije, pokazuju mi kako da sinu zapušim nos da bi ostavio dugoočekivanu dojku, i premestim ga na drugu. Opet zvezde, opet suze, opet krik. Ali, trpim. Pa, rekoše mi da tako mora. Proći će i ovih deset minuta.

I prošlo je. Babice kupe pinkle, odlaze u nepoznatom pravcu. S vrata kažu: izmuzavajte se. “Pa, kad ponovo da ga podojim…?” BAM! Zatvoriše se vrata za mnom i za mojim sinom. On zaspao, ostavio me na miru da glumim kravu. Ceo taj dan, ja sam njega dojila na svaka dva sata po dvadeset minuta, imitirajući što vernije mogu ono čemu su me babice naučile, i potom se izmuzavala.

I pade mrak. Meni dojke krvave, izgrižene, u krastama. Od Belih Mantila, niko da me obiđe. Ja neispavana, u bolovima, sama, uplašena, shvatam da je došlo vreme da ga ponovo podojim. Počinjem da plačem i pre nego što sam ga uzela iz kolevke, i pre nego što sam ga na dojku stavila, znajući šta me čeka – zvezde, krik, suze. Ali, idem hrabro napred, orjentišem se nekako gledajući i kroz te suze, uzimam ga iz kolevke na podoj. Pripremi se, pozor… SAD! To više nisu zvezde. To je sam centar pakla. Krv počinje da se sliva niz dojke od rani koje mi je gladni sin otvorio. Ne, ovo nije u redu. Ja ovo ne mogu više da izdržim. Ja se moram odmoriti, ili ću nervni slom doživeti. Izlazim iz sobe da pronađem dežurnu sestru. Veče je, 9 sati.

“Molim vas, možete li da mi nahranite dete? Ja sam ga ceo dan dojila, ali pogledajte šta mi je napravio. Stvarno ne mogu više. Užasno me boli.”

“Dohranjivanje je u ponoć.”

“Znam, ali on je sad gladan. Plače.”

“Ne mogu ništa da vam pomognem, dohrana se ne priprema pre ponoći, kuhinja je zatvorena.”

“Dobro, onda ću ja da pozovem mog muža da mi donese Bebelac, ja ću da ga nahranim, samo da li će ga na ulazu pustiti?”

“Nije dozvoljeno unošenje bilo kakve hrane za bebe na odeljenje.”

“Znam, ali šta onda da radim?”

“Čekajte ponoć.”

Vraćam se u sobu broj 8, uzimam svog rasplakanog sina u naručje. Šetam gore-dole po sobi. Plače on, plačem ja. Kuka on, kukam ja. Mislim se: kakva sam ja to majka, kada sina ne mogu da nahranim? Nije trebalo uopšte ni da imam dete, kad ga puštam da gladuje. Ali, sama pomisao na bol od ponovnog stavljanja na krastave, ranjive, krvave grudi jedino uspeva da mi plač pojača, nikako da me na podoj navede. I tako od 9 uveče do ponoći… puna tri sata. Isplakasmo se pošteno on i ja, četvrti dan njegovog života. Niko se nije našalio ni da zaviri u sobu, da proveri kako smo, da pokuša bar da nas uteši, iako je naš zajednički plač odjekivao hodnicima tri sata. Sami smo ostali svo to vreme – moj sin i ja.

Nahraniše ga u ponoć, a onako usput konstatovaše da ja njega uopšte ne dojim kako treba, da on vuče ali slabo šta izvuče, jer se ne izmuzavam pravilno, sve je začepljeno, mleko ne izlazi napolje. Zato mi je kraste napravio. Trebalo je već prvi dan nakon porođaja da se izmuzavam, zar nije došla sestra na intenzivnu da mi pokaže kako to pravilno da radim i da me proveri?

Pa nije došla, sunce joj kalajisano, belog dana više ne videla!

“Pa šta ja sad da radim?” Donesoše mi nekakvu pumpicu i rekoše da s mužom ne stajem dok bočicu od 250 ml ne napunim. U četiri ujutro, bočica je tek napola puna, a ja pumpam i spavam istovremeno. Bar mi je sin sit i spava. Pile majkino.

Kada sam onako sa sve pumpicom na sisi zaspala – ne znam tačno. Znam samo da je u 6 ujutro u sobu ko furija uletela čistačica, i dok sam ja bila bunovna i u polusnu, iznela napolje stolicu. Usput mi probudila dete. A on, pile majkino, gladan. Puna samopouzdanja, uzimam da ga podojim na krevetu, bez mogućnosti da se na išta naslonim, jer stolicu furija odnela. Pripremi se, pozor… SAD! To više nisu ni zvezde, ni centar pakla. To je putokaz za ludnicu. Dovedite čike u belim mantilima – ja upravo doživljavam nervni slom. Spuštam rasplakano dete u kolevku, izlazim na hodnik, spuštam se na kolena ispred stola dežurne sestre, sklapam ruke u znak molitve i kroz plač jecam:

“Molim vas, nahranite mi dete! Molim vas nahranite mi dete! Molim vas, nahranite mi dete!”

Sjatiše se beli mantili sa svih strana, shvatili i oni da je vrag odneo šalu. Odnesoše dete da ga nahrane, mene nakljukaše bensedinima, obilaze me na pola sata. “Kako je, majka? Sad će neko da dođe da vam pokaže kako da sredite dojke. One su totalno začepljene, pa vi uopšte ne možete s takvim dojkama da dojite.”

I stvarno dolazi neko, pokazuje mi da pritisnem ovde, da pritisnem onde, da trljam ovde, da trljam onde… Ja se trudim, hoću, ali ne ide. Ništa se ne dešava. U telefonskom razgovoru, kuma mi kaže da je jedini lek da me neko drugi – ko zna šta radi – izmuze i sredi mi dojke, pa tek onda bilo kakvi moji napori mogu da održavaju to stanje. Sama to da uradim – nema šanse. Kuma mi, preko neke svoje veze, nalazi sestru (koja inače radi u istom porodilištu) da mi sredi dojke. Nakon što joj u desni džep belog mantila zadenem 10 evra. To je, rekla mi kuma, važeća tarifa.

Sat vremena kasnije, dojke su sređene, a ja iscrpljena od bolova i stresa padam u slatki san. Popodne mi vraćaju dete, i mada sam i dalje pod užasnim bolovima, ohrabrena činjenicom da će dojke sad da rade normalno, podojim ga kroz suze i krikove. Pa pumpicu u ruke, dok ne napunim bočicu. Krastama i ranama na bradavicama nema leka. To prosto mora da se trpi, jer dohrana je dva puta dnevno – u podne i u ponoć – a to nije dovoljno da grudi odmorim i rane zalečim. Tešim se… samo da dođem kući!

Nastavak:
Trudnoća i položaj u Srbiji 8: Boginje

Dosta je bilo

Komentariši

Klikni ovde da postaviš komentar