VIDEO Здравство

Саша Радуловић: О здравственој заштити

Систем овере књижица је ПРОТИВУСТАВАН. Устав свим грађанима Србије гарантује право на здравствену заштиту. Покрет »Доста је било« захтева да све здравствене књижице буду оверене, јер сваки грађанин Србије треба да има здравствену заштиту.

Погледај видео снимак.

Прикључи се.

Кандидуј се на листи покрета »Доста је било – Саша Радуловић«

Ознаке

Коментари

Кликни овде да поставиш коментар

  • Poštovani,
    Iz razgovora sa okolinom koja koristi internet aktivno primetio sam da dobrom delu niste prepoznatljivi kao pokret. Ne dolaze informacije o vašim aktivnostima.
    Izgleda kao da ste se zatvorili u jedan krug ljudi. Zato vam predlažem da uradite makar neko internet oglašavanje pre nego što krene kampanja i nastane šuma političkih oglasa.

    Pozdrav.

  • Dopada mi se ovaj pristup za video klipovima. Jedna od interesantnih tema bi bilo objasnjenje transparentnosti i zasto je ona bitna. Takodje vecina ne razume najbolje odnos izmedju pravne drzave, institucija i drustvenog prosperiteta.

  • Podrzavam ideje pokreta.

    Smatram da zdravstvene knjizice ne treba ni da postoje. U buducnosti verujem treba predvideti sistem sa jednom karticom koja ce nositi podatke koje nosi licna karta, podatke o vozackoj dozvoli, o pokretnoj i nepokretnoj imovini. Svaka institucija imace pristup podacima koji su njima od znacaja.

    To je danas tehnicki izvodljivo, ali podrazumeva reformu drzavnih institucija i propisa i ide u prilog smanjenju drzavnog aparata

  • REFORMA ZDRAVSTVENOG SISTEMA. MORA DA SE UVEDU I DRUGA ZDRAVSTVENA OSIGURANJA DA SE UKINE MONOPOL RFZO-a. Da sa tim osiguranjima sklapaju ugovore i državne i peivatne zdravstvene ustanove. Na taj način izjednačiti privatnu i državnu praksu i omogućiti pacijentu da se leći gde hoće i da plaća zdravstveno osiguranje gde hoće. Samo kod nas imate dva zdravstvena sistema: državni i privatni. Svuda u svetu su objedinjeni u jedan sistem. Tako bi pacijenti bili zadovoljni,lekari bi imali pristojne plate i ne bi bilo nezapošljenih lekara. Nadam se da će se neko setiti da ovo uradi jer to već funkcioniše u većini zemalja zapadne Evrope. Po zanimanju sm lekar specijalista interne medicine,. subspecijalista endokrinolog iz Surdulice. radim u Vranju.

  • Poštovani. Građanstvo Srbije i javnost šokirani su najavama predloga izmena Zakona o transplantaciji organa kojima će se doniranje organa postaviti kao podrazumevana obaveza svih građana, od samog rođenja, i kojim se u zakonodavstvo uvodi nečuvena formulacija “pretpostavljene saglasnosti” svih građana da budu donori organa. Oni koji to neće hteti moraće da se registruju kod MUP -a koji će o njima voditi specijalnu evidenciju kao da su kriminalci. S obzirom na to da u pravnoj nauci ne postoji princip pretpostavljene saglasnosti za trpljenje bilo kakve radnje ovo bi predstavljalo ne samo presedan već i pravno nasilje i višestruku povredu Ustava. Doktori koji ovo zagovaraju ustvari traže legalizaciju pravnog nasilja i zločina nad građanima Sbije.
    U pravnoj nauci ne postoji pretpostavljena saglasnost, postoji samo pretpostavljena nevinost odnosno neumešanost u neki prestup. Niko ne treba da dokazuje unapred da nešto neće, jer to i nije u pitanju, već se dokazuje samo pravo kojim lice može da ostvari nešto što hoće. Teret dokazivanja je na onome ko želi da ospori nekome postojeće pravo a ne na onome ko to pravo već ima. Svako od nas građana ima neotuđivo pravo da živi bez mešanja nekih institucija i trećih lica u naše sopstvene telesne organe i njihovo posedovanje. Ono što bi trebalo da dokažemo bilo bi upravo suprotno. Oni žele da to pravo nad sopstvenim organima oduzmu građanima i daju ga nekim institucijama, a što je skandal. Oni time vrše nasilje nad pravnom naukom i bave se zakonodavstvom i politikom iako imaju sasvim drugu usku struku koja ne raspolaže saznanjima širih društvenih i istorijskih aspekata ljudskog postojanja. To je kao da smo svi unapred proglašeni krivima pre suđenja pa se traži da naknadno dokazujemo nevinost.
    Na taj način preinačuje se svrha medicinske struke i svodi na ubilačku, na kriminal i trgovinu ljudima i organima. Oni postaju ubice i trgovci organima i robljem.
    Kako neko drugi može da unapred pretpostavlja o nama nešto tako lično i intimno kao što je pitanje naših sopstvenih organa? Kako mogu da traže od nas građana da se izjasnimo o nečemu tako besmislenom, kada su već unapred po tom pitanju i bez našeg pristanka i protiv naše volje odlučili o nama to da smo rasadnik organa? Kakva je težina našeg naknadnog izjašnjavanja u uslovima takvog nasilja nad pravima građana? To je apsolutno fašistička metoda nalik praksi iz koncentracionih logora pa tako i ovo društvo postaje konc logor i farma robova. Rešenje postoji u tome da se zakonski zabrane postupci transplantacije onih organa čiji gubitak izaziva smrt ili invalidnost davaoca i da se iz zakonskih formulacija izbace pojmovi koji afirmišu i opravdavaju smrt, kao što je izmišljeni pojam “moždane smrti” i pojam doniranja organa posle smrti.
    Istina je da se organi uzimaju od još živih pacijenata dok još postoji krvotok. Ti pacijenti su u komi a “moždana smrt” je izmišljena samo zato kako bi se zamaskiralo stanje kome i kako bi se pribeglo uzimanju organa od nemoćnih lica koja ne mogu da se brane jer su u nesvesnom stanju. Ne postoji delimična odnosno moždana smrt niti je smrt isto što i odsustvo svesti. Dokle god je većina ćelija živa i u međusobnoj interakciji čovek je živ i može se oporaviti. Smrt predstavlja proces raspadanja svih ćelija. Pacijent koji ima krvotok i disanje bez obzira na to da li je disanje spontano ili ne, jeste živ. A dokle god je živ on ima mogućnost da se oporavi i probudi iz kome i tu šansu mu niko ne sme oduzimati radi sebičnog tuđeg interesa. Formulacija po kojoj se organi uzimaju od mrtvih davalaca je prevara, jer se organi uzimaju od ipak živih ljudi, a smrt nastaje tek eksplantacijom organa. Radi toga se primenjuje anestezija pri eksplantaciji jer i pacijenti u komi reaguju na bol te se može oštetiti organ. Organi mrtvog čoveka nisu od koristi. Osim toga postavlja se i pitanje sudbine svesti davaoca i primaoca organa kao i pitanje memorije skladištene u ćelijama presađenih organa. Država ili bilo koja institucija ne sme imati pravo da građane primorava da se unapred izjašnjavaju o tome jer i Ustav to ne dopušta, niti ima pravo da obrazuje i raspolaže crne liste po takvom kriterijumu koji duboko zadire u osnovna prava i intimu svih građana.