Ауторски текст Путокази

Песимизам храни популизам

У последњих пола века економске неједнакости су драстично ескалирале. На глобалном плану подаци о расподели дохотка показују да је планета зачуђујуће неједнака. Економска наука, превасходно због своје претежно неолибералне оријентације, није се у дугом периоду бавила овим проблемом сматрајући расподелу дохотка, па тиме и економске неједнакости, небитним за економску ефикасност.

Међутим, како је последњих деценија цео пораст дохотка припао само уском слоју богатих са врха пирамиде, док су сви остали искључени из те расподеле, што је изазвало нова велика социјална раслојавања, и како је глобална економска криза 2008. овај проблем додатно заоштрила, то је нагло дошло до великог пораста интересовања за проблем све већих економских неједнакости.

Светски економски форум прошле године је објавио, позивајући се на Оксфам извештај (Oxfam),  крајње изненађујуће податке о размерама економских неједнакости у свету. Према подацима Оксфам-а најбогатији 1% располагao је  2015. године са преко 50% светског богатства, док 62 милијардера располажу са истим износом богатства као и 3,5 милијарди људи који представљају сиромашнију половину светске популације.

Само пет година раније, (2010.) 388 најбогатијих је располагало богатством као и сиромашнија половина светске популације, односно колико у 2015. располаже њих 62. Ови подаци указују на вртоглаву концентрацију богатства код ултра богатих на врху пирамиде.

Богатсво којим располажу 62 најбогатија човека на планети процењује се на 1,76 трилиона долара и увећано је за 44% у задњих пет година, док је богатство 3,5 милијади најсиромашнијих смањено за преко трилион долара или 41%, у истом периоду. Као што смо навели 1% најбогатих располаже са половином светског богатства, а 50% богатих са горњег дела лествице располаже са преко 99%, а најсиромашнијих 50% са мање од 1%.  Занимљив је и податак да је међу 62 набогатија лица само 9 жена.

Експанзија неједнакости створила је економске, социјалне и политичке изазове.  Поред тога, неједнакости  мењају наше животе и на психолошком плану. Људи остају без посла, немају новца и губе наду да ће се то у будућности променити. Психолошки осећају као да немају контролу над властитим животом. Немати контролу над  властитом будућношћу подсвесно је застрашујуће. То мења биологију људи, тера их да мењају понашање.

Покрет Occupy Wall Street окупио се 2011. око једне идеје или слогана:“ Заједничко нам је то што припадамо 99% оних који неће више толерисати похлепу и корупцију преосталог једног процента.”  Бројне студије показале су да је од практично целокупног досадашњег економског опоравка после кризе 2008, профитирао искључиво  тај један проценат најбогатијих Американаца. У питању није ни историјски тренутак, нити национална посебност. Владајућа политика широм света упорно подупире такав исход.

Логична последица је велики пораст подршке популистичким партијама и покретима у развијеним демократијама, који је своју кулминацију, бар за сада, достигао са Брегзитом и победом Доналда Трампа у САД. Избори који су потом уследили у Холандији и Француској  ублажили су овај велики налет популизма. Велики пораст економских неједнакости који се догодио задњих деценија, изазвао је код већине становништва, не само озлојађеност због пада стандарда, већ и несигурност и губљење наде за бољу будућност.

Популисти, посебно у земљама развијеног Запада, су вешто искористили ову песимистичку атмосферу, којој је допринела и мигрантска криза и раст тероризма, да би демократију заменили ауторитаризмом а слободну тржишну привреду затвореним типом привреде, ограничавањем међународне трговине и борбом против глобализације. Све то под паролом „борбе за националне интересе“.  Зато данас све већу подршку бирача имају популистички лидери.

Немачки министар финансија Волфганг Шојбле истиче проблем популизма као највећи изазов овог времена: „Смањење разлике између богатих и сиромашних је кључно за избегавање деструктивног раста популизма. Уколико не урадимо ништа да променимо то, можемо очекивати пораст популистичких странака и демагога, као и пораст нестабилности  широм света, са свим негативним ефектима по одрживи раст“.

За нас је, наравно, важно питање колике су економске неједнакости у Србији и да ли и оне подргевају популизам код нас. Ако посматрамо податке о Гини коефицијенту као кључној мери економских неједнакости, видимо да он у Србији износи 38.7, и већи је него у  земаљама у окружењу, изузев Македоније.

Неједнакости у Србији су без сумње високе, нарочито у односу на ниво економског развоја, и оне указују на непожељну велику поларизацији у нашем друштву. Страх и безнађе, који су логична последица овако поларизованог друштва, представља плодно тле за  популизам, ауторитаризам и изолационизам.

Ако се демократске снаге не изборе са популизмом, у свету ће преовладати затворени, ауторитарни системи који могу бити трагични за развој деократије и слободну конкуренцију. Када је економија у питању извесно је да без слободне конкуренције нема прогреса.                   

Данило Шуковић

 

О аутору

Данило Шуковић

Рођен 1948. године. Докторирао на Економском факултету у Београду 1994. Од 1985. године директор Центра за економска истраживања при Институту друштвених наука у Београду. Генерални секретар Савеза економиста Србије. Члан Председништва Савеза економиста Југославије. Више од 20 година истраживачког искуства на пројектима теоријских и примењених истраживања из области привреде и економије. Руководио пројектима приватизације и процене капитала водећих и најуспешнијих предузећа у Србији. Аутор више дестина стручних радова из области економије, представљених у земљи и иностранству. Дугогодишњи члан Савета за борбу против корупције.

Коментари

Кликни овде да поставиш коментар

  • Odlican tekst!!!
    Jasno da je ovakvo stanje i sa ovim nevervatnim trendom rasta, neodrzivo, i da kao balon koji se prebrzo naduvava mora da dodje do pucanja. Kod nas drustvo nije polarizovano po nekoj jasnoj geometriji vec hiper polarizacija , kao i na celoj planeti. Ono sto mi nije jasno kako je moguce da se “oni” ne dosete da mozda trebaju da budu zabrinuti? Kako je moguce da toliki broj ljudi bude zaplasen od sake pojedinaca, ma koliku materijalnu moc imali? Pa kada se prvi dosete, a drgi (vecina) prestane da plasi onda ulazimo u mracni period regresije po svim osnovama i za svakoga. A posle? nadam se da nece biti Jovo nanovo!

  • Gospodine Šukoviću, dijagnoza odlična, a terapija “?”. Zašto ste zabrinuti za slobodnu konkurenciju, a zaštitu nacionalnih interesa stavili pod znake navoda? Kakve su šanse jedne razorene ekonomije u slobodnoj konkurenciji sa razvijenim i stabilnim ekonomijama. Tek kad smo podjednako razvijeni možemo da govorimo o slobodnoj konkurenciji. Zašto uopšte država ima instrumente zaštite sopstvene ekonomije ako ne treba da ih koristi? Progres do kojeg dovodi slobodna konkurencija nije cilj po svaku cenu. Tehnološki mogu najviše da napreduju oni koji najviše imaju i ako njima treba da otvorimo vrata u ime slobodnog tržišta, a da time uništimo male privredne subjekte onda upravo i radimo u službi koncentracije moći. Zaštita nacionalnih interesa, carinska ograničenja, podsticanje sitnog kapitala, što više ekonomski nezavisnih ljudi, a što manje radnika (“nadničara”) u velikim sistemima, podsticaj donaće privrede i angažovanje domaćih resursa nikako nisu populizam

  • Svako veliko raslojavanje je izazivalo i veliku krizu. Prirodno. Jedan covek ne moze pojesti kao stotinu drugih, ne moze obuci stotinu odela, ne moze voziti stotinu automobila istovremeno ili ziveti u stotinu stanova. Po automatizmu stvara se nagomilavanje beskorisnog kapitala, kod pojedinca a istovremeno smanjenje kupovne moci kod onih siromasnijih. Tu se odmah javlja i drasticno smanjenje potrosnje potraznje, proizvodnje, a time dolazi i velike ekonomske krize i ogromne nezaposlenosti.
    Sva drustva u kojima su postojali mali broj ekstremno bogatih i ogromna vecina siromasnih su propala. Pocevsi od robovlasnickog, preko feudalno pa cak i kapitalisticko drustvo u svom prvobitnom obliku. Velika svetska ekonomska kriza pocetkom dvadesetog veka je bila prelomna tacka, ali je propast sprecena bas kroz smanjenje nejednakosti odnosno kroz povecanje prava obicnim radnicima odnosno prevodjenjem nize klase u nekakvu srednju klasu.
    Srednja klasa je uvek i svuda najveci motor razvoja i napretka drustva. Srednja klasa su i najbolji i najveci potrosaci.
    Sada se ponovo javlja isti problem.
    Na stranu i to da je svaka velika kriza izvlacila na povrsinu populisticke vladare. Autor je izbegao da pomene i dolazak nacista i Hitlera na vlast posle ogromne ekonomske krize u Nemackoj. Ili dolazak komunizma u istocnoj Evropi pa i kod nas.
    S i znamo kako se to zavrsilo. Mada komunizam u Jugoslaviji je jedno vreme doneo i vrtoglavo brz razvoj i rast privrede bas iz razloga sto je omogucio do tada siromasnom stanovnistvu veci standard, smanjio a u dosta slucajeva i ukinuo klasne razlike. Bojim se da, ako se nesto ubrzo ne promeni, opet ne dodje do nekih velikih medjunarodnih lomova, pa,cak i do novog svetskog rata.

    • Komunizam podigao standard? Eno, u Venecueli imaju naftu, ali nemaju toalet papira i za hleb čekaju u redovima. Valuta im vredi manje od fiktivnog zlata iz igrice.
      U Kini i SSSR-u masovno umirali od gladi (uz sistematsko ubijanje narodnih neprijatelja), Pol Pot pobio 75% populacije Kambodže.
      U Sovjetskom savetu su hteli da prikažu narodu dokumentarac o Velikoj depresiji u Americi, ali su odustali kada su shvatili da se u filmu vidi da čak i najveća američka sirotinja može sebi da priušti automobil.

    • Pomenuo sam “komunizam u Jugoslaviji”. Niti sam pricao o Kambodzi ni o Severnoj Koreji. I niko ne moze sada negirati da je u vremenu od drugog svetskog rata pa sve do osamdesetih godina privreda Jugoslavije nekada sporije a nekada brze imala rast. Industrijalizacija takodje. Statisticki podaci to dokazuju. Procenat siromastva je bio mnogo manji nego danas. Nezaposlenost niza. Svi gradjani su imali pravo na besplatno lecenje i besplatno obrazovanje.

      Nasuprot tome u vreme monarhije velika vecina stanovnistva je zivela u bedi, nadnicila kod “gazda” za ciniju zizljivog pasulja i gladovala.
      Selo u kome zivim broji 326 domacinstava. Ima 211 traktora od kojih je poslednji kupljen 1982 godine.

      Sto se tice drzava koje si nabrojao. Slazem se sa vecinom, ali pomeni onda i Cile i Panamu gde su Amerikanci umesali prste i ucestvovali u unistenju tih drzava. Pomeni i Libiju i zivot u Libiji u vreme “diktatora” Gadafija i danas posle nasilnog uvodjenja demokratije od strane Amerike. I jos nesto. Raspitaj se koliko u Americi ima beskucnika. Iznenadices se. Raspitaj se koliki procenat gradjana Nemacke imaju svoj stan ili kucu. A koliki procenat ne poseduje nikakvu nepokretnu imovinu. Iznenadices se.

    • Komunizam u Juglosaviji nije doneo ništa, a kamoli vrtoglavo brz razvoj i rast privrede, svi znamo zašto se u Jugoslaviji donekle “bolje živelo” – stavljam u navodnike jer ni to zapravo nije tačno već je možda samo bilo ravnomernije raspoređeno, što je kao posledicu imalo urušavanje svake individualne inicijative i mogućnosti za sposobne da se istaknu i stvore i steknu više. Zanimljivo je i zabrinjavajuće što ljudi ponavljaju neke uvrežene zablude koje nam proturaju oni čije su dede i očevi tada na bilo koji način bili privilegovani (ili imali ono što nikada ne bi stekli da nije bilo partijske podobnosti i zdrave konkurencije), a mladi ljudi koji se tada još nisu bili ni rodili ili su bili sasvim mali to prihvataju kao istine. Falsifikovanje istorije nije nikome ništa dobro donelo.

    • Mozda.
      Moj otac je rodjen 1940 godine. Otac rudar majka obicna seljanka u kuci od 20 kvadrata, od blata. Prezivljavali su na zutoj proji. Otac mu je umro od napornog rada u 45oj godini. Majka je nadnicila kod gazda ceo dan za ciniju brasna. Da othrani troje dece. Zahvaljujuci komunizmu i besplatnom skolovanju zavrsio je fakultet, izgradio kucu, kupio kola. Danas je jos, hvala bogu ziv i prima penziju. Da je ziveo u predratnoj monarhiji mogao bi u najboljem slucaju da bude rudar, i verovatno bi oboleo i umro od plucne bolesti isto kao njegov otac.
      Predratni bogatasi i jesu bili bogatasi bas zbog toga sto su im radnici radili od jutra do mraka za bedne plate, najvece bogatstvo su stekli liferanti koji su poslovali sa drzavom, isto kao i kod vecine danasnjih “biznismena” u Srbiji.
      Da je predratno drustvo bilo dobro i da je narod bio zadovoljan ne bi komunisti ni dosli na vlast. Pratim dosta ekonomiju i privredu, i odgovorno mogu reci da skoro niko u danasnjoj Srbiji nije zaradio bogatstvo zbog sposobnosti i dobrih ideja, vec iskljucivo zbog politickih veza i privilegija. Cak sta vise, i oni koji su razvili neko preduzece srednje velicine na zdravim osnovama i postenim radom, placaju reket politicarima da bi ih ostavili na miru i da ih ne bi progonili.
      Ne tvrdim da je komunizam idealno drustvo, cak naprotiv, ali i danasnji oblik kapitalizma, neoliberalni kapitalizam vodi svet u propast.
      Tako veliko raslojavanje ce ponovo dovesti do pojave i uspona ekstremista i populista. A to se nece zavrsiti bez ogromnih zrtava

  • Iako se u tekstu ne nude rešenja protiv takvog stanja, ovaj tekst može odlično da posluži kao poziv na razmišljanje na ovaj gorući problem. Na internetu ima dosta materijala koji se bavi temom, hteo bih da istaknem jedno od rešenja koje se obično praktikuje u ovom slučaju. To je progresivno oporezivanje. Na taj način može da se vrši bolja redistribucija bogatstva od bogatih ka siromašnima. Međutim, kad se pomene progresivno oporezivanje, uvek se jave neki pametnjakovići pa kažu “zašto da neki plaćaju više od drugih”. Pa upravo zato što se time rešava problem nejednakosti. Nije neki NBA igrač toliko korisniji svetu od recimo nekog rudara pa da ima milion puta veću zaradu. Dovoljno je da ima 1000 puta veću zaradu. Ne mora jedan da gladuje da bi drugi imao zlatne kvake u svojoj jahti. Drugi problem je dosta veći. Oni koji se pitaju o merama koje će da smanje nejednakost (kao što su poresko oporezivanje i druge) su zapravo isti ti kojima i odgovara postojeće stanje. Oni su pripadnici elite koja je najbogatija i koja se pita o svemu. Tako da su male šanse da oni sami sebi nametnu restrikcije na račun ostatka populacije. Tako da, bojim se da će ta stvar sa nejednakošću da se pogoršava i da će povodom toga biti sve više nemira, nereda i ratova. Nažalost.

    • Tako obično počinje. Mržnjom prema onih 1% čiji biznisi stvaraju najviše nove vrednosti, kako je to nepravedno da neko sa dobrom idejom zaradi za vilu i jahtu, pa onda dođu zahtevi za redistribucijom, bogati odlaze, socijalna država se urušava i postane kao Venecuela. Za samo 15-ak godina.

  • Ne vidim šta je sporno u nejednakosti. Jednakost je nemoguća ako postoji sloboda i ako čovek ima opcije da pije pivo ispred prodavnice ili da radi prekovremeno.
    Tekst odiše marksističko-luzerskim stavom “meni je loše zato što je nekome drugome dobro”.
    Ako ja sada odlučim da se outsourceujem i narednih 10 dana otrujem guaranom da napišem kod i stvorim novu vrednost, od koga sam ja bilo šta oteo?

    • Vasilije, deluje mi kao da nisi baš razumeo poentu članka. Nije poenta da nema nejednakosti nego da se ne pravi ekstremna nejednakost. Stvara se prevelika razlika u bogatstvu, pogledaj primere gore. Nije normalno da 1% populacije poseduje 50% svetskog bogatstva. I što je najgore, to se pogoršava. Dakle nejednakosti trebaju da postoje ali ne toliko da većina sveta umire od gladi (bukvalno) a da se drugi kupaju u parama (bukvalno). Ako živimo u civilizaciji i humanom društvu, moramo da nađemo način da ne dolazi do takvih ekstrema.

      Što se tiče priče komunizam vs kapitalizam, to je stvarno glupo ulaziti u polemiku jer tu nema pobednika. Oba sistema imaju neke svoje prednosti i mane. Oba sistema mogu da daju dobre rezultate ako se dobro primene. Na primer, ko se seća komunizma u Jugoslaviji, zna da se lepo živelo. Da se moglo putovati bez problema, na primer, moji roditelji preko dana odu avionom do Pariza i uveče se vrate, mogao si sebi da priuštiš tehniku i kola, stanovi su se delili džabe, tada smo sagradili kompletnu infrastrukturu zemlje (ajde ti sad napravi HE Đerdap), tada je postojala jaka industrija, u Jugi se proizvodilo sve i svašta i izvozilo po svetu itd… U našem slučaju, bolje smo plivali u komunizmu i to je definitivno neosporna činjenica. Sada smo u kapitalizmu obična kolonija jeftine radne snage. Na primer, Vučić se hvali kako se u Nišu otvara fabrika kablova koja će zaposliti xxx ljudi, i onako drži kablove u ruci i pokazuje kako će to biti izvarendan posao. I to je sve super dok se ne setiš da se pre 30 godina na tom istom mestu proizvodili celi kompjuteri (domaći!) a sada pravimo kablove za strance. Tako da, te priče o lepotama kapitalizma su samo za malu decu. Lepote kapitalizma se vide u razvijenim zemljama, dok u banana državama stvari stoje veoma loše. Naravno, ne sugerišem povratak na komunizam već na bolje upravljanje kapitalizmom. Mora da se uspostavi sistem i red. Tu nastupa DJB koji se zalaže za upravo te stvari. Kako urediti državu i razviti privredu. Posle sve ide polako na bolje.

    • O kom ti kapitalizmu pričaš kad imaš predsenika/premijera koji otvara fabrike koje primaju subvencije iz budžeta koji pune građani i privreda i kada u vladi imaš Dačića i Vulina?

      Privreda nije poker, pa da ima stalno fiksan broj žetona u igri, da kad kad neko ima mnogo žetona, znači da ih je na neki način uzeo od drugog. Nova vrednost može da se stvori i stvara se.
      Šta meni duguje neko ko ima za dva reda veličine više nego ja, zato što je imao dobru ideju i sproveo je u delo? Kako je on mene oštetio time što je kupio jahtu i zašto treba da plaća porez po većoj stopi, ako obojica imamo iste benefite od države?

    • Sale, najlepše te molim da ne pričaš bajjke o “lepom životu” u ex Jugoslaviji da ne bih, za početak, morala da pominjem Goli otok pa onda sve ostalo po redu…

    • Navedena pojava postoji i u kapitalizmu. Evo uzmimo na primer Ameriku kao najkapitalističkiju zemlju na svetu, malo malo pa se sazna za neko mučilište u svetu (tipa Gvantanama). Tako da ja to ne bi dovodio u neku vezu sa državnim sistemom, prosto je u prirodi ljudi da se obračunavaju sa neistomišljenicima. Ništa više nasilja nema u komunizmu nego što ga ima sada.

    • Dakle nisam pričala o Americi i ne zanimaju me poređenja, samo nemoj da pričaš bajke o Jugoslaviji jer to tako ne ide. Niko nije mogao da bude na rukovodećoj poziciji ako nije bio član partije, privatna inicijativa nije postojala, svi sposobni su morali da odu odavde ako su hteli bilo šta više da stvore i imaju, nisi mogao da se zaposliš ako nisi imao vezu, mlavili su kako znaju (i fizički i psihički) ono malo privatnih preduzetnika (tadašnjih zanatlija), neistomišljenici i “ratni profiteri” su bili po zatvorima (uključujući mog dedu koji sa ratnim profiterstvom nije imao veze ali im je bilo stalo da otmu ono što je pre rata stvorio i što je posedovao). Tako da molim te nemoj te bajke…

    • Nije mi do rasprave. Lepo sam rekao da oba sistema imaju neke svoje vrline i mane. Nema potrebe da mi sad nabrajaš mane kad sve to već znam. Po meni budućnost nije ni u komunizmu ni u kapitalizmu nego u nekoj mešavini ta dva modela, gde bi se iskombinovale pozitivne strane oba sistema, i kolektivizam i individualizam. Živi bili pa videli.

    • Pa goli otok je sitnica u odnosu na americke zatvore i na genocid koji su Amerikanci sprovodili i koji i sada sprovode. Zemlje koje vi uzimate za primer su kolonijalne sile koje su vekovima pljackale druge. Velika Britanija je pod okupacijom drzala vise drzava sveta nego nacisticka Nemacka. Treba li da nabrajam?
      Francuska, Belgija,Holandija… su takodje imale kolonije. Koliko je americkih indijanaca ubijeno od strane doseljenika? Koliko je bogatstva Velika britanija pokrala po Indiji i dovukla u London?
      Ne znam koliko ste vremena proveli i koje ste evropske zemlje posetili ali nije sve ni tamo crno belo.
      Ja sam pomenuo rast i razvoj privrede, stepena obrazovanja, zivotni vek i socijalnu zastitu u vreme monarhije, socijalizma i danas.
      A sto se tice mantre da se sve treba prepustiti zakonima trzista, to prolazi samo kod zaludjenih fanatika. Oni koji najvise insistiraju na tome i te kako znaju da intervenisu iz budzeta ali samo i iskljucivo kad su u krizi oni najkrupniji. Tako su u Americi i u Evropskoj uniji intervenisali da spasu banke i velike kompanije… Evo sad u Hrvatskoj drzava placa dugove Agrokora, a za sudbinu obicnog gradjanina ne brinu.
      Postoji jedan osnovni problem zasto ekonomiju ne moze regulisati samo trziste. Od odredjene poslovne ideje do ostvarivanja te ideje uvek prolazi odredjeni vremenskj period. Nekada u nekim granama privrede kraci u nekim duzi. U tom periodu se okolnosti mogu drasticno promeniti. Zbog toga nesto sto je danas bio izuzetno dobar poslovni poduhvat ili investicija vec sutra moze biti neisplativ.
      Na primer. Javlja se nestasica vocnih sokova na trzistu. Vi kao dobar preduzetnik odlucujete da bi veoma profitabilno bilo otvoriti fabriku za preradu voca. Za ostvarenje te ideje potrebno je minimum 3 meseca. Medjutim, na istu tu ideju je doslo jos 10 preduzetnika. Svi grade istovremeno fabrike za preradu i tada imamo visak proizvoda a i povecanu potraznju za sirovinama. Visak proizvoda obara cene na trzistu a povecava se i cene kostanja sirovina odnosno voca.
      I svi gube.
      I ponovo podvlacim srednji stalez je motor razvoja jednog drustva. Siromasni ne mogu razviti jer su slabi potrosaci zato sto nemaju sta da trose. Ekstremno bogati ga takodje ne mogu razviti jer ih ima malo i male su potrebe za robom siroke potrosnje.

    • Gorane, istina je da nisam nikakav stručnjak za američke zatvore (koje, uzgred, nisam ni pomenula, te ne znam zašto ih vi pominjete), ali sam o Golom otoku dosta čitala i znam da je to bio nepojmljiv užas. Neukusno je porediti takve užase i licitirati koji je bio je bio veći a koji manji, odnosno, kako kažete, koji je bio “sitnica” u odnosu na neki drugi. Vrlo mi je zanimljivo da ste pomenuli američke zatvore a ne recimo ruske logore u kojima su Staljin i ostala bratija nemilice ubijali vlastiti narod.

    • Brat mog dede je bio na Golom otoku, jer su mu našli IB novine. Posle je postao ugledni šabački sudija, ali je ceo život proveo osvrćući se iza leđa i pazeći šta priča, jer je verovao da neko još motri na njega.
      Mom dedi je tek pred smrt ispričao kako ga je dočekao špalir i kako je prenosio kamenje sa jedne gomile na drugu i ostale metode prevaspitavanja.

    • Nejednakost je ok., jer ljudi nisu jednaki. Neki su sposobni a drugi nisu, i nasilje je dovoditi ih u istu ravan. Pa opet, možda ste malo učitali u tekst ono od čega se s pravom ježite. Ja nisam stekla utisak da tekst odiše “marksističko-luzerskim” stavom već da samo ukazuje na opasnost od populističkih trendova koji se tobože bore protiv nečega što zapravo i sami generišu. Ekstremne nejednakosti su uvek posledica nezdrave konkurencije, isto kao i “ekstremne jednakosti”.

    • Poštovani,
      Niste oteli nikome ali ste vaše dejstvovanje napravili u Zajednici koja vam je omogućila svojim resursima da sopstvenu kreativnost iskažete.
      Upravo odnosi u zajednici koja je ipak stvorena zajedničkim radom moraju da budu bolje uravnoteženi.

    • Omogucila ti je da steknes obrazovanje.
      Omogucila ti je da imas korisnika usluge koju pruzas, kupca za tvoj proizvod.
      Omogucila ti je da postoje elektrane koje proizvode struju i mreza kojom ta struja stize do tebe…
      Omogucila ti je da te neko stiti, tebe i tvoju imovinu…
      Prvobitni covek je poceo da se udruzuje u zajednicu bas zato sto nije mogao da opstane kao individua.
      I ovako neodgovoran stav prema drustvenoj odgovornosti nikada se nece cuti od nekog ko je rodjen u selu na goliji i koji je pesacio 30 kilometara do skole i nazad, koji gazi pola metra snega da bi uneo drva u kucu, vec od rodjenih beogradjana kojima je skola i fakultet pred nosom, i koji su odrasli u stanovima sa parnim grejanjem uz sve privilegije gradskog zivota. I ti ljudi sa golije, kopaonika placaju porez drzavi isto kao stanovnici velikih gradova a drustvo odnosno zajednica im nije obezbedila ni priblizne uslove zivota.

    • Sve sam to platio. Nešto moji roditelji, nešto ja lično. Ništa nije bilo džabe.
      Moju imovinu štiti tetka iz Kragujevca, a ko nema tetku, nema više ni baraku u Savamali.
      Zato se i zalažem da se sve privatizuje i da svako plaća svoje, da ne bi neki kolektivista ubeđivao sposobne da su nekoj zajednici dužniji od onih koji piju pivo ispred prodavnice.
      Kad se budem svojevoljno učlanio u neku zajednicu i prihvatio obaveze i benefite kao njen član, prvo ću tebi javiti.

  • Molim vas ko Boga da iz svojih pametovanja izbacite tu laznu rec kao sto su demikratske snage i slicno tome jer vidimo dokle je svet utonuo u kaljugu bas delovanjem tih zapadnih demokratija koje su u tu rec ugradile bombardovanja svih nejacih drzava i legalno izabranih vlada u njima. Postavljanjem u njih svojih marionetskih kvislinskih rezima preko kojih zajedno sa njima pljackaju ostatke porusenih drzava. Svetu su potrebna revolucionarna diktatura rsdnog naroda i ciscenja kapitalistickih pljackaskih takozvanih demokratskih snaga i uspostavljanje sistema drzavnih, narodnih demokratija koje ne smeju biti u vlasnistvu pojedinaca ili male grupe privilegovanih.

    Nema vece diktature od amercke i evropske demokratije u kojoj vas kontrolisu i u vasim spavacim sobama pa ako im se sto ne svidi, stizu sankcije svake moguce vrste, niti je bilo vece demokratije od Titove diktature gde vas nije niko smeo dirati ni u parku na klupi da zaspite dok sad u ovoj od zapada uvedenoj demokrstiji niste sigurni ni u sopstvenom stanu sa blindiranim vratima.

  • Nejednakost, pa i ekstremna me interesuje, jedino ako je rezultat rente i/ili ako su oni sa pogrešne strane te nejdankosti u apsolutnoj oskudici a resursa ima dovoljno da ne budu.

    DJB ima u svom programu dobar stav prema tome, posao države je da
    1 Otkloni apsolutnu oskudicu u skladu sa mogućnostima i ekonomskom efikasnošću
    2 Spreči traženje rente
    3 Omogući deci šansu da razviju svoje talente neovisno od mogućnosti roditelja (povezano sa prva sva stava)